U SJENI SINOVA MILOSRĐA O odsutnosti i zvijezdama

Foto: Shutterstock

Zvijezde radosno sjaju svom Stvoritelju. (Bar 3, 35)

Mnoge se slabosti mogu pripisati suvremenomu čovjeku. No jedna mu se jakost mora priznati: predanost. Suočen s vlastitim bolestima, on im revno traži lijeka – toliko revno da u hlepnji za lijekom zaboravi nešto i pojesti. Lijek uzet natašte doista brže djeluje; no tijelo koje se hrani tek lijekovima lakše pobolijeva baš od njih. Rijetko je koja bolest suvremenoga doba toliko očigledna koliko odsutnost iz odnosa; i lijek za nju bez sumnje je prisutnost u njima. Pa ipak, odsutnost koja se liječi prisutnošću, ali ne hrani prisnošću, prestaje, doduše, probadati dušu, ali je počinje stezati. Nova bol traži novi lijek – unedogled.

Makar su zvijezde nedogledno daleko od oka, nema naroda u povijesti koji nije baš u njima razaznao prisutnost duha. I danas čovjek sluti nešto od toga poimljući svojim umom da su zvijezde tu i kad se ne vide. No drevni je čovjek, motreći zvijezde, u svom srcu ćutio mnogo više. One su toliko uzvišene da su slobodne od zemaljske teže, a opet su toliko neznatne da uzmiču pred Sunčevim sjajem. Iako su one tek ograničena svjetla, ipak osvjetljuju i vječne zakone što ih pokreću. Nečujno kretanje zvijezda s pravom podsjeća na pjev anđela.

Vjera koja osluškuje pjev da je Riječ po kojoj sve postade postala tijelom, ne sumnja da je Marija majka samoga Stvoritelja. Ipak, ta riječ ne kazuje zašto baš ona. No zvijezde i to osvjetljuju. Kao i anđeli koje označavaju, Marija je puna duha razuma: razumijevanja istina koje vjera tek ispovijeda. Bila je stoga slobodna od teže zemaljskih obzira, a opet ostala neznatna, hodeći u sjeni Sinova milosrđa. Kao zvijezda, prisutna je i kad se ne vidi. Kao majka, prisna je sa svakim tko boluje, no ne traži lijeka hirovito, nego radosno motri – zvijezde.