U ŠTO SU SE ZAGLEDALI ANĐEO GABRIJEL I ROĐAKINJA ELIZABETA? O obijesti i zlatima

Foto: Shutterstock

Sam je grad sagrađen od čistoga zlata, slična čistu staklu. (Otk 21, 18)

Kad bi kakav istraživač otputovao u dalju prošlost, teško bi našao društvo kojim u cijelosti ne bjesni jedna čvrsta zabluda. Kad bi pak zakoračio u bližu prošlost, lako bi ga zatekla hirovitost gledišta svakoga pojedinca. A kad bi se potom vratio u sadašnjost, sinulo bi mu kako se baš u njegovu dobu to dvoje nesretno spojilo u obijest. Jer od njezine hirovitosti čovjek jedva da što jasno vidi; a od njezine bjesnoće u svojoj se smušenosti samo učvršćuje. Tko da sred takve obijesti uopće ljubi?

Ivan se s pravom naziva ljubljenim učenikom: jedini je naime vidio nebeski Jeruzalem u kojem će Bog prebivati sa svojim narodom. Zlatni grad iz njegova viđenja nije tek pozlaćen, nego i čitav sazdan od zlata – zlata koje je ujedno prozirno poput stakla. Na zemlji zbilja nema zlata toliko čvrsta da se od njega gradi niti toliko čista da se kroza nj prozire. No to nebesko zlato ipak jest zlato – jer ono u savršenu obliku ostvaruje ono što nagoviješta njegov sjajni ovozemaljski lik: čvrstinu koju ništa izvana ne može nagristi; čistoću koju ništa iznutra ne može pomutiti.

Marija je zasigurno odsijevala svojom čistoćom. Ta kako drukčije objasniti ushićenu poniznost kojom su je pozdravili i Gabrijel i Elizabeta, ono nijemo strahopoštovanje kojim su je prihvatili i Josip i Ivan? Zaista, oni su vidjeli lik njezine čistoće – sjaj djevičanstva u kojem je nepomračenim očuvala sjaj svoje bezgrješnosti. No oblik je te čistoće ostao skriven sve do dana kad je otajstveno rodila Crkvu – nenadvladivu i nezabludivu. A kakva je majka, takva imaju biti i djeca. Tek nasljedujući Marijinu čednost, i ljudsko srce postaje toliko čvrsto da u njemu bližnji mogu prebivati; toliko čisto da se kroza nj može Boga gledati.