U više gradova, u više župa Lijepe Naše, mnogi bi se mogli sjetiti Antice Lovrić. Kao umirovljenica danas aktivno djeluje u mladoj zagrebačkoj župi bl. Ivana Merza u Španskom – Oranicama. I sama se osjeća pomlađeno. Veseli se danas, u 80. godini, u krugu svojih sinova, unuka i prijatelja.
»Rasli smo uz franjevce«
Antica je rođena na dan na koji se danas slavi Stepinčevo, 10. veljače 1945. u Kninu. Njezini su se roditelji, Blanka rođena Papp iz Siska i Ante Škarica iz Knina, upoznali jednoga kninskoga ljeta u ozračju svojih obitelji. Vjenčali su se 1936. u Sisku u crkvi sv. Križa. Živjeli su u Kninu u obiteljskoj kući. Blanka je bila domaćica, a Ante se bavio bojenjem vune. Troje djece činilo je njihovu sretnu obitelj.
Želimir, rođen 1942., diplomirani inženjer elektrotehnike-energetike, otac je četvero djece. Zatim je rođena Antica, a nakon nje 1948. godine Ivana, fizičarka, majka dvojice sinova. Svima je bio osiguran studij u Zagrebu.
»Nas smo troje djece imali radosno djetinjstvo«, pripovijeda Antica. »Majka, izrazito brižna i puna ljubavi za nas, dala nam je dobar odgoj, a otac se brinuo o obiteljskim financijama. Svake nedjelje bili smo na misi. Rasli smo uz franjevce. Vjeronauk smo pohađali u samostanu uz crkvu sv. Ante. Na moj vjerski odgoj značajno je utjecala teta, tatina sestra Marija Frane, klarisa u Splitu. Svako ljeto bili smo po 15 dana u Splitu. Teta je uvijek ponavljala isto: ‘Tko će me zamijeniti?’ Nismo je nasljedovali u duhovnom pozivu. Međutim, ona nam je svjedočila čvrstu vjeru. Umrla je na pragu svetosti. Darovala nam je prvu knjigu Novoga zavjeta. Druga osoba koja je ostala utkana u moj vjerski temelj bila je s. Cecilija Jazvo koja je radila kao laborantica u kninskoj bolnici. Vodila je crkveni zbor i svirala harmonij. Za vrijeme osnovne škole uvela me u sviranje. Ponekad sam je zamijenila na nedjeljnoj misi, tada na latinskom. I kao studentica rado sam s njom razgovarala o vjeri i duhovnosti. Darovala mi je ‘Nasljeduj Krista’ Tome Kempenca s finim tankim papirom, kao da je molitvenik. Čuvam to kao dragocjenost.«
Knin, Zagreb, Šibenik, Split
»Osnovnu školu završila sam u Kninu, kao i gimnaziju. Bila sam odlikašica. S lakoćom sam i drugima pomagala u školi. Slobodne aktivnosti bile su mi veselje, bila sam znatiželjno, dinamično dijete. Maturirala sam 1964. godine. Iz gimnazijskoga doba imam i do danas iskrene prijatelje. Moj dida Ivan i stric Ivan živjeli su u Zagrebu. Tako sam Zagreb upoznala još u djetinjstvu. Dani studiranja u Zagrebu na današnjem FER-u značili su moj daljnji rast u znanju, kulturi i vjeri. Palmotićeva i Srce Isusovo postala je moja nova crkva. Studenski vjeronauk i nedjeljne propovijedi otvarali su mi nove horizonte. Rasla je moja vjera. Zahvalna sam roditeljima što su mi to omogućili. Diplomirala sam 1970. Odmah sam se zaposlila u Školskom centru za strojarstvo i elektrotehniku u Klaićevoj u Zagrebu. Tu sam našla krasne kolege.
Naučila sam što znači ‘raditi malo više od dužnoga minimuma’. Mislila sam da je to moje privremeno radno mjesto, no danas mislim da je razred najsvrhovitije društvo u mom radnom vijeku. Informatika je bila na početku. A ja volim novo, volim novosti. Ostala sam u školi, stalno učeći.
