Sveti Jeronim bio je istinski pozoran na autentične kršćanske potrebe ljudskoga života, pa je tako savjetovao da roditelji brižno paze ne samo na obrazovanje, nego nadasve na lijep odgoj svoje djece s obzirom na duhovne vrijednosti. Zato će Jeronim svojoj poznanici Leti reći kako treba voditi brigu o odgoju svoje kćeri: »Ovako treba poučavati dušu koja će biti hram Božji. Ništa drugo neka ne nauči slušati, ništa govoriti, već što je u svezi sa strahom Božjim. Ružnih riječi neka ne razumije: nek ne zna svjetskih pjesama. Jezik, dok je mlad, nek se privikava na psalme. Nek su daleko od nje dječaci obijesne dobi; a i samim djevojčicama i sluškinjama ne valja dati da idu u svjetovna društva, da zlo, kome bi se naučile, još gore ne nauče nju« (Ep. 107,4).
A ako bi se netko htio pitati koje je vrijeme prikladno za odgoj, to jest kada treba započeti odgajati, Jeronim bi bez razmišljanja rekao da treba odmah, to jest da dijete »iz malena ne nauči ono od čega bi joj poslije valjalo odučiti se«. A u tom temeljnom procesu valja najviše voditi brige oko čistoće, to jest izbjegavanja grijeha jer on ne samo da nije potreban za ljudsko iskustvo, nego je čak i štetan. A šteta često može biti velika i nepovratna kad je grijeh u pitanju: »Tko će vunenoj haljini crvenilom obojenoj vratiti prijašnju bjelinu? Čim se prvi put zemljani sud napuni, onoga će zadugo uzdržati i okus i miris.«
No osim bježanja od grijeha, kršćanska duša ima svoje ideale koji su u suobličenju Gospodinu koji joj je zaručnik, kao i Djevici Mariji kao najvećem uzoru na zemlji: »Kad poodraste, i po primjeru svoga zaručnika stane napredovati u mudrosti, u dobi i u milosti kod Boga i kod ljudi, neka s roditeljima ide u hram pravoga Oca; ali neka ne izlazi s njima iz hrama. Neka nju ištu po putu ovoga svijeta, po svjetini i po mnogoj rodbini, a nigdje nek je ne nađu već u unutrašnjem svetištu Pisma, gdje raspituje apostole i proroke za duhovno vjenčanje. Nek se ugleda na Mariju koju Gabrijel samu u njezinoj sobi nađe, i koja se možda stoga uplaši jer ugleda čovjeka, što njojzi neobično bijaše. Neka teži izjednačiti se s onom o kojoj se kaže: ‘Sva slava kraljeve kćeri iznutra je.’ Nek i sama, ranjena strijelom ljubavi, dragomu progovara: ‘Uvede me kralj u ložnicu svoju’« (Ep. 107,7).
