U ISUSU JE PUT I ISTINA I kad je teško i kada griješe, Bog ne napušta svoje

Foto: Shutterstock | Stariji i bolesni sada su najranijiviji - ne stigmatizirajmo ih, nego im pomozimo

U ovom broju rubrike »Mladi mladima«, svjesni težine situacije ove globalne epidemije koja nas je pogodila u svim sferama života i uvelike nam promijenila svakodnevicu, odlučili smo se osvrnuti na neke druge dimenzije današnjice koje su u ovom, po mnogima kaosu, gurnute u drugi plan. Posvećenost sebi, usredotočenost na očuvanje zdravlja nas i naših najmilijih potpuno je ispravan prioritet i zdravorazumski je donositi odluke koje nam u tome pomažu. No svjedoci smo vremena u kojem se javlja sve više stigmatizacije, upiranja prstom i neprihvaćanja žrtve zbog općega dobra. Stigmatizacija oboljelih, kao i odmah udaljavanje od Boga nije nova pojava – Sveto pismo o tome govori na mnogim mjestima. Tako Biblija piše o stvaranju novih, lažnih bogova i idola te negodovanju zbog situacije u kojoj se tada izraelski narod zatekao vlastitom krivicom. Zato smo u pripremi tekstova za ovaj broj naše rubrike u ruke uzeli biblijske tekstove koji ove situacije opisuju detaljno i često, ali smo nas sve željeli podsjetiti na onu drugu stranu kriznih situacija – na ljubav, solidarnost, razumijevanje, potporu, mirenje, nadu, ustrajnost i povrh svega vjeru, kao i ljubav prema bližnjima i Bogu. Dragi mladi, doista je istina da na nama ostaje svijet. Zato učimo iz pogrješaka koje su činili naraštaji prije nas. Ne izvlačimo se na njihove pogrješke, nego učinimo ovaj svijet ljepšim mjestom koje pokazuje razumijevanje, ne odbacuje, i svakim se danom poboljšava. A to znači da ćemo se i sami u budućnosti morati odreći mnogih svojih ugodnosti koje smo tako rado prihvatili i prigrlili.

U Spasu je nada

U fizičkom slavljenju euharistije donedavno nismo mogli sudjelovati, a Uskrs nam je ove godine bio doista nekako žalosno poseban, bez sudjelovanja u slavlju Vazmenoga trodnevlja. No uskrsnu radost zbog toga nismo izgubili. Promijenila nam se i svakodnevica, mnoge prijatelje dugo nismo vidjeli, no Bogu hvala sve se polako vraća u neku »novu normalu«, kako kažu neki. Pri tome i neki među nama polako gube volju, mladi se odaju beznađu i pomalo zaboravljaju da ima netko tko uvijek misli na njih. Jer na mladima svijet ostaje, a kakav bi to bio svijet ako upravo oni koji ga u budućnosti trebaju poboljšati odustanu prije nego što su i započeli, prije nego što su na taj put poboljšavanja i krenuli?

Na fizičkom slavljenju euharistije donedavno nismo mogli sudjelovati, a Uskrs nam je ove godine bio doista nekako žalosno poseban, bez sudjelovanja u slavlju Vazmenog trodnevlja.

Upravo na tom putu prema »posljednjim vremenima«, premda nekima to ne zvuči prihvatljivo, željno iščekujemo drugi dolazak Isusa Krista. Onoga koji je dao svoj život kako bi svima nama dao mogućnost spasenja. Onoga koji je cijeli život posvetio najvećemu ljudskom poslanju u povijesti čovječanstva te tako ispunio svoje božansko poslanje. Bio je jedan od nas, a opet Božji sin, koji nije stao ni u najtežim životnim trenutcima, ni u Getsemanskom vrtu ni na križu, te nam poručuje da ni mi ne posustanemo pred ovim izazovima našega vremena. Na svijetu su se događale i gore stvari i opet se pošlo dalje, a svi dobro znamo da pravi kraj svijeta dolazi tek kad naš pravedni Sudac to odluči; mi ne znamo »ni dana ni časa«.

A do toga trenutka mi mladi smo tu da pomažemo starijima u ovom drukčijem vremenu i aktivno sudjelujemo u tome da se svijet vrati u neku drukčiju, odgovorniju i solidarniju »normalu«. Jer mi smo oni koji bi trebali pokazati volju i želju kako bi mnogi vidjeli da još ima dobrih ljudi i da će se sve vratiti na svoje prije ili kasnije. Kao što će se prije ili kasnije, na kraju svijeta i vijeka, vratiti i Isus, naš Spas i naša nada.

