Kad je prije nepunih sedam godina Haaški sud u prvostupanjskoj presudi osudio generala Antu Gotovinu, jedna velika svjetska agencija objavila je čudnu fotografiju. Novine koje su ju prenijele uglavnom su dodavale i vlastitu »presudu«, zapravo naoko neutralno formulirani tekst iz kojega se jasno dala iščitati poruka da je »ratnoga zločinca« napokon stigla ruka pravde. Na fotografiji je bilo lice generala Gotovine tijekom izricanja presude, a fotograf je uhvatio trenutak kad je ono zbog umora, nestrpljenja, čuđenja, čega li, prikazivalo neuobičajenu grimasu. Uglavnom, generalovo lice na fotografiji nalikovalo je licu majmuna. Sama fotografija slala je snažnu poruku o čovjeku koji, eto, takav kakav izgleda, naravno da je u stanju počiniti zvjerstva. Takav način novinarskoga rada, koji na temelju jednoga dojma, posebice vizualnoga i u Gotovininu slučaju vrlo kratkoga i pogrješnoga, sugerira ocjenu o nekoj osobi, neprihvatljiv je u zapadnim medijima. Međutim, oni mu očito povremeno pribjegavaju, i to u pravilu kad je riječ o osobama, skupinama i pojavama koje su se iz nekoga razloga same našle u području koje oni smatraju općeneprihvatljivim. To što je general Gotovina poslije oslobođen nameće pitanje ne samo moralne nego i stručne opravdanosti takvoga medijskoga javnoga poniženja. General Gotovina jednostavno je po parametrima tadašnjega vremena u zapadnoj javnosti proglašen zločincem i u tom trenutku oduzeto mu je pravo na ljudsko dostojanstvo. Iako se groze takvoga pristupa, zapadni mu mediji u pojedinim slučajevima bez razmišljanja pribjegavaju. Štoviše, često smo svjedoci toga da se u visoko profesionalnim, slobodnim i uglednim medijima olako postupa s ugledom pojedinaca, skupina, pa čak i država. I stoga je nekad teško dokučiti po kojim kriterijima visoko profesionalni kreatori javnoga mnijenja presuđuju tko su borci za slobodu, a tko teroristi, čija je vojska agresor, a čija žrtva.

U međunarodnoj politici često se dogodi da stvarnost nije onakva kako ju se općenito doživljava. Za to se brinu moćnici koji ju oblikuju po svojoj mjeri, proglašavaju svjetske gadove i svjetske svetce kako bi usmjeravali trgovinu, štitili vlastito tržište, čuvali sfere utjecaja i uništavali one koji im mrse račune. Ipak, bilo bi pogrješno ukupnu svjetsku politiku gledati kroz te naočale. U posljednje stoljeće i nešto, zapadne sile u nekoliko su navrata uspijevale okupiti široke koalicije u borbi protiv destruktivnih režima i sila zla. Naposljetku, demokratski svijet, nesavršen kakav jest, činio je, doduše, pogrješke i nepravde, ali je istodobno, onoliko koliko je mogao, uporno branio vrijednosti na kojim počiva.

U obranu demokratskoga svijeta, nesavršenoga kakav jest, valja reći i sljedeće: Njegova najveća vrlina istodobno je i njegov najveći nedostatak. Demokracija, koja podrazumijeva snošljivost, dijalog i pluralizam, najranjivija je upravo u tim točkama kad unutar nje počnu klijati nesnošljivost, nerazumijevanje i monizam. Ne može ih uništavati jer bi time izdala samu sebe, pa čak i kada prijete da će joj doći glave.

Doduše, neki demokratski sustavi razvijali su u drugoj polovini 20. stoljeća koncepte »otporne« demokracije, spremne na obranu svojega vrijednosnoga poretka (njemački: Wehrhafte Demokratie). To je uključivalo pravosudne, represivne, obavještajne i obrazovne programe, koji su trebali biti brana razvoju nedemokratskih ideja i postupaka. U posljednje vrijeme takvi koncepti stoje pred velikim izazovima zbog globalizacijskih i migracijskih procesa i širenja novih medija.

