UMIROVLJENICI MONIKI OPAČAK POSLANJEJE BRIGA ZA SIROMAŠNE »Osjećam da mi je kršćanska dužnost pomagati ljudima u nevolji«

Snimila: T. Baran | Monika Opačak: »Meni je najveća želja i molitva da u svojoj vjeri ostanem postojana, da ju još produbljujem, da živim od nje i da ju i nadalje obogaćujem i oplemenjujem radom za dobro ljudi kojima sam okružena.«
»Na žalost su sva moja braća pokojna, i roditelji su mi rano umrli, muž također, pa mi nije lako«, pripovijeda Monika. »Meni je najveća želja i molitva da u svojoj vjeri ostanem postojana, da ju još produbljujem, da živim od nje i da ju i nadalje obogaćujem i oplemenjujem radom za dobro ljudi kojima sam okružena.«

Potpuna zauzetost za ljude u potrebi životno je opredjeljenje Monike Opačak, umirovljenice i aktivne župljanke u zajednici Dobroga Pastira u istočnom zagrebačkom naselju Brestje na ulazu u Sesvete. Monika je i sama proživjela mnoge teške životne trenutke pa je posebno senzibilizirana za ljude u nevolji. Zato se posebno koncentrirala na djelovanje u župnom Caritasu, ali je na usluzi župi i župljanima za svaku drugu pastoralno-organizacijsku potporu. Udovica je, živi sa sinom, radosno pohodi razne duhovne ponude u svojoj župi koje joj, kaže, obogaćuju život i čine ga smislenim. Priželjkuje i nove aktivne župljane jer će im život u župi, s brojnijim aktivnim vjernicima, naglašava ona, svima biti bogatiji.

Brojna obitelj, a jedina na životu

Monika je rođena 18. travnja 1950. u Hrvatskom zagorju u Cvetlinskoj Jazbini blizu Trakošćana. Mama joj je bila Tereza, djevojački Maltarić, domaćica. Umrla je dosta mlada od moždanoga udara. Tata je bio Dragutin Bubnjar, građevinski radnik. I on je umro dosta mlad od kombinacije astme i gripe. Oboje su bili iz Cvetlinske Jazbine, tamo su se upoznali, vjenčali su se u cvetlinskoj župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, tamo su živjeli do smrti. Skrasili su se s Dragutinovom obitelji u zaselku Bubnjari. Postali su roditelji velike obitelji. Tomo im je rođen 1932. S obitelji je, suprugom i četvero djece, živio na rodnoj grudi. Bavio se poljoprivredom, sada je pokojni. Milica im je rođena 1936. Živjela je u Zagrebu u Mikulićima, majka je troje djece, bila je domaćica, pokojna je. Izidor, rođen 1938., radio je u Mariboru, tamo je živio i umro, bio je neoženjen. Zatim su 1942. dobili Stjepana. On je radio u Mariboru u Sloveniji, imao je suprugu i dvoje djece, i on je pokojni. Andrija je bio 1946. godište. Živio je u Dugom Selu, bio je radnik. Imao je suprugu i dvoje djece. Pokojni je i on. Bračni par Bubnjar, osim najmlađe Monike, imao je još dvoje djece, Martina i Anicu. Njih su dvoje umrli u najranijoj dobi, kao bebe.

»Imali smo poljoprivredu, sirotinja smo velika bili, sve se radilo ručno. I sva smo mi djeca morala pomagati. Nekada nisam ni stigla za školu sve obaviti zbog velikoga posla. Baš smo puno radili. Naši su se roditelji jako dobro slagali. (…) Redovito smo išli na mise, na krunicu i litanije, na svibanjske i listopadske pobožnosti. Doma smo zajedno molili, zapjevali bismo jednu crkvenu i jednu svjetovnu pjesmu i onda smo išli na spavanje.«
Crkvena i svjetovna pjesma prije počinka

»Na žalost su sva moja braća pokojna, i roditelji su mi rano umrli, muž također, pa mi nije lako«, pripovijeda Monika. »Mama nam je bila jako dobra, vrijedna žena. Morala je puno raditi, ali je znala i zapjevati. Navečer smo svi zajedno molili Anđeo Gospodnji i pjevali smo. Slavili smo imendane. Mama je dosta pobolijevala, nije bila stroga, znala se razljutiti, ali pravedno, u granicama normalnoga. A tata je bio jako dobar čovjek, tih, miran, pobožan, nikad nije psovao, pio, nikada nije pušio. Držali su ga za svetca. Puno je radio, puno pretrpio. Imali smo poljoprivredu, sirotinja smo velika bili, sve se radilo ručno. I sva smo mi djeca morala pomagati. Nekada nisam ni stigla za školu sve obaviti zbog velikoga posla. Baš smo puno radili. Naši su se roditelji jako dobro slagali. Među njima nisam nikada čula nijednu ružnu riječ. Bili su u uzornom braku. Jako su bili pobožni. Redovito smo išli na mise, na krunicu i litanije, na svibanjske i listopadske pobožnosti. Doma smo zajedno molili, zapjevali bismo jednu crkvenu i jednu svjetovnu pjesmu i onda smo išli na spavanje. Mi smo se braća međusobno jako dobro slagali, dobri smo si, povezani, uvijek smo računali jedni na druge. Živjeli smo u prirodi, tu i tamo smo se poigrali, najčešće smo se igrali skrivača, nije bilo puno slobodnoga vremena. Ja sam se rado penjala po stablima i uživala u blagodatima prirode.«

