U POVODU EURA 2020.: PAPE I NAJVAŽNIJA SPOREDNA STVAR NA SVIJETU Nogomet je »slika života i društva«

Foto: Profimedia
Nogometne krjeposti: momčadski duh, osobni trud, odgojna uloga kako nogometa tako i nogometaša, potencijal stvaranja bratstva među narodima i kulturama…

Europsko nogometno prvenstvo. Grozničava užurbanost može se prije utakmica hrvatske nogometne reprezentacije »opipati« već u prometu. Nipošto se ne želi propustiti početak utakmice na terasi kafića ili u navijačkom društvu u nekom stanu ili kući. Gledanje utakmice, iščekivanje pravoga poteza, vrhunac euforije kad padne gol, pad u ponor ako je pao na krivoj strani… I jedno i drugo još je snažnije nakon posljednjega sudčeva zvižduka. Pa ono kad svatko postane izbornik. Pa nove nade, iz utakmice u utakmicu. I što dulje nacionalna vrsta »dogura«, to su gledališta u gradovima punija; naposljetku, ako se dogura do samoga kraja kao što je to bilo na Svjetskom prvenstvu 2018. godine, navijačima i navijačicama postaju i oni i one koji o nogometu pojma nemaju i sve se obuče u kockasto. Tko bi u takvim trenutcima zanijekao nogometu poslovični status najvažnije sporedne stvari na svijetu!? Čak i tko ga ne voli, od njega pobjeći ne može.

Nogomet nije »samo« nogomet, nego je i – put svetosti

Uzimajući ozbiljno radosti i nade, žalosti i tjeskobe suvremenoga čovjeka, i Crkva uzima ozbiljno šport općenito, a onda i nogomet. Od početka je godine do njezine sredine, primjerice, papa Franjo primio najmanje pet športskih ekipa, od čega dvije nogometne momčadi. Poruke koje je uputio deklarirani navijač »San Lorenza« iz Buenos Airesa – jednoga od pet velikih argentinskih nogometnih klubova koji se razvio iz inicijative katoličkoga svećenika Lorenza Masse, kojemu je, znakovito je, početna nakana bila maknuti dječake i mladiće s ulice – daju naslutiti da za Papu nogomet nije »samo« nogomet.

Prispodobljujući nogomet životu, papa Franjo je posebno istaknuo ulogu »broja 1«. Na golmanu je da »obrani loptu odakle god ona došla«, baš kao što je čovjek u životu pozvan bdjeti jer nikada ne zna odakle će doći izazov ili kušnja

Primivši u veljači ove godine talijansku momčad »Sampdorije«, Sveti je Otac vrlo ukratko, bez većega razlaganja, istaknuo tri misli. Prvo, »šport, pa i nogomet, jest put života, dozrijevanja i svetosti« na kojem se »može napredovati«. Drugo, »nikada se, međutim, ne može napredovati sam, nego uvijek u momčadi«. »Najljepše su pobjede momčadske pobjede. Kod nas se za igrača koji igra samo za sebe kaže da je ‘pojeo loptu’: uzima je za sebe i ne gleda druge. Ne tako. Uvijek momčad.« Treća se poruka odnosi na samu srž športa, a to je važnija što više nogomet i nogometaši postaju tržišnom robom: »Ne izgubi amatersku dimenziju, tj. amaterski šport, šport koji se rađa iz poziva da se njime bavi. Drugi su interesi drugotni, važno je da uvijek ostane amaterski.«

Pobjeda »pripada i drugima«

Puno je opširnije o sličnim temama govorio dvije godine ranije, u veljači 2017. godine primivši nogometaše »Villarreala«. »Nogomet, kao i drugi športovi, slika je života i društva«, rekao je Papa, pojasnivši: »Ako se igra misleći na dobro ekipe, lakše je postići pobjedu.« U toj je prigodi snažno istaknuo odgojnu ulogu nogometaša: ne igraju »samo« nogomet, nego »odgajaju i prenose vrjednote« jer im se »mnogi, a posebno mladi, dive te ih promatraju«. Stoga snose i »odgovornost«. Igrače je Papa stoga pozvao da žive vrjednote, posebno one koje su nogometu najimanentnije, »drugarstvo, osobni trud, ljepotu igre, timske igre«. Podsjetio ih je da igra »nije samo naša, nego pripada i drugima«. Prispodobljujući nogomet životu, posebno je istaknuo ulogu »broja 1«. Na golmanu je da »obrani loptu odakle god ona došla«, baš kao što je čovjek u životu pozvan bdjeti jer nikada ne zna odakle će doći izazov ili kušnja.

O atraktivnosti krpene lopte i diletantizmu profesionalaca

O »atraktivnosti lopte« govorio je papa Franjo na primanju talijanske nogometne reprezentacije u listopadu 2019. godine. Prigoda je bila posebna jer su prije Pape talijanski nogometaši posjetili bolesne mališane bolnice »Bambino Gesu«. Sveti je Otac citirao sv. Ivana Bosca: »Kako usrećiti djecu, kako okupiti djecu? – u ono doba, u siromašnim četvrtima, napuštenu djecu: baci loptu na cestu i odmah će doći djeca.« Papa se prisjetio kako je i sam kao kvartovsko dijete igrao nogomet, najčešće krpenom loptom jer je kožna bila skupa, a lopta od gume i plastike još nije bilo, te kako i danas krpene lopte ne prestaju razveseljavati djecu. Jednu su mu takvu loptu mjesec dana ranije poklonila djeca u Mozambiku.

