U hrvatsku slobodu i samostalnost utkane su brojne žrtve poginulih, ubijenih, ranjenih, nestalih. Svatko je dao svoj doprinos koliko je znao i mogao, a 22. veljače 1992. u selu Bukevju održano je svečano osnivanje Prve velikogoričke topničke bojne u sastavu 153. velikogoričke brigade. Na nedavnoj obljetnici bojni je svečano uručena ratna zastava te amblem postrojbe, koji je blagoslovio mons. Juraj Jerneić. Sudionik tih ratnih događanja Stjepan Dianežević, koji sa suprugom Snježanom živi u Kurilovcu, u predgrađu Velike Gorice, opisao je te dane i promišljao hrvatsku stvarnost, od očekivanoga u idealima slobode do današnjice.
»Bog je bio uz nas, pratile su nas istina i pravda te naše domoljublje kad smo mobilizirani u rujnu 1991.«, navodi Dianežević, koji je tada imenovan zapovjednikom. U to je vrijeme pod svojim vodstvom sa suradnicima opremao postrojbu, zauzimali su vojarne, a posebno – kako ističe – valjalo je presjeći koridore tadašnjemu agresoru i spašavati ljude. Nakon osvajanja vojarne u Velikoj Buni tada su se primjereno opremili tehničkim sredstvima. Dianežević svjedoči da su se branitelji u vjeri duhovno krijepili, u njoj tražili utjehu, svjesni da je Bog na strani pravednika.
»Jednom smo se umorni s terena pošli duhovno okrijepiti u crkvu, a misu je imao ‘omiljeni turopoljski svećenik’ mons. Ladislav Loina, koji je ostavio dubok trag u tim krajevima. Za vrijeme mise granata je pala tik uz crkvu. Misa je prekinuta, a mons. Loinu smo smjestili u čvršći dio objekta. Hvala Bogu, nitko nije stradao.
Kad se malo smirilo, sjeli smo u auto da mons. Loinu izvedemo na siguran prostor. No nakon nekoliko stotina metara granata je prešla preko nas i pala desetak metara ispred auta. Zabila se u zemlju i nije eksplodirala. Shvatili smo to kao znak da se ne bojimo jer je Bog na strani pravednika. Crkvu nisu pogodili, nitko nije bio ranjen, a svećenika nisu ubili.«
U obrambenom Domovinskom ratu zadobio je ozljede, ima invaliditet, ali unatoč tomu što je u 73. godini, ne predaje se, nego je sa suprugom Snježanom osnovao malu tvrtku, zatim obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. »Kad smo već mukotrpno izborili svoju slobodu, a rat je završio, shvatili smo da treba ići dalje«, navodi Stjepan. Obitelj Dianežević vrlo brzo postala je prepoznatljiva u cijeloj Hrvatskoj, pa i šire. Posebno njeguju kulturu Turopolja i hrvatskoga naroda. Tako su više puta nagrađivani za najuređeniji okoliš i okućnicu Zelenim cvijetom sa zlatnim i srebrenim znakom. Na đakovačkim vezovima i vinkovačkim jesenima te brojnim drugim manifestacijama pokazali su svojim primjerom da hrvatski branitelji ne žive na »državnim jaslama«, nego njeguju svoju baštinu i žive od rada svojih ruku.
»Nažalost, institucije za to nemaju razumijevanja, posebno političari koji samo obećavaju i na tome sve ostane«, ističe hrvatski branitelj. »U suradnji s tim institucijama dobivamo premalo potpore. Naprotiv, izigraju naše povjerenje i dogovore, pa nas zato ne čudi da djeca hrvatskih branitelja napuštaju Hrvatsku tražeći pravdu negdje u nekoj europskoj državi, a odgajali smo ih u domoljublju. Pravda i istina su bolne i sustav se s njima mora suočiti, svaki moralan čovjek, a posebno oni koji se busaju u prsa da su vjernici i domoljubi.« Dianeževići su zadužili Veliku Goricu, Turopolje i cijelu Hrvatsku svojim projektima očuvanja autohtonosti, narodnih običaja i hrvatske kulture koja je blago hrvatskoga naroda, kao što su »Božić kao negda«, »Sveti Juraj«, »Čuvari tradicije«…
Supruga Snježana svojim marljivim radom 2019. bila je prepoznata u izboru prve pratilje najuzornije Hrvatske seoske žene, pa je tako obišla Europski parlament i druga europska mjesta. »Dok stvara, čovjek se ne zamara ranama i bolima iz ratne prošlosti«, svjedoči Snježana. »Dok je suprug bio na ratištu, ja sam bila s dvoje male djece, nosila sam ih u skloništa, kod susjeda u čvršće objekte, jer smo bili svjesni da ćemo biti meta. Kad bismo se vraćali kući, nosila sam ih, a sin bi tepajući rekao: ‘Mama, našu kućicu nisu srušili.’ Kad se čovjek preda Bogu i radu, ne razmišlja o tome što je u životu prošao.«
Dianeževiće posebno tište današnje nepravde. »Kad čovjek nešto traži, jer želi promicati vrijednosti, suoči se sa sustavnim nepravilnostima ili neznanjem«, navodi hrvatski branitelj. »Pojedince se protežira, tko zna po kojim kriterijima, ideološkim, političkim, rodbinskim, ali mogu reći da je premalo sluha kad treba pomoći malomu, običnomu čovjeku koji želi ostati svoj na svom i promicati i graditi svoje. Na primjer, šaljem dopise, odgovora na njih nema; na požurnice se ogluše. Kad me netko primi u uredu, više vremena provede na tipkanju poruka po mobitelu nego što sluša vapaj kojim želim predstaviti probleme malih običnih Hrvata koji su dali što su znali i mogli za ovu Hrvatsku, a ne da od nje nešto crpe«, rekao je Dianežević. No i dalje vjeruje: »S pouzdanjem u providnost, nadam se boljemu sutra za svoje Turopolje i svoju Hrvatsku.«