Od zemlje do stakla

»U osnovnu sam školu išla u Cvetlin, do škole sam imala 20 minuta pješice. Profesori su mi bili dobri, nije se trčalo za uspjehom, dobrom ocjenom, nego za prolazom. Jer smo svi bili orijentirani na posao i poljoprivredu. Bila sam dobra učenica. Hvalili su me kao mirnu curicu. Djeca su se znala razvikati, a ja sam uvijek bila tiha. Lijepo mi je bilo u školi. U srednju školu nisam išla. Nije se financijski moglo. Tata mi je objasnio da sam žensko, da se budem udala, da ću imati muža i da je zato bolje da se zanat da bratu koji je muško pa se bude trebao brinuti za svoju ženu i obitelj. Do devetnaeste godine bila sam sa svojima doma na poljoprivredi. Pa sam otišla za Zagreb. Poveo me brat Andrija. Neko sam vrijeme bila kod sestre jer nisam odmah mogla naći posao. A onda sam u jednoj obitelji postala kućna pomoćnica. Preko zime sam bila s njima u Zagrebu, preko ljeta u Opatiji. Kod njih sam i stanovala. Bili su mi kao obitelj. Voljeli smo se međusobno. Ostala sam s njima do 1975. Kako sam bila povučena, stalno sam bila samo u njihovu društvu. A onda sam se zaposlila u tvornici stakla u Zagrebu u kojoj je radio moj brat. Rezala sam predmetno i pokrovno staklo. Uskakala sam gdje god je bilo potrebno, svagdje sam se znala uključiti.«

»Kad smo bili podstanari, i kad sam radila, nisam se toliko mogla dati Crkvi. Ali otkako sam u mirovini, život je krenuo sasvim drugačije, puno mirnije. Zato mi je župa postala drugi dom. Voljela bih da tako ostane i dalje.«
Prijevara koja je koštala muža života

»Muža sam upoznala 1977. Zvao se Franjo Opačak, rođen 1955. Podrijetlom je Bosanac, a odrastao je u Slavonskom Brodu. Upoznali smo se na poslu. Bio je fin, dopali smo se jedno drugomu. Vjenčali smo se 1978. Brzo nam je rođen sin Dubravko. Vjenčanje nam je bilo u Trnju, u župi Krista Kralja, tamo smo i sina krstili. Puno smo godina bili podstanari, stalno smo se selili, naseljakali smo se do mile volje. Franjo je umro 1996. Bili smo prevareni pri kupnji stana. To ga je toliko pogodilo da se razbolio i brzo umro. Sin i ja smo ostali sami u podstanarstvu. Godine 2001. kupili smo, uz šogorovu pomoć, garsonijeru na Delcu u Brestju kraj Sesveta. Ostali smo do 2011. Onda smo u istom kvartu kupili veći, dvosobni stan u kojem smo i danas. Imamo 50-ak kvadrata. Napokon smo, eto, nakon bura i oluja, došli do svojih kvadrata. Da nije bilo šogora, ne bismo uspjeli. S kreditom na malu plaću ne bi išlo. Sin Dubravko završio je srednju trgovačku školu. I radi u NIRD-u, u skladištu igračaka. Radno mu je vrijeme od 8 do 16 sati, često ostaje duže. Tamo je od 2001., zaista dugo vrijeme. Prije je promijenio više poslova pa ima puno radnoga iskustva. Naučio je raditi. Nije oženjen, premda bih voljela da je. Dobar je, dobro se slažemo. Uspijem obaviti u domaćinstvu sve što treba, Dubravko zasad ne treba ništa. Tu i tamo usisa, i to je to. Odgojila sam ga u vjeri pa odlazi u crkvu. Ja sam u prijevremenoj obiteljskoj mirovini od 2001. Počistim i u nekoliko zgrada u kvartu u kojem stanujem. Lošega sam zdravlja, ali se svejedno tjeram. Da doma ne razmišljam o raznim problemima po cijele dane.«

