Vrhunac života Danice Širole nastupio je 30. studenoga 1923. kada je sa 24 godine konačno stigla u samostan uršulinka u Varaždinu s namjerom da postane jednom od njih. Od djetinjstva je željela biti potpuno Božja u okrilju redovništva, no tomu su se ispriječile različite zaprjeke – od nedostatka novca za »miraz« do bolesti. Nakon bolne upale živaca u Daničinoj dvadesetoj godini pojavili su se prvi znakovi tuberkuloze pluća od koje je trajno bolovala i periodički se oporavljala. Sestre uršulinke željele su je primiti i pružiti joj priliku da se potpuno oporavi, no odlučujuću je riječ imao liječnik: »Ni govora, neka ova gospojica što prije ode iz samostana, ona boluje od tuberkuloze.« Bio je to najveći udarac u Daničinu životu, no ona ga je prihvatila s vjerom: »Isuse, Tvoja je ovo volja sveta. Daj mi milost da mogu vršiti tvoju volju, a onda traži od mene što hoćeš«, zabilježila je u svojem dnevniku. Nastavila je živjeti u svijetu držeći se privatnoga zavjeta čistoće, želeći raditi za spas duša. Neprestano traženje i prihvaćanje Božje volje bilo je najprepoznatljiviji pečat Daničine nutrine.
Iščitavanje Daničina dnevnika i pisama otkriva kako je slijedila tradiciju ignacijevske duhovnosti, što i nije neobično uzme li se u obzir da su joj duhovnici bili isusovci: o. Josip Vrbanek, o. Karlo Leopold i o. Bruno Foretić. Gajila je posebnu pobožnost prema euharistijskomu Isusu i Presvetomu Srcu Isusovu, čitala je i preporučivala djevojkama životopis sv. Margarete M. Alacoque, mističarke iz 17. st. čija su viđenja Srca Isusova preko isusovaca dala poticaj pobožnosti devet prvih petaka. Gotovo svaki zapis u Daničinu dnevniku započinjao je obraćanjem Isusu i pokratom OAMDG!, prvim načelom sv. Ignacija Loyolskoga: »Omnia ad maiorem Dei gloriam« (Sve na veću slavu Božju).
Daničina nastojanja ilustracija su i drugoga načela – »Magis!« (Više!). Više puta zapisala je da želi ljubiti Isusa više od svih ostalih. Nikakva žrtva u tu svrhu nije joj bila teška. Treće načelo, »Tantum-quantum« (Koliko-toliko), koje kaže da se svime treba služiti u mjeri u kojoj to vodi prema ispunjenju čovjekova najvišega cilja, očituje se u njezinoj spremnosti da se odrekne svojih želja – čak i želje za redovništvom – ako bi je to odvraćalo od ispunjenja Božje volje. »Discernere« – treće i možda najprepoznatljivije ignacijevsko načelo razlučivanja – očitovalo se u Daničinim naporima da razumije kako se ispravno orijentirati. Na više mjesta u dnevniku i pismima navodi zbunjenost glede ispravnoga shvaćanja Božje volje; s jedne strane želi činiti pokoru, a s druge se strane mora brinuti o svojem zdravlju. Ne želi da drugi primijete da joj je teško pa im ništa ne govori, a onda se pita nije li volja Božja tražiti savjet. »Koliko puta se borim i ne znam što mi je činiti. Želim ono, što je Bogu milije«, zapisala je. Načelo »De duobus vexillis« (Dvije zastave) koje nalaže odabrati što je Božje, makar to bilo i teže, Danica je slijedila izbjegavajući svjetovni duh, viziju života bez Boga.
U slovenskoj bolnici, u Topolšici, napisala je 28. rujna 1924. u pismu prijateljici Katarini Dušić: »Zamisli samo – bolnica – nekoliko stotina ljudi, a nigdje znaka kršćanskoga, nigdje križa ni svete slike – a kapela – to još manje. Gledam borbu za život – a je li zaista Život? – Ne – oni traže život bez Života.« Načelo »Agere contra« (Djeluj protivno) lebdi nad mnogim Daničinim zapisima, punim pomalo neobičnih iskaza da se raduje svojim bolima, da je dobro usprkos svemu. Boli, neshvaćenost, neizvjesnost, propast vlastitih planova i slutnju skore smrti pretvarala je u mir i radost jer je znala da je Gospodin s njom i da je ljubi. Indifferentia, načelo »svete ravnodušnosti«, bilo je tipično za nju; ne daje prednost zdravlju ni dugu životu pred bolešću i kratkim životom. Sve je spremno primala iz Božje ruke: »Raduje me bol – i mala i velika. Raduje me bolest, raduje me i zdravlje. Raduje me i rad – i raduje moje ljenčarenje u krevetu – i s velikom radošću pozdravljam ono, što mi je dobri Bog odredio. Ako je to život – Bogu hvala, ako je to smrt – a i onda Bogu hvala«, zapisala je 15. prosinca 1924. u sanatoriju.