Kriza, život i naša odgovornost

Zbog koronavirusa koji je u 2020. godini zahvatio svijet, pa tako nije zaobišao ni Hrvatsku, dogodilo se ono što nismo mogli ni zamisliti, a to je da trebamo ostati, dijelom ili potpuno zatvoreni u kućama čak nekoliko mjeseci. Samim time pandemija virusa donijela je novu stvarnost ljudima širom svijeta. Unatoč tomu što smo prema preporukama stručnjaka trebali ostati doma, naš život i obaveze nisu nestali.

Zatvoreni vrtići, škole, fakulteti i kina, zabrana okupljanja i preporučena izolacija ne znače da je život u potpunosti stao, nego upravo suprotno: ljudima je omogućeno da se posvete i rade na sebi iz svojih domova. Na tome treba biti zahvalan jer je ova situacija pokazala koliko zapravo imamo slobodna vremena uz učenje, studiranje, posao. Ovo je razdoblje idealno za ostvarivanje onoga što oduvijek želimo, samo što za to nikada nismo imali vremena. No da obveze nisu stale pokazuje činjenica da su za neke vrtiće odgojiteljice snimile igre koje djeca mogu gledati od kuće. Dok su djeca u osnovnim i srednjim školama nastavu pratila preko televizijskih programa i interneta, studenti i studentice u ovom su on-line semestru bili posvećeni studiranju od doma. I brojni su poslodavci svoje zaposlenike poslali na rad od kuće. Međutim, dok su neki konačno uspjeli predahnuti od užurbanoga života i stresa, drugi su ovu situaciju teško prihvatili. Psiholozi ističu da će upravo fleksibilni i prilagodljivi ljudi osjetiti najmanje negativnih posljedica zbog ove situacije. Isto tako, uz odgovorno ponašanje i oprez, pozvani smo biti ustrajni koliko je to moguće jer je ipak ljudsko zdravlje najvažnije. Naime, Stožer civilne zaštite ističe da se samo međusobnim povjerenjem građana i stručnjaka mogu postići znatni rezultati u suzbijanju pandemije, što je vidljivo u sve manjem broju zaraženih osoba. Ipak, iz svake krize možemo naučiti nešto novo. Ova kriza pokazala je koliko smo strpljivi i koliko ćemo vremena posvetiti sebi, uložiti ga u svoje znanje, a nadasve – u svoju ljudskost. A to možemo ako ostanemo odgovorni.

»Bdijte dakle jer ne znate«

Riječi Matejeva evanđelja: »Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi« (Mt 24, 42) nose posebnu svečanost, ali i težinu, kada se o njima dulje promišlja. Vjerovanje u vječni život, u drugi dolazak, u Onoga kojega ne vidimo, ali znamo da je sveprisutan, često je u jednakoj mjeri obilježeno sumnjama koliko i molitvom, nadom i željom.

Foto: Shutterstock | Gospodin će doći, bdijmo i pripremimo mu put

Često nas se podsjeća da ustrajemo u vjeri, da uvijek budemo na pravom putu i ako nekada i skrenemo s njega, da to bude samo figurativni korak ili dva prije nego što se ponovno vratimo gdje bismo trebali biti. Svjesni smo ozbiljnosti i težine situacije u kojoj se nalazimo. Globalna pandemija nešto je što nitko nije očekivao da će proživjeti u svojem životu, sasvim sigurno ne mi mladi, naraštaj koji je rođen u miru i na mjestu na kojem se ne računa, ili se nije računalo s većim ovozemaljskim zlima.

Kada smo suočeni sami sa sobom, kada smo goli pred Kristom, trenutci su u kojima spoznajemo svoje najveće slabosti, ali i snage. Martin Luther King rekao je da »ništa na svijetu nije opasnije od blaženoga neznanja i samosvjesne gluposti«, što u ovakvim trenutcima zaista i primjećujemo. Poruka Matejeva evanđelja zvuči apokaliptično, i možemo ju tumačiti kao »opasnu« na sebi svojstven način, no ona zapravo pruža uvid u nešto puno dublje. Bdjeti jer ne znamo dana ni časa nije nešto što činimo iz straha, nego iz vjere, ustrajnosti i ljubavi. Na vjeru nas ne motivira strah, nego istina, motivira nas znanje u dubini naše duše da je takvo učenje, život i nasljedovanje ispravno i da vodi do spasenja. Gospodin će doći – nekima na posljednjem dahu ovozemaljskoga života, nekima u snu, nekima licem u licem za sudnjega dana. Zato bdijmo, ali ne iz straha, nego iz iskrene želje naše vjere.