»Cijeli sam život bila sirotinja pa znam što to znači«
»Moje bogatstvo mi je u župi, u vjeri. Svaki sam dan na krunici i misi u mojoj župi Dobroga Pastira u Brestju. Ali sam i članica župnoga Caritasa. Brinemo se o tome da ima dosta paketa hrane za ljude u potrebi. Posebno nam je intenzivno uz blagdane, Božić, Uskrs. Prodajemo lampaše, vjenčiće za Božić, i to ide za potrebe Caritasa. Ja konkretno stojim na štandu i prodajem. Sudjelujem i u izradi paketa. Ljudi u potrebi uglavnom sami dođu po to, a starijima se odveze. Sve je u dogovoru. Meni je drago što mogu pomoći. Sama sam bila u potrebi, cijeli sam život bila sirotinja, pa znam što to znači. Danas nisam u oskudici. Ne živim u izobilju, skromno je, ali imamo sve što trebamo. U župi rado pomažem oko čišćenja kada su velike akcije u pitanju. Ponedjeljkom idem na molitvenu zajednicu Milosrdnomu Isusu, srijedom na molitvu za proglašenje Petra Barbarića blaženim, četvrtkom ostanem na klanjanju. Nedjeljom sam na večernjoj misi pa ostanem na molitvenoj zajednici Krista Kralja. Na te molitvene zajednice dolaze različiti ljudi, samo je nas nekoliko koji dolazimo na sve. To me obogaćuje, veseli, drži na životu. Hrana mi je za dušu i tijelo.«

 

Da u svojoj vjeri ostanem postojana
»U župi sam lijepo surađivala sa svim župnicima. Najprije s Brankom Picekom, pa s njegovim duhovnim pomoćnicima Robertom Šreterom i Ivicom Zlodijem. Njima sam pomagala i u spremanju župnoga dvora. Pa sam surađivala sa župnikom Ivanom Filipčićem, a sada je došao novi župnik Zlatko Pavetić, s njim se tek trebamo upoznati. Dopada nam se na prvu. U župi se osjećam ispunjena, sretna, osjećam da mi je kršćanska dužnost da pomažem kao vjernica, posebice ljudima u nevolji. U nečemu u Crkvi treba sudjelovati, treba se dati. Tako sam se i ja upoznala sa ženama iz Caritasa, uključila sam se, radimo za dobro, dobre smo si. Vole me, poštuju, imaju povjerenja u mene. Privrženosti Crkvi naučila sam se još u djetinjstvu, na to su me upućivali roditelji. Kad smo bili podstanari, i kad sam radila, nisam se toliko mogla dati Crkvi. Ali otkako sam u mirovini, život je krenuo sasvim drugačije, puno mirnije. Zato mi je župa postala drugi dom. Voljela bih da tako ostane i dalje. Molim Isusa da mi dade da do kraja života mogu fizički ići u crkvu. To mi je velika želja. Vjera mi je sve. Kažem: Bože, hvala ti što sam te upoznala. Po seminarima i duhovnim obnovama produbila sam svoju vjeru. Ostvarila sam se, skroz sam se predala Isusu. Nema toga bogatstva koje me može ispuniti kao što može Isus. Ne znam kako bih bez vjere. Važno je vjeru promišljati u sebi, meditirati, da bi se došlo do pravih spoznaja.
Meni je najveća želja i molitva da u svojoj vjeri ostanem postojana, da ju još produbljujem, da živim od nje i da ju i nadalje obogaćujem i oplemenjujem radom za dobro ljudi kojima sam okružena.«
Jedva čekamo nove ljude
Ljudi bi se trebali, bez obzira na sve svoje obveze, uključivati u rad župe, surađivati jer svi imamo neke darove od Boga. Svi možemo učiniti nešto, imućniji mogu pomoći novcem, a siromašniji, poput mene, radom. Nije dovoljno samo ići na misu pa doma i gotovo. Ako je čovjek vjernik, treba na praktičan način biti uključen u župu. U onome za što je čovjek sposoban. Malo je ljudi koji to žele. Ljudi su inertni, nemaju potrebu. Župnik može i treba motivirati ljude, ali nije svemoguć, ne može nikoga natjerati na silu. Naš je novi župnik u Brestju pozvao da se u brojne aktivnosti naše vjerničke zajednice uključe i drugi, novi ljudi. Vidjet ćemo hoće li biti odaziva. Da ne bi bilo da u župi djeluju samo isti vjernici. Možemo ostati i mi stari, i moramo, ali važno je i dobro da nam dođu i novi ljudi. Svima novima upućujemo dobrodošlicu. Jedva ih čekamo. Jer što nas je više, to smo bogatiji, i tim više možemo.