»I vi promičite to ‘diletantsko’ stajalište koje, s druge strane, definitivno otklanja opasnost diskriminacije. Kad ekipe idu tim putom, stadion se obogaćuje čovječnošću, nestaje nasilje, a obitelji se ponovno vide na tribinama«

Svoje temeljne ideje o dubinskim vrjednotama nogometa papa Franjo iznio je još na početku svojega pontifikata, u kolovozu 2013. godine kad je u audijenciju primio talijansku i argentinsku nogometnu vrstu, koje su tih dana u Rimu odigrale prijateljsku utakmicu. Momčadski duh, osobni trud, odgojna uloga kako nogometa tako i nogometaša – sve su se te teme provlačile kroz njegov govor. Posebnu pozornost privlači dio u kojem Papa objašnjava zašto je važno sačuvati amatersku dimenziju nogometa, pa makar ga igrali najpoznatiji svjetski profesionalci. »Šport je važan«, rekao je, »ali mora biti istinski šport! Nogomet… je postao veliki ‘biznis’! Radite na tome da ne izgubi športski značaj. I vi promičite to ‘diletantsko’ stajalište koje, s druge strane, definitivno otklanja opasnost diskriminacije. Kad ekipe idu tim putom, stadion se obogaćuje čovječnošću, nestaje nasilje, a obitelji se ponovno vide na tribinama.« Pritom se Papa prisjetio vlastitoga djetinjstva kad je odlazak na utakmice bio – obiteljska stvar.

Prigoda za susret, dijalog i bratstvo

Da bi se upotpunila slika stajališta pape Franje prema nogometu i športu općenito, koja opet uvelike odražava stajalište i iskustvo čitave Crkve, valja navesti kratak, ali jasan »apel« koji je Sveti Otac uputio na općoj audijenciji dan uoči nama Hrvatima tako dragoga Svjetskoga prvenstva u Rusiji 2018. godine. Osim što je uputio pozdrav svim igračima, organizatorima i gledateljima, izravno i preko medija, toga »događaja bez granica«, Papa je rekao: »Neka ta važna športska priredba postane prigoda za susret, dijalog i bratstvo među različitim kulturama i religijama, koja promiče solidarnost i mir među narodima.«

…Ali i pokušaj povratka u raj
Da je najveći športaš, a vjerojatno i najbolji nogometaš među papama bio sv. Ivan Pavao II. slažu se oni koji promatraju živote rimskih prvosvećenika sa stajališta športa, odnosno najvažnije sporedne stvari na svijetu. Na svojim je susretima s nogometašima papa iz Poljske također isticao odgojno-društveni potencijal nogometa, kao i njegovu pogodnost za stvaranje snažnijih spona razumijevanja i prijateljstva među narodima.
No o nogometu je, još kao kardinal, razmišljao i budući papa Joseph Ratzinger. Njegov zapis o nogometu objavljen je u knjizi »Za onim gore težite« (»Suchen, was droben ist«) 1985. godine. Ratzinger kreće od sociološko-kulturne razine, pitajući se: »Zašto taj šport uspijeva privući tolike ljude? Ni jedan drugi događaj na zemlji ne može imati tako masovan učinak«, kaže Ratzinger. Za njega je to pokazatelj da »taj športski izričaj dotiče neki praiskonski element ljudskosti te se treba pitati na čemu se zasniva sva ta moć jedne igre«. Ukratko, odgovor glasi: »Moglo bi se odgovoriti pozivajući se na stari Rim, da je traženje kruha i igara zapravo bilo izraz težnje za rajskim životom, za životom sitosti bez muke i za namirenom slobodom. Jer to je u konačnici igra: potpuno slobodna djelatnost, bez svrhe i bez prisile, a da istodobno upreže i zauzima sve čovjekove snage.« Igra, a posebno nogomet u svojoj zaraznosti, zapravo je svojevrsni predokus raja. Tu Ratzinger pronalazi izvjesnu sličnost s kršćanskom vjerom: ni ona se ne može nametnuti, baš poput igre. Oboje se širi snagom vlastite zaraznosti. »U tom bi smislu igra bila neka vrsta pokušaja povratka u raj: bijeg od zarobljavajuće ozbiljnosti samostalnoga života i od nužnosti da se zaradi kruh, kako bi se živjela slobodna ozbiljnost nečega što nije obvezno te je stoga lijepo«, tvrdi Ratzinger na tragu sv. Tome Akvinskoga. Jasno, predokus raja nije raj sam. Stoga je i nogometna i svaka druga igra podložna zakonu grijeha. Već je tada Ratzinger predvidio opasnost od potpune komercijalizacije nogometa; komercijalizacije koja je s pandemijom koronavirusa poprimila novo lice, pokazavši da gledatelji na stadionima, ako li nisu baš suvišni, a ono nisu ni nužni. Dovoljna su televizijska prava. Na televiziji se reklame bolje vide.