Pravu buru reakcija izazvao je animirani film o abortusu poznatoga autora animiranih filmova, karikaturista i profesora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Joška Marušića. Naime nakon što je film »Zašto su došli vlakom« objavljen na portalu Bitno.net, uslijedile su reakcije koje variraju od oduševljenja pa sve do okretanja glave Marušiću zbog neslaganja s izborom teme – napisao je Darko Pavičić.
Crtić »Zašto su došli vlakom« zapravo je pozitivna provokacija. Joško Marušić objašnjava kako je, kao prvo, njime htio otkriti je li u stanju napraviti film o abortusu, ali i kako je, ne manje bitno, njime htio otkriti kako o toj temi progovoriti uvlačeći u nju i savjest svakoga čovjeka, bez obzira na njegovo opredjeljenje. Najvažnije je, tvrdi, da nakon filma svatko ostane zamišljen. Osnovna dramaturška koncepcija bila mu je zamisliti kako bi mu izgledalo kada bi nam sva abortirana djeca došla na nedjeljni ručak. I ona doista dolaze. Vlakom. Svatko na svoja vrata. Pomalo su ružnjikava, ali silno simpatična. Šokiraju svoje roditelje, ali vrlo brzo uspostavljaju kontakt sa svojim braćom i sestrama s kojima se druže i igraju. (…) Marušić kaže kako je ispočetka htio napraviti horor, tj. prikazati scenu kako abortirani dolaze na vrata i lupkaju na njih kao u trileru, ali odustao je od toga i napravio idilu, u kojoj je smjestio i pjesmu »Đenka«, upravo kako bi pojačao dojam te idile, zamišljajući dijete koje nije imalo priliku razmišljati o prolaznosti života poput stiha u pjesmi: »Što će mi život, kad mladost prolazi«…
Ružica Mikačić napisala je tekst o stranim turističkim vodičima koji goste uče da je u Hrvatskoj bio »građanski rat«. Turistički vodiči iz zemalja EU-a koji dostave potvrde kojima dokazuju da se tim poslom bave u svojim zemljama i prijave se našem Ministarstvu turizma sa željom da posao vodiča obavljaju u Hrvatskoj već godinu dana to mogu bez ikakve dodatne obuke, provjere znanja ili posebne edukacije, čak i na zaštićenim lokalitetima u našoj zemlji. Dakle svaki Janez, Hans ili Johan trenutačno može bezuvjetno sve ono što hrvatski vodiči ne mogu u njihovim zemljama. Naime ozbiljne turističke zemlje EU-a svoje su turističke, kulturne, prirodne i povijesne lokalitete zakonski zaštitile tako da na njima mogu raditi samo lokalni turistički vodiči, a svi drugi iz Unije ili to uopće ne mogu ili moraju proći posebne edukacije u toj zemlji, položiti tečajeve i slično. Hrvatski Pravilnik o priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija iz područja turizma koji je donio današnji ministar turizma omogućio je stranim turističkim vodičima da rade taj posao po Hrvatskoj bez ikakvih posebnih uvjeta i gdje požele. Iako je još uvijek na snazi Zakon o pružanju usluga u turizmu u kojem stoji da stranci to mogu raditi izvan zaštićenih lokaliteta, novi Pravilnik omogućio im je da budu specijalisti vodiči i za sva naša kulturna prirodna i povijesna blaga od posebnoga nacionalnoga interesa. Tako smijemo reći, navodi Ružica Mikačić, da od Straduna preko Peristila, šibenske katedrale do osječke Tvrđe ili vukovarske Ovčare strani vodiči u Hrvatskoj mogu voditi sve lokalitete, čak i one svjetske kulturne baštine. Prošle je godine ukupno sedamdesetak stranih vodiča dobilo takvu dozvolu za rad u Hrvatskoj, a ove ih je godine već 20 dobilo suglasnost Ministarstva turizma, i to većinom iz Slovenije.
»Radi se o degradaciji profesije turističkog vodiča i obezvrjeđivanju naše vrijedne nacionalne, kulturne i prirodne baštine, jer strani vodiči jednostavno nemaju potrebna znanja o njima. Cipar, Malta, Italija i mnogi drugi precizno su odredili da na područjima zaštićenih nacionalnih lokaliteta mogu voditi samo lokalni vodiči. Isto je u Grčkoj, Austriji, Francuskoj… Svima njima je stalo da se povijest, kultura i baština tumače od strane educiranih vodiča na pravi način, a neke zemlje imaju i posebne tečajeve, edukaciju i ispite, koje treba položiti strani vodič da bi radio u toj zemlji.« Iznenađujuće je da je o tom problemu javno digla glas samo jedna novinarka jer osjeća da je riječ o velikom problemu i da treba reagirati što prije. Ako u Hrvatskoj postoji Pravilnik o zaštićenim lokalitetima i na njima su stotine vrijednih lokacija koje su dosad smjele biti vođene samo od lokalnih vodiča, čemu on služi ako svatko svuda može voditi?! Nama čak i strni turistički pratitelji postaju vodiči u Hrvatskoj i pričaju gluposti o našoj povijesti. Često čujemo kako strani vodiči pričaju svojim grupama o »građanskom ratu u bivšoj Jugoslaviji«.
