U potrazi za nekim tko bi mogao ne samo komentirati, nego i smjestiti u širu perspektivu smisla agresiju i rat u Ukrajini, čije su potresne slike proteklih dana preplavile svjetsku javnost, Glas Koncila je sugovornika pronašao u ukrajinskom grkokatoličkom biskupu, redovniku redemptoristu Bogdanu Dzjurahu, apostolskom egzarhu Njemačke i Skandinavije. Unatoč teškim brigama s kojima se, s obzirom na okolnosti, ovih dana suočava svaki Ukrajinac, posebno oni koji su odgovorni za druge, a biskup Dziurah odgovoran je za ukrajinske grkokatolike u spomenutim zemljama, apostolski je egzarh pronašao vremena i energije te je rado odgovorio na postavljena mu pitanja.
Od početka sam nastojao gledati na događaje u Ukrajini kao na duhovnu borbu između svjetla i tame, između sila zloga i sila Božjega Duha koji je probudio i nadahnuo ukrajinski narod da brani vlastito dostojanstvo i vlastitu slobodu – te izvanredne božanske darove koje smo primili kao bića stvorena na sliku i priliku našega Stvoritelja i Otkupitelja.
Nisu se slučajno događaji na Majdanu u zimi godine 2013. na 2014. od početka nazivali »Revolucijom dostojanstva«. Tada su Ukrajinci sišli na središnji trg glavnoga grada ne zbog niskih plaća ili prosvjedujući protiv nezaposlenosti, nego zbog pravednosti, zbog istine, zbog slobode i zbog dostojanstva. Poradi tih su vrjednota na trg sišli i svećenici različitih Crkava i kršćanskih konfesija kako bi duhovno pratili narod na tom hodočašću iz ropstva u slobodu i dostojanstvo djece Božje. Sada prelazimo svoje »Crveno more«, progonjeni tlačiteljima koji bi nas željeli vratiti u rusko imperijalističko ropstvo. No ne će uspjeti. Čvrsto vjerujem da Bog vodi naše hodočašće te da će nas on osloboditi od neprijatelja i progonitelja.
Prije svega treba reći da je takav krvavi scenarij uistinu dobro osmislio i pripravio Putinov režim te da politički odgovornima u Europi ne bi trebao biti iznenađenje. Putin je osobno iznio svoje pretenzije na obnovu interesne zone na Münchenskoj konferenciji o sigurnosti 2007. godine.
Netko je posljednjih dana zamijetio, s pravom, da je ovaj rat došao iznenada i neočekivano samo za one koji nisu bili dovoljno pozorni. Ne vjerujem da zapadni političari nisu znali za perfidnu narav Putinova režima. No prečesto su sebični parcijalni interesi prevladavali nad vrjednotama. Ukrajinci su vapili svijetu zahtijevajući potporu i solidarnost, no taj je vapaj bivao ignoriran jer »biznis ljubi šutnju«.
Ako se tomu pridoda činjenica da korupcija, nažalost, nije zlo samo našega ukrajinskoga društva, nego poprima različite, često vrlo suptilne oblike i u zapadnom političkom svijetu, dobiva se tragični ishod koji danas promatramo i proživljavamo.
Mi u Ukrajini proživjeli smo šok u zimi krajem 2013. i početkom 2014. godine kad je na Majdanu ubijeno više od stotinu aktivista, a potom i kad je Rusija okupirala Krim i poduzela invaziju na istočne dijelove zemlje. Tko se još na Zapadu sjeća da je ljeti 2014. godine, nakon prve invazije ruskih postrojba – bile su to baš one, a ne takozvani ukrajinski »separatisti« ili pobunjenici! – naša zemlja imala više od 1,5 milijuna internih izbjeglica koji su razmješteni po cijeloj zemlji te im je narod pomogao s velikim suosjećanjem i solidarnošću? Stoga velik dio pučanstva nije imao nikakvih iluzija glede Putinovih planova za Ukrajinu. A ako netko nije želio vjerovati u mogućnost otvorenoga i općega rata – to nije bilo zbog naivnosti, nego zato što je bilo jasno kakve bi užasne posljedice takav napad mogao imati. Jasno je da bi svako razumno biće željelo izbjeći takav scenarij…
Kao što sam već dao na znanje, ne čini mi se da je ukrajinski narod imao prevelikih iluzija glede zapadne pomoći i potpore u našim težnjama i očekivanjima. Kad je netko slab – a naša ukrajinska demokracija još je mlada pa stoga i slaba – uvijek je u opasnosti da postane sitniš za razračunavanje velikih sila ovoga svijeta. Kad se toga postane svjestan, može se govoriti o izvjesnom razočaranju.
