U DOMOVINSKOM RATU DINKO ŠEBEČIĆ BIO JE RONILAC, A U MIRU PROTAGONIST KARITATIVNOGA DJELOVANJA »Naučio sam da što čovjek više daje, to više ima«

Snimila: T. Baran | Dinko Šebečić: »Supruga i ja naučili smo stavljati život u Božje ruke«

Tajnik župnoga pastoralnoga vijeća i blagajnik župnoga Caritasa u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi je Dinko Šebečić, uspješan obiteljski i poslovni čovjek, otac četvero djece, od kojih su dvojica sinova u formaciji za franjevce kapucine. U župi je gotovo svaki dan, aktivan je župni suradnik pa živi svakodnevicu svoje župne zajednice koju vode franjevci kapucini. Ispunjava ga to i veseli. Tijekom života je, kaže, naučio da što više daje, to više prima. Zato mu je sebedarje način života. 

U obitelji doktora znanosti

Rođen je 27. travnja 1968. u Zagrebu. Mama mu je Blaženka, djevojački Mikas, rodom iz Vinkovaca, farmaceutkinja, doktorica znanosti, profesorica, radila je u Zavodu za kemiju prehrane na Farmaceutskom fakultetu, sada je u mirovini. Njegov je tata Berislav Šebečić, iz Jastrebarskoga, također doktor znanosti, geolog, radio je u INA projektu, dijelu INE koji se bavi istraživanjem nalazišta. I on je u mirovini. Upoznali su se u studentskom vremenu. Vjenčali su se 1965. u majčinoj župi u Vinkovcima. Smjestili su se s otčevom obitelji u Cvjetnom naselju u Zagrebu, gdje su i danas. Dinko im je prvorođenac, a godinu dana nakon njega dobili su kćer Ninu. Ona je završila kemijsko-tehnološki fakultet, pa MBA ekonomiju. Specijalizirala se za pokretanje novih poslovnih projekata u Hrvatskoj i inozemstvu. Upravo se sprema u Njemačku, gdje će voditi kozmetičku kompaniju. Udana je, ima supruga i dvoje djece, žive u Zagrebu.

»Bili smo rijetki koji smo išli u crkvu«

»Nina i ja smo odrastali uz divne roditelje«, pripovijeda Šebečić. »Mama nam je bila vrlo blaga, ugodne naravi, susretljiva, trudila se oko nas. Bila je društvena, imala je svoj krug prijatelja s posla, familiju s kojom se družila. Kod nas nije bilo nikakve dernjave, mama je sve rješavala razgovorom. Sestra i ja smo bili jako dobri učenici, bili smo odgovorni, sami smo učili, pisali zadaće, nije nas u tome trebalo poticati. Oduvijek smo bili samostalni. A i uzorno smo se ponašali. Tata je bio miran, blag, dosta okrenut znanosti, poslu, istraživanju, znanstvenim člancima, pisanju knjiga. Bio je u svojem svijetu, manje je vremena zato provodio s nama, ali i on je bio prisutan u našem odgoju, premda je mama više odlučivala od tate, i bila je više s nama doma. Dobro su se njih dvoje slagali. Baka je stanovala u jednom stanu kuće, a mi u drugom. Ona je bila na katu, a mi u prizemlju. Odrastati na Cvjetnom bilo je lijepo. Po cijele smo se dane igrali u kvartu, po nasipu, uz Savu. Pripadali smo župi svete Male Terezije u Miramarskoj. Živjeli smo okruženi boračkim familijama pa smo bili rijetki koji smo išli u crkvu. Roditelji nisu htjeli ući u Partiju pa nisu brzo napredovali u struci. Večerima smo povremeno zajedno molili, slavili smo blagdane, nedjeljom išli redovito na misu. Kod bake u Vinkovcima dobio sam početne kršćanske poticaje, uz molitvu, pjevanje, odgoj. Slavonska baka bila je ključna vjernica, i djed. Oboje su bili praktični vjernici. Sakramente sam primio u župi u Miramarskoj. Za prvu pričest i krizmu pripremio me svećenik Aldo Starić. On nam je držao i mise, imao je dobre, gorljive propovijedi. Još sam prije prve pričesti postao ministrant, a ministrirao sam i tijekom srednje škole. U crkvi sam se uvijek dobro osjećao, kao doma, društvo iz župe uvijek je bilo dobro.« 