Upitan sustav vrijednosti?

No dok je u 20. stoljeću zapadna demokracija sa svojim sustavima vrijednosti, uključujući i »otpornu« komponentu, uglavnom uspijevala i na svjetskoj razini razlučivati dobre od zlih pojava (iako nije uvijek postupala u skladu s tim spoznajama), u posljednje vrijeme sve se češće javlja pitanje kakve vrijednosti zapravo zastupa zapadni svijet i kojih se kriterija drži. Nije samo stvar u tome da se na Zapadu uime snošljivosti sve više promiče nesnošljivost prema onima koji drukčije misle, nego je postalo upitno i samo postojanje zapadnih sustava vrijednosti. »Otporna« demokracija bila je svjesna činjenice da ima neprijatelje. I borila se protiv njih. Ta je borba uključivala i utjecaj na javno mnijenje. I to oprezno ali odlučno, poštujući pluralizam i istodobno postavljajući pravila kako se pluralizam, posebice u medijima, ne bi okrenuo protiv poretka. Parlamenti su nadzirali medije, mediji su imali jasnu obvezu poštivanja sustava vrijednosti dotičnoga društva, a autoritet države unatoč pluralizmu mišljenja i ideja nije dovođen u pitanje. I to je pripadalo u mehanizme koji su desetljećima jamčili stabilnost i blagostanje zapadnih društava.

Kako to da susjeda koja je na nekoj društvenoj mreži objavila fotografiju svojega ručka ozbiljno konkurira stručnomu izvješću o rusko-turskim odnosima?

Prema van, na svjetskoj pozornici, zapadne su zemlje primjenjivale iste kriterije, ali ne i odveć dosljedno. Uostalom, pravila međunarodne politike vrlo su gruba i zahtijevaju krajnju prilagodljivost. Stoga i odnosi među međunarodnim akterima nisu uvijek baš razumljivi. Dok su svojedobno zapadni čelnici jugoslavenske vođe javno nazivali razbojnicima, istodobno su ih svesrdno podupirali želeći očuvati stabilnost jugoistoka Europe. Koliko je samo vođa Trećega svijeta na Zapadu bilo stavljeno na stup srama zbog njihove brutalne politike, ali su ispod stola uživali potporu Zapada. Naposljetku, Sovjetski je Savez bio Zapadu neprijatelj broj jedan, ali nitko razuman na Zapadu ne bi se tada usudio prekinuti svaku komunikaciju s Moskvom. Kamo bi to odvelo svijet? Riječ je, naravno, o dvoličnosti, ali za realnu politiku to je ponekad jedina moguća metoda.

Takvi odnosi nisu bili izazov samo za države, s njima su se suočavali i mediji i specijalizirani instituti u javnom suočavanju sa svjetskim pitanjima. Uz medijsku slobodu, vezala ih je i lojalnost vlastitim državama i njihovim političkim ciljevima, kao i potreba da se nametnu na tržištu kao vjerodostojni tumači stvarnosti. Ali što je zapravo stvarnost?

Neki se još sjećaju snimke ptice koja se koprca u nafti, koja je popratila početak Iračkoga rata 1991. godine. Ptica je simbolizirala uništenje okoliša koje je izazvao irački diktator Saddam Hussein invazijom na Kuvajt. Kasnije se pokazalo da ptica nema veze ni s Irakom ni s Kuvajtom te da je snimljena prije negdje drugdje. Ali slika je, uz još neke druge koje su dijelom također bile krivotvorene, poslužila svrsi. Pomogla je da se u javnosti zapadnih zemalja stvori ogorčenost spram iračkoga režima.

