Ja i moj dom služit ćemo Gospodinu. (Još 24, 15)
Dobro je znano da je ono čime se čovjek diči najčešće ono čega bi se trebao stidjeti. Čovjek našega doba svoju diku pronalazi u širini – širini mogućnosti i nazora koje mu svijet nudi, ali i širini vlastita srca. Širinu je svijeta, doduše, nemoguće zanijekati; ljudi se doista i vladaju različitije i misle raznolikije nego prije. No nikakva širokogrudnost čovjeku nije na diku ako mu je u grudima tek mučna praznina.
Pismo svjedoči da se za mjehove pune vina valja dobrano i pomučiti: iskrčiti kamenje i postaviti ogradu, posaditi lozu i iskopati tijesak te podići kulu i – dati se na održavanje. Ta svaki će dan vinogradaru zadati posla: ili će krpati ogradu da vinograd očuva od lisica ili će branati zemlju da je oslobodi od korova ili će plijeviti trsje da ga otereti od izbojaka. A čak se i tada dogodi da s čokota namjesto grožđa ubere – vinjagu. Nije stoga čudno što trs, znak blagostanja, uspijeva tek kraj stalnih naselja, a da su raznovrsne loze plodova raznorodne namjene slikom – obitelji. Pa ipak je neobično što se loza lakše razmnožava reznicama negoli sjemenkama.
Jošua, čije je ime istovjetno Isusovu, s izvida je iz obećane zemlje donio upravo lozu. No s Istinskim ga Trsom osim imena povezuje i vjernost koju je Gospodinu obećao u ime svoje obitelji. Majka je pak Gospodinova Kraljicom obitelji postala dobrohotnom vjernošću čovjeku. Kao obična žena radovala se ushitu mladenaca u Kani, a kao neobična majka ražalila se nad bračnom nevoljom. No kao jedinstvena kraljica kojoj je strana svaka škrtost Marija se i založila za prvo čudo kojim je Krist obdario baš – obitelj. Čudesno umnažanje ploda trsova u Kani pokazuje da Marija i svaku obiteljsku lozu odrezanu od navezanosti na ljude usađuje u Krista.
