Glavni hodočasnički dan u mnogim je marijanskim svetištima u Hrvatskoj upravo slavlje Velike Gospe. Slično je i na Trsatu gdje je ove godine u lipnju proslavljena 650. obljetnica dolaska slike Blažene Djevice Marije u svetište Majke Božje Trsatske. Uspinjanje stubama do svetišta, obilaženje zavjetnoga oltara, sudjelovanje na misi, paljenje svijeća i nabavljanje svetih sličica – dio je pobožne tradicije koja živi već šest stoljeća među hodočasnicima koji su u riječko svetište nadahnuto nazaretskom kućicom dolazili pješice ili prijevoznim sredstvima.
Po udaljenosti bliskim stanovnicima Istre hodočašće na Trsat ipak ima posebnu dimenziju: u ljetnim su mjesecima obično dolazili pješice preko Učke, no između dva svjetska rata – kada je Istra bila pod vlašću Italije – vjernicima je bilo onemogućeno normalno hodočašćenje na Trsat. Nakon raspada Austro-Ugarske i uspostavljanja granice na Rječini tradicionalni hodočasnički put vjernika iz Istre do Marijina svetišta preko planine Učke bio je »zatvoren« 25 godina i mnogi su vjernici tek s prijevoja Poklona pozdravljali Majku Božju Trsatsku.
Još su uvijek u mnogim mjestima Istre živa sjećanja na te dane, a postoje i svjedoci koji se sjećaju hodočašćenja preko Poklona i mjesta s kojega se vidjela Rijeka te je bila zadnja postaja odakle vjernici dalje nisu smjeli ići. Priče i osobna svjedočanstava o tradiciji štovanja Majke Božje Trsatske istarskih vjernika skupila je dr. Jelka Radauš Ribarić koja u jednom svojem članku piše: »Kult Majke Božje Trsatske bio je duboko urastao u vjerničko osjećanje istarskoga puka. Granica između Jugoslavije i Italije većini je Istrana nakon 1920. godine to zavjetno mjesto učinila nedostupnim, što ih je ranjavalo u dno duše. Prvih su godina talijanske vlasti još znale dopustiti da pojedinci bez mnogo formalnosti prelaze granicu kako bi izvršili tradicionalan posjet Gospi na Trsatu. Uspostavom fašističke vlasti prelazak je bio jako otežan, iako su se i tada nekima izdavale jednodnevne propusnice.«
Svjedoči to umirovljeni svećenik Porečke i Pulske biskupije Božo Milanović koji je dio svoje župničke službe obavljao u tri župe s istarske strane Učke, odakle su se vjernici uspinjali kako bi došli do Poklona, prijevoja koji spaja planinske masive Učku i Ćićariju na 922 metra nadmorske visine, a ime je dobio po činu pučke pobožnosti. »Pod Austrijom su na Veliku Gospu na Trsat išle procesije ljudi s istarske strane, preko Učke, spuštali su se na Matulje i došli do Rijeke. Kada bi došli na vrh Učke, tamo bi prvi put vidjeli Trsat i Rijeku… S toga se vidikovca pruža krasan pogled na Kvarnerski zaljev. Ondje bi se prvi put poklonili, pomolili, malo odmorili i išli dalje, pa zato taj prijevoj i nosi ime Poklon«, kaže svećenik Milanović i dodaje da je u spomen na tu tradiciju hodočašća na Poklonu postavljen i drveni križ, koji je u vrijeme komunizma bio uništen, a u jubilarnoj 2000. godini postavljen je kameni križ s natpisom »Na spomen bl. Alojzija Stepinca, pape Ivana Pavla II. i istarskih hodočasnika« kao trajni simbol. Nekada je to zasigurno bilo tiho mjesto u hladovini bukovih stabala, a danas je ondje izgrađen planinarski dom i veliko, uvijek prometno parkiralište.