U rat nije trebao, ali je želio

»U Osnovnoj školi Cvjetno naselje bio sam odličan. Išao sam na natjecanja iz kemije, matematike. Profesori su bili dobri, društvo iz kvarta. Dodatno sam išao u Varšavsku na njemački, na ‘Mladost’ na ronjenje. Moj djed iz Slavonije zapravo je bio rodom iz Betine na Murteru. Tamo mu je bila vikendica pa smo cijela ljeta bili tamo, ronili smo, lovili ribu. Zato sam u 7. razredu krenuo na klupsko ronjenje u Zagrebu. Super mi je bilo. Vodili su nas na ronilačke kampove, na vikend-kampove, u podvodni lov, ribolov, na podvodnu orijentaciju. I danas imam svu opremu, ali slabo ronim. A prije nismo imali ništa, ali smo imali jaku volju. Najviše sam ronio u srednjoj školi i tijekom faksa. Za srednju sam školu izabrao MIOC na Jordanovcu. Bilo mi je lijepo, dobro. Bio sam odličan, nisam morao ići na maturu, bio sam na državnom natjecanju iz fizike, na ljetnoj školi iz fizike, maturirao sam 1988. Tada sam naveliko ronio, išli smo na košarkaške utakmice Cibone koja je tada bila hit. S društvom sam tijekom srednje išao na misu kod franjevaca na Kaptol, poslije mise na sok. Nakon mature sam tijekom ljeta tri mjeseca radio u ‘Ledu’. Upisao sam FER i odmah otišao u Makedoniju u vojsku. Bio sam instruktor vožnje za kamione, dobro mi je bilo. Krajem srednje škole i tijekom studija imao sam, kao i dosta nas iz MIOC-a, stipendiju poduzeća ‘Končar’. Nakon moje treće godine faksa započeo je Domovinski rat. Ušao sam u profesionalni sastav vojske, nisam trebao, ali sam želio. Ranjen sam 1992. Tijekom jedne akcije ostao sam bez dva prsta. Bio sam ronilac, diverzant u specijalnim postrojbama. Potapali smo brodove, minirali mostove. Poslije smo pripali u hrvatski gardijski zdrug. U ratu sam, vojsci, bio četiri godine, do 1995. Studij sam završio tri mjeseca prije. Nakon Oluje i oslobođenja Hrvatske izišao sam iz vojske i postao poduzetnik. Najprije samo do 2000. radio u klubu kao instruktor ronjenja. Paralelno sam, brzo kao suvlasnik, počeo raditi na videosustavima u jednoj firmi. Danas sam vlasnik firme ‘Grič-aktiv’. Bavimo se prodajom opreme za videonadzor. Firma je na Trešnjevci. Imamo posla. Ta oprema postaje sve povoljnija i dostupnija. Pa sve više ljudi želi imati sustav videonadzora.« 