Rat protiv Iraka primjer je načina na koji se medije uprezalo u političke projekte, koristeći njihovu funkciju prikupljanja i odabira informacija. Medije se ondje pripuštalo na odabrana mjesta, biralo se novinare i medijske kuće koji su bili podobni za prijenos željenih informacija, a ostalima se posluživalo vijesti iz promidžbenih radionica. Činjenica da se pritom u ulozi glavnoga aktera pojavila Amerika, vodeća sila zapadnoga, demokratskoga svijeta, baca dodatno svjetlo na odnos Zapada prema medijima. No to ipak nije neobično uzme li se u obzir da su mediji svagdje, pa i na Zapadu, tradicionalno funkcionirali i kao odvjetnici svojih poredaka, kao i to da su u međunarodnim odnosima bili važno oružje.

Tumačenje političkih procesa

Prvi inozemni dopisnici bili su atašei u veleposlanstvima. Oni su izvješćivali domaće javnosti o zbivanjima u inozemstvu u skladu i pod nadzorom tiskovnih ureda svojih vlada. U međuvremenu se to promijenilo, dopisnici su postali neovisni o vladama, ali su sve do nedavno dijelom zadržali svoj status u zemljama iz kojih su izvješćivali. Imali su pristup mjestima na koja nije mogao svatko doći, dobivali su informacije iz prve ruke i uživali određene povlastice. U složenim međunarodnim odnosima u 20. stoljeću često su imali i posebne funkcije. Kad je svojedobno njemački kancelar Willy Brandt pokušavao otopliti odnose s Rusijom, njegovi su suradnici prve kontakte s Moskvom uspostavili preko dopisnika sovjetske novinske agencije TASS akreditiranih u Bonnu.

Mediji su svagdje, pa i na Zapadu, tradicionalno funkcionirali kao odvjetnici svojih poredaka, a u međunarodnim odnosima bili su vatreno oružje

Doista, novinske agencije dugo su imale posebnu ulogu ne samo u pukom informiranju o inozemstvu nego i u tumačenju političkih procesa, pa čak i u oblikovanju međudržavnih odnosa. U vrijeme hladnoga rata vladali su zanimljivi medijski odnosi između Zapada i Istoka. Dok su zapadni dopisnici, u pravilu razmjenjujući informacije s predstavnicima svojih vlada, pomno osluškivali bilo Istoka, s oprezom i ponekim oštrim člankom, dopisnici iz komunističkih zemalja na Zapadu bili su pod strogim nadzorom svojih vlada. Najčešće su se i ponašali kao diplomati, strogo su pazili s kim će kontaktirati, a njihova izvješća bila su diplomatski dokumenti prerađeni za javnost. Zanimljivo je i da su dopisnici jugoslavenske novinske agencije »Tanjug« u komunističkim metropolama često imali i status diplomata, imali su službenoga vozača i automobil, a nisu se ubijali od posla. Zadaća im je uglavnom bila prenositi službene informacije.

Ranjiva vjerodostojnost

Kad je riječ o agencijama, vodeće svjetske agencije, poput američkoga »Associated Pressa«, francuske »Agence France Presse« ili njemačke »Deutsche Presse Agentur«, opslužuju medije svojih zemalja i, razumljivo, promatraju svijet iz svoje nacionalne perspektive, u skladu s prioritetima svojih društava. Iznimka je agencija »Reuters«, koja ima sjedište u Velikoj Britaniji, ali vuče korijene iz Njemačke. Osnovao ju je 1849. u Aachenu u Njemačkoj Paul Julius Freiherr von Reuter, pravim imenom Israel Beer Josaphat, a prve vijesti bile su burzovna izvješća koja je uz pomoć golubova pismonoša slao u Bruxelles. U većini zemalja danas postoje nacionalne novinske agencije, ali su glavni opskrbljivači svjetskoga medijskoga tržišta spomenute velike agencije. Valja reći da one u skladu s potrebama tržišta postupno mijenjaju profil svojega rada i sve se više bave poslovnim informacijama. U slučaju »Reutersa« takve informacije čine čak 90 posto ukupnoga prometa agencije. Očito je da agencije, nekoć moćni kreatori javnoga mnijenja, posebno glede međunarodnih odnosa, pronalaze nove načine poslovanja, a druge oblike informiranja prepuštaju novim medijima i novim kreatorima.