Osobno me boljelo dok sam još prije tjedan dana slušao: »Moramo zaustaviti Putina jer će inače započeti rat protiv Ukrajine.« Gotovo da sam želio viknuti: »Ljudi, pa Putin je započeo rat u Ukrajini prije gotovo osam godina, niste li to znali?«
Ipak, proeuropsko opredjeljenje ukrajinskoga naroda podosta je zrelo i realno. Ta Ukrajina je sudjelovala u oblikovanju kulturnoga i duhovnoga lica Europe tijekom čitavoga drugoga tisućljeća, posebno nakon pokrštavanja Kijivske Rus’ 988. godine pod vodstvom Vladimira Velikoga. Njegov sin Jaroslav Mudri dao je svoje kćeri da se udaju za monarhe u zapadnoj Europi te je na taj način uspostavo ne samo obiteljske odnose s prvacima europskih zemalja i naroda, nego je također pridonio miru na čitavu kontinentu. Nisu slučajno oslobodilački i proeuropski pokret iz 2013./2014., poznat kao »Revolucija dostojanstva«, novinari prozvali »povratkom kući«. U Europi se osjećamo kod kuće te smo također spremni pridonijeti razvoju zajedničkoga europskoga doma i preuzeti odgovornost za njegovu budućnost. Današnji rat ne treba promatrati kao lokalni sukob, nego kao globalni rat između dvaju suprotstavljenih viđenja: autoritarnoga i demokratskoga. U Ukrajini se danas odlučuje o sudbini europske civilizacije, u to sam uvjeren! A silna potpora zapadnih društava kojoj ovih dana svjedočimo pokazuje da se naš kontinent još može nadati novomu preporodu. Mi za to plaćamo vrlo visoku cijenu. Ne ćemo stoga nikada biti razočarani jer čuvamo svoje dostojanstvo i branimo svoju slobodu, ali i vašu…
Ljubav se ne zaslužuje, ne zahtijeva, a ne može je se ni očekivati. Ljubav nam dolazi ususret kao nezasluženi dar te pokazuje ne toliko našu potrebu u trenutku kušnje, koliko plemeniti značaj i suosjećajnu dušu naših prijatelja koji nam iskazuju svoju ljubav. Ovih nam dana suze dolaze na oči dok primamo tako brojne znakove blizine, molitve i solidarnosti, počevši od svetoga oca Franje pa do mojih osobnih prijatelja Hrvata – biskupa, svećenika, vjernika laika – od kojih svaki dan primam jamstva da se mole i da suosjećaju. Ta izvanredna i potresna blizina u nama također jača nadu. Upravo dok pišem ove retke, došao mi je SMS od jedne prijateljice Hrvatice kojim mi javlja da će se večeras (nedjelja 27. veljače) sve hrvatske zajednice »Vjera i svjetlo« sastati preko »Zooma« i moliti za Ukrajinu. Vi Hrvati nas razumijete jer ste proživjeli slično iskustvo, samo što se mi suočavamo s opasnijim neprijateljem koji osim toga posjeduje nuklearno oružje. Prepoznajemo stoga i zahvalni smo za svaku potporu i svaku pomoć, posebno i u prvom redu za vaše molitve, jer na kraju krajeva mir i sloboda dolaze od Boga, Darivatelja svakoga istinskoga dobra.