Kad sin pričesti otca

»Oženio sam se 1993. Supruga je Jasenka, djevojački Gorup, rođena je 1971. Profesorica je defektologije, radi u srednjoj školi za djecu s teškoćama na Trešnjevci. Upoznali smo 1992., nakon mojega ranjavanja, na plesu na Gornjem gradu u Zagrebu. Sutradan smo otišli na misu u Palmotićevu i potom krenuli na studentski vjeronauk u Palmotićevoj kod današnjega glavnoga urednika Radio-Marije o. Stjepana Fridla. On nas je na kraju i vjenčao i krstio nam djecu. I danas smo povezani s njim. Supruga jedanput mjesečno na Radio-Mariji ima emisiju posvećenu školi i svojoj struci. Najprije smo stanovali kod mojih, pa smo unajmili stan na Savici. Zatim smo kupili stan u Utrinama, a onda smo 1999. kupili kuću u Dubravi, gdje smo i danas. Živimo u župi sv. Leopolda Bogdana Mandića. Roditelji smo četvero djece. Domagoja smo dobili 1993. Završio je studij medicinske biokemije na Farmaceutskom fakultetu, stažira na Rebru, želi doktorirati i specijalizirati. Oženjen je, imaju kćer od godinu i pol, uskoro i drugo dijete, žive blizu nas. Zatim je 1995. rođen Mislav. On je završio MIOC pa prekinuo FER jer je odlučio da bi bio svećenik, franjevac kapucin. Sad je u Milanu na prvoj godini studija teologije, ima privremene zavjete. Luku smo dobili 2000. I on je završio MIOC i odmah rekao da želi biti franjevac kapucin. U Varaždinu je u postulaturi. Luciju smo dobili 2010. Ona je u 2. razredu katoličke škole u Ivanićgradskoj. Išla je u vrtić kod sestara uršulinka. Divno je dijete. Ona nam obogaćuje dane. Dečki su nam otišli. Sada nas troje idemo na izlete, na skijanje, na krstarenje s njom. S dečkima smo sve to već prošli. Lucija je prava maza, osjećajna je, hoće svima pomoći, voli poticati dobrotu. Sa sinovima smo, naravno, zadovoljni. Domagoj se divno skrasio. A naši franjevci su obojica vrlo stabilni mladi ljudi. Naučili su učiti i raditi, predani su, imaju svoj cilj, mislimo da će se ostvariti u redovničkom pozivu. Luka je još u osnovnoj školi govorio da će biti svećenik. A Mislav me na prošlo Štefanje pričestio. Baš sam bio sretan. Supruga i ja ih sve podržavamo. Zadovoljni smo sa svim našim sinovima, sa svom našom djecom. Sretan sam u svojoj obitelji.«

Plodovi susretanja u župnoj obiteljskoj zajednici

»Dobro sam se oženio. Supruga je divna osoba, sretno živimo, život nam je ispunjen. Nikada nam nije dosadno. Stalno nam se događa nešto novo. A Bog nam je na prvom mjestu, svaki dan sve više i više. Supruga Jasenka me vratila prakticiranju vjere od koje sam se pomalo bio udaljio nakon krizme. Zajedno smo naučili stavljati život u Božje ruke, zahvaljivati Bogu što nas je povezao i prihvaćati dar života u uvjetima i vremenu koje u ratnoj Hrvatskoj nije bilo lako. Oboje smo bili studenti i podstanari s dvoje djece. Kao mlada obitelj kroz obiteljsku zajednicu u župi sv. Ivana evanđelista u Utrini kod župnika Josipa Golubića povezali smo se s mnogim obiteljima s kojima smo mogli dijeliti zajedničke obiteljske i roditeljske stavove, radosti i brige. Bilo nas je pedesetak i bilo nam je divno. Vodila nas je sestra uršulinka Ksenija Leko. Cjelokupan je pastoralni život u toj župi bio bogat. Svi su mogli pronaći neki sadržaj za sebe. Utrine su primjer kako bi po mome župa trebala izgledati. Prijateljstva koja smo i mi i djeca tamo stekli traju i danas.«

