Odlomak iz Ponovljenoga zakona donosi dio Dekaloga koji je već prisutan i u Knjizi Izlaska, a odnosi se na svetkovanje dana subotnjega. U Knjizi Izlaska ta je zapovijed opravdana Božjim počinkom nakon stvaranja svijeta: »Ta i Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan Gospodnji.«
Takvo opravdanje bilo je moguće tek nakon što je nastao svečani proslov Knjige Postanka s opisom stvaranja svijeta u šest dana i odmorom sedmoga dana: »I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.« Zapovijed kako je donesena u Ponovljenom zakonu starijega je postanka i donosi ranije opravdanje subotnjega počinka. U njemu je riječ o slobodi čovjeka: »Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da držiš dan subotnji.« I jedno i drugo opravdanje teološkoga su temelja. Mlađe upućuje na Božji počinak sedmoga dana, a starije na Božje djelo oslobođenja Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Upravo je zbog toga zabranjen rad subotom svakomu Izraelcu te se dodaje da ne smije toga dana raditi ni njegov sin, ni kći, ni sluga, ni sluškinja, ni njegove životinje. Konačno, zabranjeno je obvezivati na rad subotom i došljaku, dakle onomu koji nije pripadnik izraelskoga naroda. Prema tom starijem opravdanju subotnjega počinka jasno je da on prije svega ima socijalni smisao. Kao što je Bog oslobodio Izraelce iz ropstva, tako i svaki čovjek ima pravo biti jedan dan u tjednu slobodan od rada. Ne treba, međutim, zanemariti da ta zapovijed, prije zabrane rada subotom, sadrži još jednu zapovijed: »Šest dana radi i obavljaj svoj posao.« Prije počinka dolazi zapovijed o obvezi rada. Čovjek je stvoren da bi radio i rad je sastavni dio čovjekova života. Prema starijem izvještaju o stvaranju čovjeka u Knjizi Postanka, koji je jamačno postojao u doba kad je nastajao Ponovljeni zakon, jasna je takva uloga rada. Osim toga, čovjekova muka vezana uz rad prikazana je kao posljedica grijeha. U tom smislu, sve ono što je neugodno u vezi s radom posljedica je grijeha i čovjekove neposlušnosti Bogu.
Pitanje rada subotom prisutno je i u odlomku iz Evanđelja po Marku. Farizeji promatraju kako Isusovi učenici subotom trgaju klasje pa postavljaju Isusu pitanje: »Zašto čine što subotom nije dopušteno?« Prema tadašnjim židovskim propisima samo trganje klasja nije smatrano radom koji bi kršio subotnji počinak. Zato će kasnije Luka u svom evanđelju precizirati da su učenici to klasje potom »trli rukama«, a to je bio zabranjen rad. Isus odgovara na taj prigovor primjerom Davida koji također čini nešto što je u starozavjetnom Zakonu bilo zabranjeno, no to čini zbog izvanredne situacije u kojoj se našao zajedno sa svojim vojnicima, kad su ogladnjeli. Isusov je zaključak: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.« Vidljivo je iz toga da, za Isusa i novozavjetno, kršćansko promišljanje, ne samo propis o suboti, nego i svaka druga zapovijed u svom središtu ima ljudsku osobu. Ljudska je osoba krajnji kriterij svake zapovijedi i svakoga zakona. Ono što koristi ljudskoj osobi dopušteno je, a ono što joj šteti zabranjeno je. Pitanje obdržavanja subotnjega počinka ponovno dolazi u središte zanimanja u nastavku evanđeoskoga odlomka, kad se Isus u sinagogi nađe pred čovjekom usahle ruke. Svako liječenje bilo je subotom zabranjen rad. Isus čovjeku ozdravlja ruku i ne čini to potajno, nego javno usred onih koji su vrebali da vide što će učiniti, kako bi ih poučio. Pritom svoje protivnike pita: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« Doista, i prema židovskim propisima subotom je dopušteno spasiti život, a različite rabinske škole toga doba raspravljale su što točno znači »spasiti život« pa da bi takav rad bio dopušten. Nijedna škola, međutim, ne bi opravdala takvo liječenje ruke koje se moglo bez većih posljedica odgoditi za sljedeći dan. Isus ipak naglašava neodgodivost potrebe da se čovjeku pomogne. Spasiti nečiji život ne znači samo spasiti njegov fizički život, nego i onaj duhovni te ga otvoriti životu vječnomu. Čovjekov život, fizički i duhovni, čovjekovo dostojanstvo važnije je od pojedinačne zapovijedi.
U Drugoj poslanici Korinćanima apostol Pavao govori o svojoj apostolskoj službi koju je on primio »po milosti Božjoj«. Stoga je on svjestan da je cjelokupan njegov trud Božje djelo i da u njemu nema ničega čime bi se mogao pohvaliti. On je slab i krhak poput glinene posude, ali je u njemu prisutna Božja snaga. Kroz sve svoje nevolje i slabosti on svjedoči tu Božju snagu. Upravo na taj način svjetlost može iz tame zasjati. To je Krist koji svijetli životom iz čovjekova smrtnoga i nemoćnoga tijela. Kršćaninova je zadaća da kroz svoje svakodnevno nastojanje, svatko u svome pozivu, pa i kroz svoj rad, otvara prostor Kristovu djelovanju, da bi tako Krist dopro do svake osobe.
