Za osobnu molitvu vjernici mogu iskoristiti bilo koje doba dana, no za molitvu vjernika kao liturgijski čin potrebno je prvo ispuniti neke uvjete. Molitvu vjernika najčešće susrećemo u misi i to kao zaključak njezina prvoga dijela. Ona je završni dio službe riječi, nakon čega započinje euharistijska služba. Prethodi joj čitanje tekstova iz Svetoga pisma, svećenikova propovijed i ispovijest vjere. Molitva vjernika je, dakle, odgovor Bogu nakon što smo pokušali sami čuti što on nama govori i zato je jako važna.
Znamo da u molitvi vjernika iznosimo prošnje za Crkvu, svijet, i različite duhovne i materijalne potrebe naših bližnjih, ali ona je prije svega odgovor vjere i pouzdanja na Božju poruku i temelji se na njoj. Tako npr. evanđelje na božićnoj misi opisuje kako su pastiri prvi došli pokloniti se djetetu Isusu. Iz toga, knjiga molitava vjernika predlaže moliti: »Za sve ljude, da poput pastira u betlehemskom Djetetu prepoznaju Gospodina.« Taj primjer pokazuje kako svaka pojedinost iz misnih čitanja može postati nadahnuće i poticaj za molitvu.
Druga važna stvar za molitvu vjernika jest prisutnost zajednice. Nju vjernici ne mole sami privatno, nego kada se okupljaju javno na misama, kod slavlja krštenja i vjenčanja, kao nadopunu liturgijskih blagoslova, također i kod sprovodnih obreda. Ona postaje u punom smislu molitva vjernika tek kad vjernici potvrde nakane riječima: »Gospodine, usliši nas«, ili kojim drugim poklikom. Budući da se moli za sve ljude, zbog čega se naziva i sveopćom molitvom, poželjno je da i u njoj sudjeluje što veći broj ljudi. Crkva propisuje da se ona ima moliti nedjeljom i zapovjedanim blagdanima, što znači da se može izostaviti radnim danom ili kad svećenik privatno slavi misu.
Kroz velik dio povijesti nije uopće bilo molitve vjernika u svetim misama. Prvi zapis o njoj imamo oko 150. godine u knjizi sv. Justina, koji je zapisao da se nakon svećenikove pouke ljudi dižu i svi zajedno mole molitve, a poslije toga donose na oltar kruh, vino i vodu. Bile su to vjerojatno spontane molitve u kojima su svi nazočni sudjelovali. U 4. stoljeću počeli su se razvijati i obrasci molitve, no vrlo je brzo takav oblik zajedničke molitve nestao iz svetih misa i trebalo je 1400 godina da se ponovno vrati.
Spomenimo i ono što dolazi nakon molitve vjernika, a to je prinos darova na oltar, što je znak da nismo samo molitelji nego po svojim milodarima postajemo Božji suradnici u ispunjavanju molitvenih nakana.
A. Katanec