Stalno uključivati nove laike
Prvo čovjek treba dati kako bi se mogao nadati da će nešto primiti. Ta misao pokreće sve volontere laike koji daruju svoje slobodno vrijeme, trud, rad i doprinos kroz svoje sposobnosti svećenicima i redovnicima, crkvenoj zajednici, potrebitima.
Za veće uključivanje laika u aktivnosti u župi važno je prvo zainteresirati, a potom pokrenuti i angažirati cijelu obitelj da se uključi u razne aktivnosti koje se nude u određenoj župnoj zajednici (obiteljska zajednica, zborovi, crkveni vjeronauk, kateheze, hodočašća i izleti, FRAMA, OFS, Caritas, uređenje crkve) kako bi živo sudjelovali u životu Crkve osobnim doprinosom, a ne samo sudjelovali na nedjeljnoj misi. Velika je uloga svećenika da osiguraju aktivnosti u župi jer o njihovoj spremnosti, susretljivosti i trudu ovisi kako će župa disati i živjeti. Važno je ne zaboraviti stalno uključivati nove laike, potaknuti kod župljana osjećaj bliskosti i pripadnosti. Obitelji prvopričesnika i krizmanika, osobni primjer uključenih laika te posjeti župnika vjernicima kroz godinu najbolji su način za prepoznavanje i uključivanje novih župljana. Razgovor nakon mise, čaj i kava nakon zornica, druženje na izletima i hodočašćima bude osjećaj pripadnosti i povezanosti. Po svećenicima, redovnicima, redovnicama, a i nama laicima drugi bi ljudi trebali primiti poziv i primjer činjenja dobra i doživjeti radost zajedništva, pomaganja i služenja. Polazim od toga da svatko najbolje može pomoći u onome u čemu je dobar u svojem profesionalnom i životnom iskustvu, ali i spremnosti da svoje vrijeme i sposobnosti nesebično daje drugima.

 

U Caritasu kao blagajnik i vozač

»Kad smo se doselili u Dubravu, javili smo se župniku fra Ivici Vrbiću i stavili mu se na raspolaganje. Počeli smo se družiti sa susjedima. U početku nije bilo lako, osobito sinovima koji su tek uključenjem u Framu stekli prijatelje u novoj župi. Brzo su me izabrali za pastoralnoga vijećnika. Sada sam tajnik, ali sam i blagajnik župnoga Caritasa. Volim pomagati ljudima. Na moj pastoralni i karitativni rad u župi sv. Leopolda utjecao je najprije župnik Vrbić, a danas se aktivnosti proširuju pod vodstvom neumornoga župnika fra Miljenka Vrapca koji pokreće župu, vodi je i sudjeluje u svim pastoralnim aktivnostima. Ljudi ga baš vole i prihvaćaju sve što on radi. Ima super ideje. U svim je sadržajima i na svim sastancima, ne ostavlja nas vjernike same. Pastoralno vijeće sastaje se 4, 5 puta godišnje, ali smo stalno u župi i na raspolaganju smo za sve što je potrebno. Caritas se skrbi za 40 obitelji. Oni svaki mjesec dobiju paket, osiguravamo im grijanje ili im platimo račun. Odem u dućan, dovezem, sudjelujem u slaganju paketa i vodim računa o financijama, da bude dovoljno u blagajni. Skoro sam svaki dan u župi. Supruga je u Franjevačkom svjetovnom redu i peče kolače za župu. Lucija nam kreće na Framu za djecu. Svi smo povezani sa župom. Većinom sa župnikom, ali i s provincijalom Jurom Šarčevićem, gvardijanom Jurom i ostalim kapucinima.«

»Vjera mi je način života«

»Angažman u župi mi puno znači. Ispunjava me. Naučio sam da što čovjek više daje, to više ima. To vidim tijekom cijeloga života. U samostanu franjevcima servisiram računala, projektore i ostalu tehniku, sve što god im treba. Tako sam pomagao i sestrama uršulinkama, sve što god im je trebalo. Vjera mi je puno toga. U obitelji zajedno molimo; u podne i navečer prije spavanja. Molimo i za naše sinove koji više ne stanuju s nama, ali i za druge ljude i druge potrebe. Vjera mi je način života. Zaokružuje me i definira kao čovjeka. Puko preživljavanje bez vjere ne bi imalo smisla.«

IZVORGlas Koncila br. 8/2019.
Prethodni članakKAKO PREPOZNATI MISTIKA? Mistici i njihova pisana djela
Sljedeći članakMAK ZA OŽUJAK »Makov« korizmeni poziv: »LJUBIčasTO doba«