»Čudesni znak (admirabile signum) jaslica, tako drag kršćanskomu puku, uvijek pobuđuje zapanjenost i divljenje. Prikazati događaj Isusova rođenja isto je kao s jednostavnošću i radošću navijestiti otajstvo utjelovljenja Sina Božjega. Jaslice su uistinu poput živoga evanđelja koje izbija iz stranica Svetoga pisma«, napisao je uoči Božića 2019. godine u apostolskom pismu »Admirabile signum« papa Franjo. Odmah je potom jasno dao do znanja da je jedan od razloga pisanja apostolskoga pisma poduprijeti »tu lijepu tradiciju naših obitelji«, ali i »običaj da ih se postavlja na radnim mjestima, u školama, bolnicama, zatvorima, trgovima…«.
»Želja mi je da ta praksa nikada ne zamre; štoviše, da ondje gdje bi se od nje odustalo bude ponovno otkrivena i oživljena«, poručio je papa Franjo. Gotovo četiri godine prije toga pohodio je Greccio, maleno mjesto nadomak Riettija, na pola puta između Rima i Asiza. U tom je mjestu prije točno 800 godina, na Božić 1223. godine, sv. Franjo Asiški postavio prve jaslice u povijesti kršćanstva, i to žive. Papa se u apostolskom pismu obilato referira na događaj koji je pokrenuo jednu od najprepoznatljivijih tradicija kršćanstva.
Događaj spominju tri životopisca, ili bolje reći hagiografa sv. Franje, koji su pisali u razdoblju od nekoliko godina do nekoliko desetljeća nakon njegove smrti, a njihovi su zapisi sjedinjeni u Franjevačkim izvorima: fra Toma Čelanski, fra Julijan Špajerski (iz Speyera, Njemačka) i sv. Bonaventura. U bitnim se crtama izvještaji poklapaju.
Najkoncizniji tekst o središnjem događaju donosi upravo »Legenda maior – Veći životopis« sv. Bonaventure: »Dogodilo se tri godine prije njegove smrti. Da bi što je moguće svečanije proslavio uspomenu rođenja Djeteta Isusa kod gradine Greccio i razbudio pobožnost, od vrhovnoga je svećenika zamolio i dobio dopuštenje da se to ne bi shvatilo kao neka novotarija (tu apologiju iznosi samo Bonaventura).
Dao je napraviti jasle, donijeti slame, dovesti vola i magarca. Pozvana su braća, zgrnuo se narod, šuma je odjekivala klicanjem. Ta je sveta noć po mnogobrojnim zubljama, po glasnim i gromkim pjesmama i sjaju postala vrlo svečana.«
Čini se da se sv. Franjo zatekao u Grecciu, mjestu s kojim je i inače bio povezan, na povratku iz Rima gdje je 29. studenoga te godine od pape Honorija III. zadobio potvrdu za svoje Pravilo. Osim toga nedugo je prije bio u Svetoj Zemlji pa ga je i to moglo ponukati da u Grecciu pronađe Betlehem. »Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem«, zapisao je, možda na tom tragu, Toma Čelanski.
No isti autor, uvodeći u izvještaj o prvim jaslicama, opširno iznosi širu pozadinu i dublje razloge: »Njegova najveća pozornost, posebna želja i vrhovna nakana bijaše: uvijek i u svemu opsluživati sveto evanđelje i sa svom budnošću, svim nastojanjem, najvećom željom duha i svim žarom srca provoditi ‘nauk Gospodina našega Isusa Krista i slijediti njegove stope’. U neprestanu je razmatranju sebi dozivao u pamet njegove riječi i pronicavošću duha opetovano je razmišljao o njegovim djelima. Njegovu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako je jedva htio razmišljati o nečem drugom. Treba se zato sjetiti i čuvati u časnoj uspomeni ono što je učinio… na Dan rođenja Gospodina našega Isusa Krista.«
Sva tri izvora spominju važnu ulogu izvjesnoga Ivana iz Greccia. Pritom je Toma Čelanski, sklon romansiranju, citirajući samoga Franju, zapisao: »Njega je blaženi Franjo, kao što je često običavao, petnaestak dana prije Božića pozvao k sebi i rekao mu: ‘Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Grecciu, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.’«
Istomu sadržaju fra Julijan Špajerski pristupa ovako: »Sam naime sveti muž posebno je ustrajno razmatrao sve što se zbivalo oko Krista i od onoga što se pripovijeda u svetim knjigama evanđelja nije htio, koliko je mogao, prekršiti ni jednu jotu ni zarez. Štoviše, od svega što je našao zapisano o Kristu, više od svega što se događalo u njegovu životu želio je iskusiti Gospodinov slatki jaram i lako breme (usp. Mt 11, 30). – Kad se dakle jednom bližila svetkovina Gospodnjega rođenja, želeći što vjernije predočiti ponizno siromaštvo djeteta Spasitelja koje se rađa u Betlehemu, čovjek je Božji poslao nekoga pobožnoga plemića imenom Ivan u grad Greccio. On mu je pribavio vola, magarca i jasle za radosti nadolazećega slavlja.« Čini se, prema svemu navedenom, da sv. Franju nije toliko zanimala teatralnost betlehemskoga događaja koliko je jaslicama želio vizualizirati siromaštvo i skromnost koje su pratile prve Isusove sate na ovom svijetu kao očitovanje neshvatljive Božje ljubavi prema čovjeku, baš kao što je to bila i Kristova muka, koja se ili izravno spominje ili se na nju aludira.
Trojica hagiografa natječu se opisujući zanos s kojim je sveti Franjo pratio bdjenje te potom navijestio evanđelje i propovijedao. Opet je literarni pobjednik Toma Čelanski: »Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. (…) Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnoga ganuća uzdiše, shrvan krotkošću, a ispunjen čudesnom radošću. (…) Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva evanđelje. A njegov glas! Glas je to neodoljiv, glas sladak, glas jasan, glas zvonak! Sve poziva na najveću nagradu. Zatim propovijeda okupljenomu narodu. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda. A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime Isus, govorio silnim žarom. Nazivao ga je betlehemskim Djetešcem, a ime Betlehem izgovarao je poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena glasom, ali još više slatkim osjećajima. Kad bi spominjao betlehemsko Djetešce ili izgovarao ime Isus, sve bi oblizivao usne jer je sretnim nepcem kušao i gutao slatkoću te riječi.«
