Knjiga Propovjednikova započinje uvodnim retkom: »Misli Propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu«. Već je i sam izraz »propovjednik« ovdje problematičan. Hebrejska riječ koju on prevodi zapravo je qohelet, a izvedena je iz riječi qahal što znači zajednica, skupština, a kasnije i sinagoga. Grčki će se ta riječ prevoditi i ekklesia, što će kasnije označavati Crkvu, a qohelet će biti prevedeno kao ekklesiastes, hrvatski bismo rekli »crkvenjak«. Ipak, ta se riječ ne rabi nigdje izvan Knjige Propovjednikove pa nije sasvim jasno o komu je riječ.
Pretpostavlja se da je taj naslov označavao govornika u zajednici, učitelja zajednice. Čitanje započinje onim što bi se moglo gotovo nazvati i refrenom ove knjige: »Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost.« Kao »ispraznost« ovdje je prevedena hebrejska riječ hevel koja označava zapravo »dah«, »paru«, kao nešto prolazno i beznačajno. Na taj je način opisana i čovjekova krhkost i krhkost njegova života. Peterostruko ponavljanje toga izraza samo naglašava monotonost i razočaranje.
Odlomak se nastavlja redcima koji se bave čovjekovim radom. Sveti pisac uviđa da čovjek mnogo toga dobra svojom umješnošću može načiniti, no pita se koja je svrha toga napora, za koga zapravo radi. Ne čini mu se ni da je zarada, mogućnost preživljavanja, dovoljna naknada za čovjekov rad. Svaka se nagrada čini nedovoljnom jer rad prožima čitavo ljudsko življenje, pa se čovjek ni noću ne može smiriti od brige za svoj posao. Stoga i ovdje odjekuje refren: »I to je ispraznost.«
U evanđeoskom odlomku pitanje nekoga iz mnoštva o podjeli baštine među braćom služi Isusu da progovori o uzdanju u bogatstvo. Isus najprije odbija biti sudac među dvojicom braće, no potom prelazi na srž onoga o čemu želi govoriti, a to je pohlepa i stvarne vrijednosti u životu koji ne počiva na bogatstvu. Pritom se služi prispodobom o bogatu čovjeku koji skuplja rod plodne godine i sprema ga u nove, velike žitnice. Načinivši tako, taj će čovjek slobodno moći reći svojoj duši: »Dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!« Čini se da bi takvo postupanje bilo u skladu i s ljudskom logikom i odgovornim načinom života i privrjeđivanja. Isus ovdje ne želi dati pouku o ekonomskim pitanjima, nego o poimanju života i vremena.
Već u starini sveti su pisci upozoravali narod na nesigurnost protoka vremena. Tako se u Mudrim izrekama čita: »Ne hvali se danom sutrašnjim, jer ne znaš što danas može donijeti«, a u Knjizi Sirahovoj: »Dođe dan kad kažu: ‘Nađoh mir, i sad ću uživati svoja dobra’, ali ne znaju koliko će trajati: morat će dobra svoja ostaviti drugom i umrijeti.« Tako i u ovoj Isusovoj prispodobi Bog odgovara bogatašu: »Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?« (Lk 12, 20). Tako Isusova prispodoba preuzima drevnu biblijsku mudrost i odgovara, ne na početno pitanje onoga čovjeka iz mnoštva, nego ispravlja njegovo stajalište. On sam ne treba se toliko brinuti ako njegov brat ne želi s njime podijeliti baštinu. Jer inače će i njemu Bog reći: »Tako biva s onim koji sebi zgrće, a ne bogati se u Bogu.«
Pisac Poslanice Kološanima nastavlja svoje čitatelje podsjećati na osnovne stvarnosti kršćanske vjere. U ovonedjeljnom odlomku pokazuje im koja je novost prisutna u vjeri koju su primili. Oni su »suuskrsli s Kristom«. Na drugom će mjestu čak reći da su zajedno s njime uskrišeni i posađeni »na nebesima u Kristu Isusu«. To je pravo stanje i pravo dostojanstvo svakoga kršćanina. Zato kršćani, dok su na zemlji, moraju tražiti ono što je gore, to jest cilj svega njihova života mora biti Bog. Po krštenju oni su već umrli, umrli grijehu i smrti, a život je njihov »skriven s Kristom u Bogu«. To znači da u Bogu imaju život vječni, a to je njihov jedini pravi život. Krštenjem su urasli u Krista, poput udova njegova tijela, te je sam Krist njihov život. Kristov drugi dolazak bit će i slavni dolazak onih koji su njegovi, jer svi su kršćani s njime srasli. To će biti slavan dolazak jer novi, obnovljeni život kršćana ne će više biti skriven kao do sada, nego će njihovo jedinstvo s Kristom biti očitovano.
Toj novoj stvarnosti kršćana odgovaraju i zahtjevi njihova života do trenutka Kristova drugoga dolaska. Vjernici su pozvani na promjenu života te moraju izbjegavati »bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu – to idolopoklonstvo«. Tako, izbjegavajući grijeh, kršćanin sve više umire te postaje sve sličniji Kristu koji je umro na križu. Sveti se pisac služi slikovitim govorom o svlačenju staroga čovjeka kako bi dočarao novost života u Kristu. Novi čovjek novi je Adam, sam Krist u kojega se kršćanin odijeva krštenjem i vjerom. Taj novi čovjek pravi je odraz onoga prvoga stvaranja u kojem je čovjek stvoren na sliku Božju. Upravo zbog toga ne može više biti razlike među ljudima, bilo koje etničke pripadnosti ili religijske tradicije: svi koji povjeruju u Krista i njime se zaodjenu postaju novi čovjek stvoren na sliku Božju. Svi tako postaju Krist.