U Hrvatsku stižu upute kako se ponašati u trgovini da bi se istaknuli što više hrvatski proizvodi, ali čini se da nekomu i oni smetaju. O tome piše Ana Blašković. Kada se pojavila salmonela u Hrvatskoj, došlo je do negodovanja na uvoznu hranu i njezinu kvalitetu, pa je Hrvatsku posjetio i povjerenik Europske komisije za zdravlje i sigurnost hrane Vytenis Andruikaitis. S obzirom na najavu iz Ministarstva poljoprivrede o jačanju kontrole uvoza prema nekim članicama, njegova poruka je – Komisija ne će blagonaklono gledati na uvođenje barijera. Na primjedbu novinarke da je povlačenje hrane zbog salmonele izazvalo bojazan za kvalitetu uvoznih proizvoda, pogotovo mesa i jaja iz Poljske, odgovorio je da nije važno je li hrana iz Hrvatske, Poljske ili Litve jer je europsko tržište jedinstveno. Ali kad se radi o sigurnosti hrane, naglašava da su otkrili prisutnost salmonele kroz sustav upozoravanja najprije u Škotskoj te da je upozoreno svih dvadeset osam članica. »Uložena su ogromna sredstva u higijenske standarde i kontrolu. U Poljskoj smo odmah otkrili o kojoj farmi je riječ i tko nije slijedio biosigurnosne mjere, a više od četiri milijuna peradi je eutanazirano zbog opasnosti uz mehanizme kompenzacije. Oprezni smo kad su u pitanju sve zarazne bolesti, imamo europski centar za kontrolu i sprječavanje bolesti, odbore za zdravlje i pododbore za hranu pa na svim tržištima možemo reagirati promptno, što pokazuje koliko su visoki standardi u EU.« Nije htio komentirati izjavu ministra da se u Hrvatsku uvozi smeće iz EU-a, nego je samo hladno odgovorio: »Nije moj posao komentiranje izjave političara. Općenito govoreći, svjestan sam razlike među članicama koje često naglašavaju podrijetlo hrane, poput Made in Croatia ili Made in France. Normalno je da potrošači žele znati odakle je proizvod, a tu je i tradicija… Poruka ‘kupujte vlastito’ ometa trgovinu, fer konkurenciju i mogućnost jedinstvenog tržišta i potiče strahove.« Hrvatski ministar ima pravo na reagiranje i zagovaranje kontroliranoga uvoza pa se ne smije prešutjeti da je od jaja uvezenih iz Poljske umrlo jedno dijete. Pa ako možda do kraja nije ispitano sve što se uvozi, doza straha i opreza svakako postoji.
U političkom duelu Bojan Glavašević izjavio je da Andrija Hebrang ne zna što znači nositi se s gubitcima u životu jer nije izgubio sve poput njega. Nije trebao puno čekati na odgovor Andrije Hebranga, a novine su podastrle cijelu obiteljsku tragediju obitelji Hebrang. O tome piše Damir Šarac: »Poznato je da je otac Andrije Hebranga uhićen pod optužbom za suradnju s ustašama i Gestapom, da je sabotirao gospodarsku politiku SFRJ i da je bio ruski agent. Hebrang je odbacio optužbe te je vjerojatno ubijen u zatvoru 10. ili 11. lipnja 1949., a vlasti su smrt objavile kao samoubojstvo. Nije poznato kada i gdje je ubijen ni lokacija groba. Ono što je nakon Andrijina hapšenja i smrti prošla Hebrangova obitelj svjedoči okrutnost režima. Supruga Olga Hebrang rođena Strauss – članica antifašističkog pokreta otpora i ustaška zatvorenica, koja je u ratu izgubila prvog muža, sina i 54 člana obitelji većinom ubijenih zbog pripadnosti židovskom narodu i u antifašističkim postrojbama – odvedena je u kućni pritvor 8. svibnja 1948. skupa s troje djece: 4,5-godišnjom Dunjom, dvogodišnjim Andrijom i petomjesečnim Brankom, dok je posvojenik Dragan smješten u dom. Uhićena je deset dana kasnije, te je, odbivši svjedočiti protiv supruga, osuđena 1951. na 12 godina zatvora, četverogodišnji gubitak građanskih prava i konfiskaciju kuće u Pakracu. U Glavnjači je mučena, uvjeravali su je da joj je umro najmlađi sin Branko, pa je na koncu potpisala ‘priznanje’ koje su od nje tražili istražitelji. Cijeloj obitelji prezime je 1958. promijenjeno u Markovac, a Olga je tek 1983. uspjela vratiti prezime Hebrang. Preminula je 1997. godine u Zagrebu, ne uspjevši otkriti istinu o sudbini supruga. Olga je rehabilitirana na Višem sudu u Beogradu 2014. godine.« To dokazuje koliko je izranjena ova Hrvatska i koliko je potrebno zajedništvo i obrazovanje da ne bismo ranjavali jedni druge, pa tako bi i Bojan Glavašević mogao znati više o tuđim ranama.
