Ljudi vole kraljeve i diktatore. Za one koji su naviknuti na život u demokracijama na čijem su čelu predsjednici neobično je gledati kraljevske parade u monarhijama, ljude koji plješću članovima kraljevskih obitelji i mašu im zastavicama dok prolaze, prikupljaju slike njihove djece, a kad umru, grobove im zatrpavaju cvijećem.
Slično je i s diktaturama. Kamo god diktator krene, prati ga razdragano mnoštvo i kliče mu, plače za njim kad umre. Vjerojatno je riječ o sindromu strogoga gospodara, kojega se podanici boje i vole ga.
No u parlamentarnim monarhijama nitko ne strahuje od kraljeva, ali ih podanici svejedno vole. Malo tko zna što je uopće radila britanska kraljica, samo znaju da se vozala okolo i mahala svima. I svi su veselo mahali njoj. To je bio njezin posao, domahivati i srdačno pozdravljati svakoga. No svi su ju poštovali, a mnogi i voljeli. Je li zaista riječ o ljubavi ili su posrijedi i drugi osjećaji? Zašto ljudi uopće vole poznate osobe, što je to u njima što ih oduševljava, uzbuđuje? Što je toliko privlačno u njima? Njihova mudrost, moć, posebne sposobnosti, ili pak samo status? Time što putuje okolo i svakoga pozdravlja engleska kraljica drži na okupu čitavu naciju. Zbog nje Britanci ponosno pjevaju »Bože, čuvaj kraljicu«, a zapravo pjevaju sebi, pjevajući te stihove svoje himne, izražavaju ponos zbog pripadnosti svojoj zemlji. Bog je sada pozvao kraljicu k sebi, kao što poziva i sve ostale smrtnike. Britanska kraljica Elizabeta II., poglavarica Ujedinjenoga Kraljevstva i još desetina drugih država, preminula je početkom rujna nakon sedamdeset godina vladavine. Na prijestolju ju je naslijedio njezin sin Charles. Odsad će Britanci pjevati »Bože, čuvaj kralja«. Žele li doista da ga Bog čuva više nego druge? Inače bi valjda pjevali »Bože, čuvaj sve nas«?
Pretjerano bi bilo reći da je vijest potresla svijet, ali je svatko naćulio uši. Kraljica Elizabeta II. umrla je 8. rujna u dobi od 96 godina, godinu i pol nakon smrti muža, princa Filipa, s kojim je u braku bila 73 godine. Ti su podatci već zaslužili da budu vijest, smrt starice koja je imala bogat i ispunjen život, uključujući dugogodišnji skladan brak. No to nije vijest, vijest je da je umrla engleska kraljica. Što se još važnoga može o tome reći? U biti ništa jer ništa se sudbonosno nije dogodilo, smrt starice bila je očekivana, njezinu ulogu preuzet će netko drugi, nije došlo ni do kakva poremećaja u sustavu vlasti, nitko zbog toga ne će trpjeti štetu niti uživati korist, nije se dogodila revolucija ni krvoproliće. A ipak, ta je smrt sama po sebi spektakularna. Zato je zaslužila da bude vijest. Jer je otišla kraljica koja je bila simbol, njezina je funkcija u prvom redu simbolična, a ljudi vole simbole. Privlače ih i uzbuđuju više nego osobe i događaji koji u tišini donose sudbonosne odluke.
Nije svaka smrt ista, barem gledano s ove njezine strane. Ona je dio života i njezin odraz. Neki ljudi umiru u samoći, zaboravljeni i napušteni, pa gotovo nitko i ne sazna da su umrli. Nečija je smrt gubitak ne samo za obitelj, nego i za širu zajednicu, jer su za života činili velika djela. Neki svojim odlaskom razvesele druge. Neki umiru junačkom smrću i time dramatika same njihove smrti svjedoči o dramatici određenoga povijesnoga trenutka. Smrt ljudi u dubokoj starosti uglavnom je lišena svake dramatike, očekivana je i, premda je u pravilu gubitak za njihove najbliže, ne izaziva nikakve dublje traume. No smrti slavnih osoba, u kakvim se god okolnostima i u kojoj god životnoj dobi one dogodile, izazivaju veliku pozornost, isto kao i kad se takvi žene ili rastaju, kad im se rađaju djeca ili kad odlaze na skijanje. Zvijezde, bile one okrunjene glave, glumci, pjevači ili neka druga vrsta zabavljača, žive od toga da utječu na osjećaje velikoga broja ljudi i to na kraju čine i svojom smrću. Ljudi se vole poistovjećivati s poznatima iz različitih razloga, bilo da se dive njihovoj političkoj moći, njihovu društvenom utjecaju, njihovoj ljepoti, njihovoj čestitosti ili pak njihovim nepodopštinama. Maštaju o tome da su kao oni, da imaju moć upravljati životima drugih ljudi, da im se drugi dive, da slušaju njihove mudrosti i da im mogu pokazati svoje nove komade odjeće.