Čak ni nepovoljni vremenski uvjeti, ni izgradnja istarske željeznice koja je izgrađena 1876. godine nisu sputavali vjerne Istrane koji su pobožno koračali Kraljici Jadrana, no učinile su to uspostavljene granice. »Za vrijeme Italije ljudi su rijetko išli do Trsata jer su teško dobivali dozvolu za prelazak granice, pa su zato redovito dolazili na Poklon, odakle se moglo barem nazrijeti mjesto gdje se nalazi svetište Majke Božje Trsatske.« Kako piše dr. Jelka Radauš Ribarić, ondje bi se zadržali neko vrijeme, na otvorenom su se i ispovijedali, služila se i misa te obavljale druge pobožnosti. Nakon toga vraćali bi se kućama. Kako je ta hodočašća na otvorenom više puta znala omesti kiša, jedan se svećenik iz Mošćenica založio da se uz velike žrtve i uz pomoć naroda 1932. godine sagradi crkvica u mjestu Mala Učka. Svećenik Božo Milanović svjedoči: »Izgrađena je kapelica u čast Majke Božje da bude nadoknada Trsatu, zamjena za tada nedohvatan Trsat, a i danas se tamo hodočasti svake godine uz blagdan Duhova…« Primjer je to kako se stoljetna tradicija hodočašćenja, prekinuta silom, prilagodila novim uvjetima i situaciji.
U to vrijeme, između dva svjetska rata, za blagdan Velike Gospe za Istrane Poklon se pretvarao u tužno sastajalište članova obitelji »na žici« između Rječine i Mrtvoga kanala. Dr. Radauš Ribarić opisuje kako je doživjela taj događaj kao 11-godišnja djevojčica, kada je prvi put posjetila Trsat na Veliku Gospu 1933. godine: »Tada se mogla vidjeti s jedne strane gomila starijeg svijeta, najviše žena pod crnim facolima, a s druge mladež, pretežno mladići i ljudi zrele dobi. Kroz mrežasta oka visoke bodljikave ograde dotiču se samo prstima, a jecaji im stežu grla pa ne mogu ni govoriti. To je moj osobni, neizbrisivi doživljaj.«
Mnoge doživljaje o hodočašćenju iz Istre na Trsat iz obitelji, ali i od župljana nosi svećenik Josip Zović koji je od 1986. do 1998. godine bio župnik u Šušnjevici. Na cijelom hodočasničkom putu od Istre do Trsata najteži je bio uspon preko Učke, za koji je trebalo i tri sata napornoga hoda. Za taj je uspon u starini uobičajeno ishodište bilo selo Šušnjevica, nešto sjevernije od nekadašnjega Čepićkoga jezera. »Neki od hodočasnika penjali su se bosi, izuvali su cipele te prelazili planinu bez cipela po kamenim stazama. To su činili za pokoru. Mnogo se općenito po kućama pričalo o hodočašćenju na Trsat preko Učke, bila je to česta tema razgovora u obitelji dok se ljuštio kukuruz i kada su se ljudi susretali. Još mi je uvijek živa slika iz djetinjstva kada se na Trsatu, u perivoju ispred crkve, spavalo na travi pod dekama iščekujući slavlje Velike Gospe«, kaže svećenik Zović.
Generacija njegova djeda Josipa Lazarića, rođenoga 1889. godine, redovito je hodočastila na Trsat, još kao mlađi ljudi, u naponu snaga, a često bi sa sobom vodili i djecu. Rado se išlo na hodočašće u kolovozu, svjedoče sugovornici, jer su tada ljetni poslovi bili uglavnom pri kraju pa su vjernici mogli naći vremena za hodočašćenje, na kojem su putom uglavnom pjevali. No bila su ta hodočašća i trenutci nacionalnoga osvješćivanja još od austrijskoga vremena. Nacionalna svijest bila je snažno izražena i prisutna u tim hodočasničkim pohodima.