Udala sam se 1976. i odselila se iz Zagreba. Kratko u Šibenik, pa u Split do mirovine. Moj suprug Ivan, diplomirani inženjer tehnologije, rođen u Širitovcima kraj Miljevaca, bio je splitski student. Naša župa bila je Marije Pomoćnice na Kmanu, koju su vodili salezijanci. Aktivirala sam se oko skupljanja materijalnih sredstava za izgradnju pastoralnoga centra. Draga mi je ta župa. Tu su odrastala naša dva sina, tu su primili prvu pričest i krizmu. Davor, 1977. godište, diplomirani je inženjer matematike i informatike, a Dražen, rođen 1979., diplomirani je inženjer kemije. U Zagrebu su se zaposlili i oženili. Promjenom stana u Splitu promijenila se i moja župa. Novo duhovno odredište bila je konkatedrala sv. Petra. Velika, krasna crkva. Modernija.«
»Čovjek ostavlja trag i svoje osobnosti«
»Važan dio naših života bili su roditelji. Moji u Kninu, suprugovi na Miljevcima, a mi u Splitu. Dodvorili smo ih. Za vrijeme Domovinskoga rata bilo je teško razdoblje za njihovu starost. Bili su prognanici. Samo je moja majka dočekala ‘Oluju’. U Splitu sam dva mandata bila i ravnateljica srednje škole, MIOC-a i Ekonomsko-birotehničke. Uvijek sam željela prenijeti učenicima onu maksimu: ‘Radi malo više od dužnoga minimuma…’ Zato su mi natjecanja učenika bila velika briga. Bilo je dobrih rezultata, do svjetske razine. Zajednica tehničke kulture RH-a za dugogodišnji mi je rad dodijelila nagradu za životno djelo. Kad se danas sretnem s nekadašnjim učenicima, rado govorimo o tim plodovima. Čovjek ostavlja trag i svoje osobnosti. Altruizam je moja najveća težnja. Od pomaganja bližnjemu u malim stvarima. Molila sam: ‘Isuse, daj mi snage da napravim nešto veće. Željela bih biti Tvoj malo bolji đak.’ Došlo je i to. Jednoj mlađoj osobi moj suprug i ja pomogli smo u teškoj bolesti. Gospodin ju je uzeo. Sada je naša zagovornica na nebu… Bilo je još ljudi kojima smo osobno pomagali.«
»Volim ljude i oni vole mene«
»Nakon odlaska u mirovinu odlučili smo otići k djeci u Zagreb. Pa smo zadnjih osam godina preko zime bili u Zagrebu, a preko ljeta u Splitu. Suprug je, nažalost, umro prije godinu dana. Prihvatila sam to vjernički. Imam svoj stan u Španskom gdje su mi i sinovi. A to znači da oveći dio dana provodim u našoj župi bl. Ivana Merza. Kao penzionerka sam stigla u kvart bez crkve. Imali smo kapelicu u prizemlju moje zgrade, mise smo imali i u školi, a u dobra korone bili smo na livadi.
O, moj Bože! Izdržali smo tri i pol godine na kiši, vjetru, na hladnim zornicama… Izmolili smo našu novu crkvu na livadi. Prošle nam je nedjelje nadbiskup Kutleša blagoslovio naš novi Božji hram. Dok čekam obnovu Srca Isuova u Palmotićevoj, kamo uvijek volim poći, bit ću pod krovom, a ne na livadi! Sad ću sigurno u župi biti i češće. U župi pomažem materijalno, prijateljski, volim ljude i oni vole mene. Rado odem na radionice ‘Isusovi prijatelji’ za djecu, koje vodi moja nećakinja, a ja je zamijenim kada treba. Nemam stalno zaduženje, ali sam stalno prisutna. Ima mladih, kamo ću se ja sa 80 godina gurati! No rado pomažem vjerskim udrugama, od ‘Josipa Langa’ nadalje. Svakako i katoličkim medijima. Ali ne želim to posebno isticati. Jako sam dobra s našim župnikom Markom. Idem i na župna hodočašća. U Fatimi sam bila tri puta, no idem ponovno ovo proljeće. Zabavljam po putu župljane, zna nam biti nezaboravno. Mirovina je najljepše doba. Možeš s kim hoćeš, kad hoćeš i koliko možeš. Tako odem i u teretanu. Nema veze što sam u zlatnom dobu. Tamo sam jednu novu prijateljicu uspjela usmjeriti k praktičnoj vjeri. A to je divno postignuće. Od mladosti volim moliti Zlatnu krunicu. Želim da mi ‘Isus blaga i ponizna srca’ pomaže i dalje, kako bih bila njegova uspješna učenica.«
Veza laičkih udruga sa župom treba biti čvrsta