Na ovim je stranicama već u nekoliko navrata spominjana priča o »repu koji maše psom«, kao paradigma pokušaja da se izokrene stvarnost i izazove ciljano raspoloženje javnosti. Pojam je vezan uz američki film »Wag the Dog« iz 1977., u kojem medijski savjetnici posrnuloga američkoga predsjednika potpuno izmisle rat u Albaniji i njime zaokupe američku javnost kako bi spasili predsjednikov ugled. Riječ je o filmu, ali sličnih primjera obmanjivanja javnosti ima napretek. Javnost se jednostavno dâ obmanuti, a u medijima, ma koliko se kitili neovisnošću, uvijek se nađe dovoljno suradnika za takve poslove. Svi ti primjeri podsjećaju na to koliko je neovisnost i vjerodostojnost medija ranjiva.

I sve je to danas već pomalo stvar prošlosti. Jer u novije vrijeme neograničenih komunikacijskih mogućnosti postaje upitno ne samo koliko su mediji neovisni nego i što su uopće mediji. I tko je novinar. Jesu li novinari još uvijek odgovarajuće obrazovani ljudi, koji razumiju poredak, koji imaju u vidu opće vrijednosti i poštuju stroge profesionalne kriterije, koji se drže određenih prioriteta, ili danas doista svatko može biti novinar? Tko utječe na ljudsku predodžbu o važnim stvarima ako susjeda koja je na nekoj društvenoj mreži objavila fotografiju svojega ručka ozbiljno konkurira stručnomu izvješću o rusko-turskim odnosima? Pluralizam mišljenja, ideja i svega ostaloga više nema granica. Ali ni taj ideal demokracije u poplavi informacija ne izgleda sjajno. Predrasude i površno donesene osude danas se lakše šire nego prije, i pronalaze svoje žrtve. Kreatori se mijenjaju, a mnogim nejakim igračima, bilo u društvu bilo na svjetskoj pozornici, još je teže zaštititi vlastiti ugled i vlastite interese.

JEDNA STRANA – Prioriteti i stvaranje dojma
Kako se u hrvatskoj javnosti prosuđuje o drugim dijelovima svijeta? Najčešće uz pomoć svjetskih agencija, uključujući i njihove prioritete. Zanimljivo je i da hrvatski mediji izvješćujući o Srbiji često preuzimaju tamošnje metode. Većina srbijanskih političara, za razliku od zapadnih, njeguje sugestivan i manipulativan izričaj. Dogodi se da neki srbijanski državnik izjavi kako je zaprepašten hrvatskim licemjerjem, ili pak kako se Srbija ne će služiti metodama kojima se koristi Hrvatska, a hrvatski mediji to jednostavno tako prenesu. Pa se tako u hrvatskoj javnosti stvara dojam da je Hrvatska licemjerna, ili da se koristi nečasnim metodama. Nadalje, Srbija ne priznaje Kosovo, ali često se dobije dojam da ga nije priznala ni Hrvatska. Naime, hrvatski mediji gotovo svakodnevno, umjesto da pišu o odnosima između Srbije i Kosova, prenose srbijansku formulaciju o razgovorima »s Prištinom«, čime se izbjegava stavljanje tih razgovora u međunarodni kontekst.

IZVORPrilika br. 3/2018.
Prethodni članakKAKO JE OTAC USLIŠIO SINA Iz napuštanja vlastitoga života nastaje život
Sljedeći članakZAR DA ROBOTI I UMJETNA INTELIGENCIJA ČOVJEKA UČE ČOVJEČNOSTI? »U što smo se to pretvorili? A bili smo pristojni ljudi…«