U Isusu je put i istina, ne u teorijama zavjera

Od pojave koronavirusa u Hrvatskoj u protekla smo dva mjeseca, prateći iz minute u minutu razvoj pandemije, trebali u kratkom vremenu »procesuirati« velik broj informacija koje su nerijetko bile i međusobno kontradiktorne. Čini se da od »struke« – kao pojma koji je vrlo brzo obuhvatio vrlo širok raspon disciplina, od medicine i biologije do djelatnika civilne zaštite – obični građani više ne mogu čuti ništa novo.

Svjedoci smo sve češćega podilaženja teorijama zavjere, unatoč jasnim pokazateljima da su one često lažne vijesti

Od ideje bezazlenoga virusa koji je nešto snažniji od gripe preko paničnih procjena o broju zaraženih i stvaranja imuniteta krda došlo je do informacija o cjepivu koje će biti spremno za upotrebu već u rujnu. Vjerojatno ipak nije tako. Iako kontradiktornost nužno nije loša pojava za opće dobro društva jer su u povijesti znanosti i neke naočigled kontradiktorne ideje davale dobre rezultate, prijeporan je trenutak u kojem je »struka« iskoračila iz ionako širokih okvira tema koje je imala »pravo« komentirati. Tako smo od epidemiologa mogli čuti i procjene koliko će turista doći na ljeto u Hrvatsku ili pak zaključke o uspješnosti provođenja nastave posredovanjem interneta i drugih medija. Usporedno s frazom o »ključna iduća dva tjedna«, svi ti navodi s pravom su mogli izazvati bunt i negodovanje mladih, a mogli su dati povoda da se brza rješenja nađu i u teorijama zavjere, koje su poticali i neki mediji svojim pitanjima i pisanjem. Razne su teorije trenutačno aktualne, posebno na društvenim mrežama. Od napada na 5G prijamnike preko novih inačica teza o štetnosti cijepljenja sve do nepreglednoga broja teorija o nastanku koronavirusa. Iako teorije zavjere nude jednostavne i brze odgovore na svako složeno pitanje, važno je upozoriti da su one opasno zavaravanje jer jednostavno ne mogu obuhvatiti niti objasniti cjelokupnu kompleksnost stvarnosti u kojoj živimo. Kao kršćani pred zbunjenošću i složenošću trenutačne situacije pravu ćemo duhovnu okrjepu pronaći u evanđelju koje čitamo na Petu uskrsnu nedjelju – u njemu nam Isus jednostavno i nedvosmisleno poručuje: »Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi k Ocu osim po meni« (Iv 14, 6).

Oboljeli trebaju solidarnost

U posljednje smo vrijeme većinu vremena prikovani uz različite medije i pratimo nove informacije o broju oboljelih od koronavirusa na prostoru Hrvatske i u svijetu. Nažalost, prateći društvene mreže, svjedoci smo i brojnih komentara u kojima pojedinci zahtijevaju otkrivanje identiteta oboljelih pod izlikom da bi se na taj način uspješnije zaštitio ostatak stanovništva. Možda nisu ni svjesni činjenice da tako stigmatiziraju druge, a još manje su svjesni činjenice da i sami mogu biti pogođeni tim istim virusom.

U posljednje smo vrijeme većinu vremena prikovani uz različite medije i pratimo nove informacije o broju oboljelih od koronavirusa na prostoru Hrvatske i u svijetu. Nažalost, prateći društvene mreže, svjedoci smo i brojnih komentara u kojima pojedinci zahtijevaju otkrivanje identiteta oboljelih pod izlikom da bi se na taj način uspješnije zaštitio ostatak stanovništva.