Britanska kraljica i članovi njezine obitelji privlače pozornost upravo zato što simboliziraju britanski način života, stabilnost političkoga sustava i moć te države koja još ima velik utjecaj u svijetu. Zato im ljudi plješću, zato su sretni kad im domahuju, zato s pozornošću prate svaki njihov korak, jer su oni oličenje njihovih nacionalnih osjećaja. Zato su tužni kad umre kraljica, zato ju s poštovanjem ispraćaju jer u njoj vide sliku svoga društva.
Nije svatko s pijetetom ispratio smrt kraljice. Mnogima taj nacionalni zanos, koji se zarazno širi i preko granica Ujedinjenoga Kraljevstva, doista ne znači ništa, mnogi u engleskoj kraljevskoj obitelji vide samo hrpu zvijezda bez posebnoga sjaja, nekima oni simboliziraju sve loše strane britanske politike, nekima je svejedno pa i o kraljičinoj smrti smišljaju viceve.
Zbog svega toga smrt britanske kraljice i nije u prvom redu politička tema, nego društvena, ona bolje pristaje u zabavne rubrike nego na stranice koje se bave trijeznim razmatranjem političkih procesa. Nije umro nikakav politički vođa, nikakav predsjednik iza kojega ostaje praznina. A opet, takav događaj zaslužio je da se o njemu govori ponajprije u kontekstu samog smisla politike i onoga što određuje politički smjer. Ne smrt sama po sebi, nego smrt kao povod za razmišljanje o ulozi monarha u današnjim političkim sustavima, posebice u svjetski utjecajnoj državi poput Ujedinjenoga Kraljevstva. Jer britanski državni poglavar, iako ne sudjeluje u donošenju političkih odluka, svojim ponašanjem snažno utječe na političke procese.
Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je od rijetkih država koje nemaju ustav. Za mnoge nezamislivo, ali doista taj moćni politički aparat uspješno funkcionira bez ustava. Umjesto njega zemlju drži na okupu običajno pravo i sva sila zakona koji zajedno jamče stabilnost društva.
Nadalje, Ujedinjeno Kraljevstvo parlamentarna je monarhija, što znači da vlast kao i u drugim parlamentarnim sustavima proizlazi iz naroda, koji na redovitim izborima bira parlament koji imenuje vladu koja obnaša vlast u zemlji. No ondje vlada upravlja zemljom u ime kraljice, a sada u ime kralja, i to je posebnost parlamentarnih monarhija. Kralj nema nikakvu vlast, ali vlast se obnaša u njegovo ime jer on simbolizira narod i državu. U parlamentarnim demokracijama poput Hrvatske i većine drugih zapadnih država sličnu ulogu ima predsjednik, koji najčešće ima male ili nikakve ovlasti, ali zato simbolično predstavlja čitav narod i zadaća mu je bez zauzimanja strane u političkim borbama djelovati pomirujuće, potičući zajedničke vrijednosti i interese čitavoga društva. Takva je uloga predsjednika u parlamentarnim demokracijama, a to što se ti predsjednici ponekad rado upuštaju u političke borbe druga je stvar.
U Ujedinjenom Kraljevstvu okrunjene glave tu su svoju ulogu tijekom povijesti dovele do savršenstva. Potpuno su se isključili ne samo iz političkoga odlučivanja, nego i iz svih političkih rasprava. Imenuju predsjednike vlade koje izabere parlament, razrješuju ih kad ih smijeni parlament, donose zakone koje odobri parlament, drže govore u kojima zastupaju ono što svi podupiru, podupiru humanitarne projekte, priređuju svečane večere, slikaju se lijepo odjeveni i domahuju razdragano svima. I to je sve što moraju raditi. U biti nastoje u svakom trenutku djelovati poticajno i integrativno, učvršćuju zajedništvo i osjećaj nacionalnoga identiteta.