Zbog bolesti je mjesecima morala mirovati i nije mogla raditi. Uviđala je da je njezina pasivnost, nemogućnost rada, u Božjim očima dragocjena prilika za spašavanje duša. »Jer ja ne znam i ne radim drugo – odkako sam bolesnik, već samo ljubim, trpim, molim se u velikoj radosti duše. – A trostruk ovaj rad – na ljudsku nerad, tako mi je drag i svakim danom sve mi draži biva«, zapisala je u listopadu 1924. »Contemplatio ad amorem« (Neka ti srce uvijek gori ljubavlju), sedmo načelo, prožima sve Daničine misli. Činjenica da je Bog ljubi ispunjavala ju je čuđenjem i divljenjem. Istodobno je bila svjesna svoje grješnosti. Krajem srpnja 1924. u pismu o. Leopoldu zasvjedočila je da moli devetnicu sv. Ignaciju, a kada se osjećala osobito loše, neprestano je molila krunicu Srcu Isusovu – »zlatnu krunicu«. I te su pobožnosti, združene sa sakramentima i doživljavanjem Božjega djelovanja u svemu što joj se događalo, ilustracija Daničina nastojanja da ostvari specifično načelo ignacijevske molitve – »tražiti i nalaziti Boga u svemu«.
Danica se svojoj okolini doimala radosnom, no život joj je bio pun teškoća. Ponajprije, trpjela je mnoge tjelesne boli; u dobi od dvadeset godina imala je snažne bolove u glavi i udovima izazvane neuritisom, a kasnije je mjesecima morala mirovati zbog tuberkuloze. K tomu, iako pisma članova obitelji upućena Danici odišu nježnom familijarnošću, redci koje je zapisala otkrivaju da su obiteljski odnosi bili daleko od idealnih. Brat Mladen, nakon što ga je supruga napustila, odao se piću i udaljio od vjere, zbog čega je Danica mnogo molila za njega. Iako se nikada nije žalila, iz njezinih se zapisa jasno iščitava sebično ponašanje najbližih osoba. Primjerice, otac je i sam obolio od tuberkuloze te je bio »nestrpljiv na petu potenciju«, kako je zapisala; želio je da Danica putuje s njim na oporavak i pomaže mu iako je i ona sama bila bolesna, u poodmaklom stadiju tuberkuloze. »Tata se teško dao nagovoriti da ode od kuće. I odlučio se. (…) Ali ne bez Danice, bez nje nikuda, ta nitko ga ne umije njegovati tako, kaže on. (…) Za mene i kako je meni, to uopće nije dolazilo u obzir«, zapisala je u travnju 1926., pet mjeseci prije svoje i očeve smrti.
Iako su ljudi doživljavali Danicu kao vedru, vrlo pobožnu i svetu osobu, njezina pisana ostavština otkriva da je osjećala duboko nepripadanje svijetu. Članovi obitelji nisu je razumjeli, a teme razgovora kolega bile su joj odbojne; osjećala je da im ne pripada, čeznula je za samoćom u kojoj može biti s Bogom. U pismu Katarini Dušić 3. siječnja 1921. napisala je: »Boraveći u svijetu, među svijetom, sve više dolazim do uvjerenja da svijet ovaj nije za mene i ja za svijet nisam. (…) U svijetu – među svijetom boravim, a nitko me ne razumije. Ni ja njih ne razumijem, duhom jer drugim odišu. I zamjeravaju mi što nikuda ne izlazim, a vjeruj, kad god se kući vratim iz društva mjesne tzv. inteligencije, (…) pomuti se mir duše moje, onaj sveti mir srećom koji me puni tolikom. O, Katice, kakvi se to razgovori vode – a ja moram biti među njima. Ali i tu žrtvicu rado prikazujem Gospodinu.« Najveće su joj ipak bile duševne boli i unutarnje borbe, osobito trenutci suhoće, kada nije osjećala Božju prisutnost. »Nikada još do sada nisam se plašila smrti, suda Božjega i vječnosti. A sada najednom hoće da mi pomute mir duševni, neki strah – koji mi dovodi pred oči sve pogreške moje – i strogi sud Božji«, zapisala je u sanatoriju u listopadu 1924., kada se već počela pripremati za smrt.
Iako su je ponekad mučili osjećaji potištenosti, suhoće i straha, u Daničinoj je duši prevladavala radost. Najveći je izvor radosti bilo duboko povjerenje u Boga – znala je da je u Njegovim rukama. Jednom je prilikom zapisala kako se liječnik čudio njezinoj radosti. Veselila ju je ljepota prirode; snažno joj je progovarala o Bogu Stvoritelju, poticala ju na hvalu i na pisanje. »Il’ na žalu mora sjedim il’ u hlad se od maslina sklonim kada sunce odveć žarko žeže. Al’ olovka svud me vjerno prati. Lijepo mi je – da, prelijepo je meni. Zaista mnogo djeluje i more i kamenje i smilje«, zapisala je u jesen 1923. u Svetoj Jeleni.
Već 17. listopada 1924. Danica je zapisala da su »počele smrtne borbe« iako će poživjeti još gotovo dvije godine. Oči je zaklopila 2. rujna 1926. i otišla svojemu Gospodinu. Sprovod na zagrebačkom Mirogoju bio je neobično svečan, nalik na vjenčanje; djevojčice su stupale u povorci u bijelim haljinama, s bijelim cvijećem i upaljenim svijećama, a veliko je mnoštvo ljudi s ganućem ispratilo pokojnicu, tako da je Daničina majka izjavila da je »to bila večernjica, a ne sprovod«. U Glasniku Srca Isusova ubrzo je objavljen nekrolog u kojem je ukratko opisana »povijest jednog divnog života, koji je malo tko poznavao«.
Listopad 1924.