No zašto je stigmatizacija oboljelih loša? Naime, našli smo se u jednoj nespecifičnoj situaciji o kojoj smo prije znali samo iz povijesnih udžbenika. Tako danas znamo da su u vrijeme kada je svijetom harala kuga oboljele smještali izvan gradskih zidina kako se bolest ne bi proširila na ostatak stanovništva. Oboljeli bi stoga umirali u strašnim mukama, i to napušteni i stigmatizirani. Mnogi smo se, vjerujemo, zgražali nad tim postupcima, a sada smo se i mi pronašli u sličnoj situaciji. Srećom, ljudska je civilizacija silno napredovala pa današnji bolesnici oboljeli od koronavirusne infekcije imaju prikladnu zdravstvenu skrb, ali i pažnju brojnoga medicinskoga osoblja. Ipak, poteškoće imaju pri povratku u svakodnevni život jer ih stigmatiziraju njihovi susjedi, prijatelji, pa i neznanci preko društvenih mreža. Uz činjenicu da se bore s virusom, preostaje im još jedna borba: borba s neznanjem i nesolidarnošću. Kako im onda pomoći u tim borbama? Iako oboljeli moraju biti fizički distancirani od drugih ljudi, mogućnosti za povezivanje u ovom dobu i dalje postoje. Možda će ih samo jedan poziv i pitanje »kako si« podsjetiti na to da su i dalje voljeni te dio ovoga društva. U konačnici, prilikom ozdravljenja i izlaska iz bolnice trebat će se ponovno uključiti u svoju svakodnevicu. Prisjetite se tada Isusova odnosa prema gubavcu i pružite im ruke, pozdravite ih i podsjetite da ni jedna epidemija ne može biti jača od ljudskoga razumijevanja i solidarnosti. Život uistinu čine male stvari i na to nas je ova epidemija i podsjetila.

Društvo treba angažman mladih

Pandemija koronavirusa i potres u Zagrebu i okolici obilježeni su nesebičnim pomaganjem građana koji su svoje vrijeme uložili kako bi pomogli najpotrebitijima. Među tim građanima bilo je mnogo mladih koji su svakodnevno posjećivali najranjivije, kao što su starije osobe i ostale rizične skupine, te im donosili nužne potrepštine i obavljali druge poslove. Svojim plemenitim djelima mladi diljem Hrvatske obilazili su potrebite i tako im omogućili normalan život u ne baš tako normalnim okolnostima.

Vrijeme pandemije koronavirusa, a naposljetku i potres u Zagrebu i okolici, obilježeno je nesebičnim pomaganjem građana koji su svoje vrijeme uložili kako bi pomogli najpotrebitijima.

Društvena angažiranost mladih, ali i drugih skupina u društvu (navijačkih skupina »Bad Blue Boys« i »Torcida«, ekipa Caritasa i Crvenoga križa, volontera raznih udruga) odjeknula je cijelom Hrvatskom te se tako počelo okupljati sve više volontera koji su spremni pomoći najugroženijima. Jedan od najpoznatijih »projekata« koji je bio namijenjen za obilaženje ljudi kojima nije bilo preporučeno izlaziti iz kuće za vrijeme pandemije projekt je koji su pokrenuli upravo mladi, to jest studenti. Naime, nekolicina studenata osnovala je Facebook-grupu »Jedni za druge« te se u samo nekoliko dana javilo 1500 volontera koji su bili spremni donositi hranu, lijekove i ostale potrepštine onima koji se smatraju najrizičnijom skupinom. Do početka druge faze popuštanja mjera grupa je imala 16 000 članova. Mladi diljem Hrvatske pokazali su primjer istinske brige i solidarnosti za naš stariji naraštaj.

Mladi se često kritiziraju i potiču na akciju, a čini se da su upravo »ti mladi« pozvali sve ostale da se pridruže plemenitomu činu pomaganja najugroženijima. Mladi su uz liječnike, policajce, trgovce i vatrogasce bili na prvoj crti obrane od koronavirusa. Mladi su branili najugroženije od koronavirusa tako što su im omogućili da ne moraju izlaziti iz svojih domova jer će oni to učiniti umjesto njih. Mladi su se odrekli odmora koji su mogli imati za vrijeme izolacije. Odlučili su se za djelovanje, za obranu svojih djedova i baka od ovoga još nam nedovoljno poznatoga virusa.

Neka nam zato i dalje poticajem budu riječi pape Benedikta XVI. koji nas u enciklici »Bog je ljubav« poziva na karitativno djelovanje i pomaganje drugima jer »tko pomaže drugima, uviđa da na taj način biva i sam pomognut; to što može pomoći drugomu nije njegova zasluga ili postignuće«. Ta je dužnost milost. Što više činimo za druge, to više shvaćamo i usvajamo Kristove riječi: »Sluge smo beskorisne« (Lk 17, 10).

Priredili: M. Erceg, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, J. Radoslavić, M. Zadravec

IZVORGlas Koncila br. 22/2020.
Prethodni članakPRILIKA ZA LIPANJ Je li uspjela škola na daljinu?
Sljedeći članakOKRUŽENI PRISUTNOŠĆU NADNARAVNIH BIĆA Komu služe anđeli?