Film »Kraljev govor«, snimljen 2010., o engleskom kralju Georgeu VI. koji je prevladao vlastitu govornu manu podsjeća na njegovu ulogu tijekom Drugoga svjetskoga rata kad je motivirao Britance i ulijevao im optimizam unatoč napadima Hitlerove Njemačke. Upravo to umijeće poistovjećenja s narodom odlika je predvodnika, u kojima ljudi prepoznaju vlastite osobine i ciljeve i istodobno nastoje biti poput njih. Zato Britanci s takvim žarom pjevaju »Bože, čuvaj kralja« ili »Bože, čuvaj kraljicu«.
S vremenom taj odnos između naroda i kraljevske obitelji razvijao se u skladu sa suvremenim trendovima i zahvatio brojna područja života. Politički podanici istodobno su i publika. Ako gledamo kraljeve u kontekstu popularnosti, vidjet ćemo da publika i u njihovu ponašanju često pokušava prepoznati sebe i na neki se način poistovjetiti s njima. Georgeovi praunuci danas ne moraju motivirati narod da bi skupio snagu za dramatične povijesne izazove, oni se umjesto toga zabavljaju na Hvaru i po drugim popularnim ljetovalištima i time izazivaju simpatije mnogih svojih podanika, koji ih nastoje u tome slijediti.
Njihova majka, princeza Diana, ponašala se potpuno nekraljevski. Za razliku od svoje svekrve, kraljice Elizabete, koja je uvijek imponirala dostojanstvenim držanjem i besprijekornim privatnim životom, Diana je stekla golemu popularnost pokazujući vlastite slabosti.
Politički predvodnici donedavno su bili i čuvari javnoga morala, dok u svijetu nije postupno prevladalo mišljenje da je javni moral lažan i da svatko treba slijediti vlastita mjerila. Javni moral ne može biti lažan, mogu biti lažni samo oni koji se pretvaraju, ali to im ne daje pravo da izazivaju javnu sablazan. Britanska kraljevska obitelj i u tom se pogledu pokazala kao predvodnik. Princ Charles, novi kralj Karlo III. i njegova tadašnja supruga Diana, gledali su kako se njihove privatne slabosti i nestašluci prezentiraju cijelomu svijetu, a za neke čak su postali primjer koji treba slijediti.
U skladu s procesima na svim društvenim razinama, i kraljevi i kraljevići mijenjali su svoje navike i prilagođavali se novomu pristupu moralu. U doba »Kraljeva govora« teško bi bilo zamisliti da mnoštvo shvati ozbiljno poruke kralja koji istodobno osobno ne slijedi moralne postulate, danas pak slušajući kralja Charlesa malo koga je briga što cijeli svijet bruji o tome da je sa svojom sadašnjom ženom stupio u vezu još dok je bio u braku s tadašnjom suprugom. Danas čak postoje političari koji se javno pozivaju na kršćanska načela, a svojim životom također javno svjedoče o tome da ih proizvoljno tumače.
Britanska kraljevska obitelj već je stoljećima na čelu imperija koji je još prije stotinu godina obuhvaćao četvrtinu cijeloga svijeta i također četvrtinu svjetskoga pučanstva. To je samo po sebi golema odgovornost i prilagodljivost okolnostima, neovisno o tome što se taj imperij kroz povijest mnogima i zamjerio.
Politički sustavi u vrijednosnom smislu nisu jednoznačni, iako poput javnoga morala i pred njih se postavlja zahtjev svjedočenja i čuvanja vrijednosti. Elizabeta II. bila je sedamdeset godina na čelu toga moćnoga kraljevstva. Vodila ga je u skladu sa svojim ovlastima kako je najbolje znala i umjela.
Drugi mogu suditi o međunarodnoj ulozi Ujedinjenoga Kraljevstva, ali o njezinoj ulozi trebaju ponajprije suditi njezini podanici. A oni su u tom pogledu većinom zadovoljni. Uskoro će se vidjeti hoće li to biti slučaj i s njezinim nasljednikom. U svakom slučaju dosadašnje djelovanje daje naslutiti da ne će imati problema s prilagodbom javnim mjerilima.