Putinova Rusija živi od mita pobjede u Drugom svjetskom ratu, koja se pripisuje gotovo isključivo zaslugama ruskoga naroda, premda to nipošto ne stoji. No Putin se hvali tim događajem i slavi ga, koristeći se prigodom da pokaže moć ruske vojske od koje bi i danas, prema ruskoj politici i očekivanjima naroda, cijeli svijet trebao drhtati, u skladu s ruskom poslovicom: »Boje nas se, znači da nas poštuju.«
Stoga, dok cijeli svijet, prisjećajući se užasa Drugoga svjetskoga rata, govori: »Nikad više rata«, Rusi vole reći: »Možemo to ponoviti!« Ako pak žele »ponoviti« taj »pobjedonosni rat« protiv nacista i fašista, moraju ih ili izmisliti ili proglasiti. Ovaj su put izabrali nas te su protiv našega naroda usmjerili tako snažnu propagandu mržnje i difamacije da bi se gotovo sam Goebbels osjećao poniženim i posramljenim. Militantna propaganda zauzela je dominantno mjesto u unutarnjoj ruskoj politici, tako da na pitanje koje se nalazi u pjesmi koja datira još iz sovjetskih vremena: »Žele li Rusi rat?« moramo, nažalost, odgovoriti pozitivno: da, u većini ga žele, podupiru, hvale se ratom! A to je vrlo, vrlo žalosno! Čini se da mnogi čak i uživaju u tome da drugi pred njima drhte, da u susjeda izazivaju strah i tjeskobu, no takvo stajalište upućuje samo na iznimno moralno siromaštvo i srozavanje nacije koja je postala plijen svojih despotskih vođa lišenih skrupula. Rusi još nisu shvatili da rat nije moguće dobiti, da je svaki rat, kao što je govorio sv. Ivan Pavao II., poraz čovječnosti te da je tužna sudbina onoga tko ga izaziva i podupire. Trebalo bi nešto naučiti iz primjera Nijemaca koji i danas nose teret krivnje za zločine koje je počinio nacistički režim.
Naša nacionalna i crkvena povijest svjedoči da je vojna i politička osvajanja ukrajinske države od ruskoga imperija – bez obzira na »prezime« koje on nosi, carsko, boljševičko ili komunističko – uvijek pratilo potiranje našega crkvenoga postojanja. Tako je bilo u razdoblju nakon Brestovske unije, tako je bilo nakon Drugoga svjetskoga rata, tako je bilo nakon aneksije poluotoka Krima, a i sada se toga pribojavamo. Poznato mi je da je patrijarh Svjatoslav, glava i otac naše Crkve, zajedno s ukrajinskim biskupima donio odluku da se ostane s vjernicima i s narodom do kraja. Uistinu, svaki dan od Njegove Svetosti iz Kijiva dobivamo kratku videosnimku s riječima ohrabrenja i nade, a sa svoje strane molimo za njega i sve svećenike, redovnike i vjernike laike naše Crkve koji se nalaze u krajnje opasnim okolnostima.
Kršćanske korijene ruskoga naroda brutalno je iščupao komunistički režim. Na području Ruske Federacije tijekom toga razdoblja nije bilo znatnijega potajnoga kršćanskoga života koji bi prenio istinsku i zdravu vjeru s naraštaja na naraštaj. K tomu je i prije takozvane Oktobarske revolucije 1917. godine carski režim iznutra slabio i kompromitirao rusku Crkvu. Nakon pada Sovjetskoga Saveza ljudi su se okrenuli prema Crkvi u nadi da će dobiti moralna i duhovna usmjerenja, no vrlo se brzo pokazalo da Crkva nije na razini očekivanja te da ostaje u službi državnih moćnika umjesto da bude u službi duhovnih potreba vlastitoga naroda. Trebalo bi se podsjetiti da je rusku Crkvu u njezinu današnjem obličju 1943. godine ustrojio Staljin te da od toga vremena nosi stigmu kolaboracionizma s komunističkim režimom. Da bi uistinu postala moralnim autoritetom u narodu, Crkva bi, posebno u osobama svojih pastira, imala potrebu za iskrenom katarzom, za dubinskim obraćenjem srca i mentaliteta, distancirajući se od ropstva i servilnosti u odnosu na državu. Samo slobodna Crkva može voditi svoje vjernike u istinsku i dostojanstvenu slobodu. No to se, nažalost, nije dogodilo. Stoga sama ruska Crkva ostaje dijelom ruskoga političkoga sustava te će za to snositi i odgovornost – barem pred vječnim Sudcem. Crkva koja dopušta da je svjetovna moć instrumentalizira, izdaje svoj poziv i zakazuje u svojem poslanju. Za takvu zajednicu treba moliti u duhu suosjećanja i bratske ljubavi. Poruka Gospe Fatimske da treba moliti za obraćenje Rusije i dalje je vrlo aktualna, što pokazuju i tragična ratna zbivanja u Ukrajini. No fatimska poruka nosi u sebi i nadu da će Prečisto Srce one koju častimo kao Theotokos, Bogorodicu, na kraju pobijediti. Nemojmo stoga prestati moliti i nadati se!
