UREDNIK NJEMAČKOGA KATOLIČKOGA TJEDNIKA »DIE TAGESPOST« GUIDO HORST O PAPI U MIRU BENEDIKTU XVI. U KONTEKSTU MÜNCHENSKE STUDIJE O SPOLNIM ZLOPORABAMA »To što su mediji pogrješku proglasili lažju duboko je pogodilo Benedikta XVI.«

Guido Horst
»Može se reći da je kardinal Ratzinger kao prefekt, a potom kao papa Benedikt XVI. donio presudnu promjenu u postupanju s počiniteljima zloporaba u Katoličkoj Crkvi«

Nedavno je u hrvatskoj javnosti ponovno aktualizirano žalosno pitanje spolnih zloporaba djece maloljetnika u okrilju Crkve te se u tom kontekstu spominjalo ima pape u miru Benedikta XVI. Točnije, kardinala Josepha Ratzingera, jer se u javnosti provlačila teza o njegovu neprimjerenu postupanju s počiniteljima koju je lansirala takozvana Münchenska studija, predstavljena i objavljena krajem siječnja ove godine.

Budući da je riječ o višestruko složenu pitanju, Glas Koncila tražio je sugovornika koji se intenzivno bavi pitanjima vezanim uz spolne zloporabe u Njemačkoj. Pronašao ga je u Guidu Horstu, glavnom uredniku njemačkoga katoličkoga tjednika »Die Tagespost«, čija biografija daje na znanje da dobro poznaje stvari kako iz njemačke tako i iz rimske perspektive.

Prije nego što se posvetimo pitanju nadbiskupske službe sadašnjega pape u miru Benedikta XVI. u Münchenu i Freisingu (1977. – 1982.), možete li ukratko opisati kontekst u kojem je nastala studija »Spolna zloporaba maloljetnika i odraslih štićenika po klericima i namještenicima na području Nadbiskupije München i Freising od 1945. do 2019. godine«, poznata po skraćenu nazivu Münchenska studija?

Pozadina nastanka Münchenske studije spolne su zloporabe štićenika od strane katoličkih klerika i zaposlenika u crkvenim ustanovama. U Njemačkoj je to nažalost postalo velikom temom nakon što su godine 2010. i Vatikan potresla višestruka otkrića, u SAD-u, Irskoj, Njemačkoj i drugdje. Dana 19. ožujka 2010. papa Benedikt XVI. napisao je glasovito pismo katolicima u Irskoj u kojem je izrazio potresenost zbog zločina zloporabe. U Njemačkoj je 2014. godine, po nalogu katoličkih biskupa, pokrenut interdisciplinarni istraživački projekt koji je završen predstavljanjem takozvane »MHG studije«, pri čemu je MHG akronim za tri znanstvena instituta, u Mannheimu, Heidelbergu i Gießenu. Ta je studija silno potresla njemački episkopat jer je iznijela na vidjelo podatak o 1670 klerika koji su se ogriješili o 3677 žrtava, od kojih je 62,8 bilo muškoga, a 34,9 ženskoga spola.

»U izradi njegova izjašnjavanja o ekspertizi – koje ima više od 80 stranica – papi u miru pomagala su četvorica pravnika. Jedan od njih napravio je u prepisivanju zapisnika s jednoga sastanka ordinarijata pogrješku: nadbiskup Ratzinger nije bio prisutan na tom sastanku, na kojem je odlučeno da će se spomenutoga svećenika H. primiti u München na liječenje. No Ratziner je bio na sjednici, a u skladu s tim pravnici su se kasnije morali ispraviti, a Benedikt je u pismu priznao tu pogrješku pravnika. A to što su mediji tu pogrešku proglasili lažju duboko je pogodilo Benedikta XVI.«

Kod te ionako mračne brojke treba imati na umu da su u mnogim biskupijama dokumenti uništeni ili su loše vođeni. Od tada je suzbijanje spolnih zloporaba u crkvenom okruženju velika tema u Njemačkoj biskupskoj konferenciji, što je 2019. godine dovelo i do pokretanja inicijative Sinodskoga puta. Mnoge su biskupije, primjerice spomenuta Münchenska, kao i Kölnska nadbiskupija, tada počele kod neovisnih stručnjaka naručivati vlastite studije.

Kako bi naši čitatelji bolje mogli pratiti razgovor, možete li najprije ukratko prikazati Münchensku studiju, a onda posebno točke, odnosno stranice koje se odnose na tadašnjega münchenskoga nadbiskupa kardinala Josepha Ratzingera?

U veljači 2020. godine Nadbiskupija München i Freising naručila je od odvjetničkoga ureda »Westpfahl Spilker Wastl« da, na temelju njegove ranije ekspertize, preispita jesu li nositelji odgovornosti u biskupiji u postupanju sa sumnjivim slučajevima i mogućim počiniteljima provodili pravne propise i smjernice Njemačke biskupske konferencije. U to su trebali biti uključeni i svi nadbiskupiji poznati sumnjivi slučajevi klerika i zaposlenika. Ured je mogao slobodno odlučiti o načinu svojega postupanja, a tekst studije nije usuglašen s nadbiskupijom te se i ona s njim upoznala tek na konferenciji za novinare 20. siječnja 2022. O nadbiskupu Josephu Ratzingeru studija se izjašnjava na više od šezdeset stranica, od 682. do 754., te navodi pet slučajeva u kojima je Ratzinger djelovao navodno nemarno, pri čemu su odvjetnici pape u miru, nakon objavljivanja studije, utvrdili da je njihov klijent nedužan. No autori studije napravili su posebnu ekspertizu o jednom slučaju, o »slučaju H.«. Riječ je o posebno tešku počinitelju zloporaba, koji je u vrijeme nadbiskupa Ratzingera započeo psihoterapijski postupak u Münchenskoj nadbiskupiji. Na tu se zasebnu ekspertizu usredotočila pozornost medija.

Pismo u kojem se papa u miru nakon objavljivanja studije obratio javnosti zapravo puno toga kaže. Čovjek od 94 godine suočen je s dvije tisuće stranica same studije i s osam tisuća dokumenata. Naravno, trebao je pomoć. I u tome se dogodila pogrješka na temelju koje je, kao što i sam u pismu kaže, prikazan kao lažac. Je li uopće moguće na taj način suditi o životnoj istini jedne ljudske osobe?

U izradi njegova izjašnjavanja o ekspertizi – koje ima više od 80 stranica – papi u miru pomagala su četvorica pravnika. Jedan od njih napravio je u prepisivanju zapisnika s jednoga sastanka ordinarijata pogrješku: nadbiskup Ratzinger nije bio prisutan na tom sastanku, na kojem je odlučeno da će se spomenutoga svećenika H. primiti u München na liječenje. No Ratziner je bio na sjednici, a u skladu s tim pravnici su se kasnije morali ispraviti, a Benedikt je u pismu priznao tu pogrješku pravnika. A to što su mediji tu pogrešku proglasili lažju duboko je pogodilo Benedikta XVI. Odatle spomenuto pismo koje je konačno on sam napisao. Što se tiče samoga pitanja, Münchenska studija nije mogla dokazati tadašnjemu nadbiskupu da je znao za pedofilske sklonosti svećenika H. No neprijateljski nastrojeni mediji dobili su prigodu pokrenuti pravi pravcati rat protiv Ratzingera. A ono što se stvarno dogodilo, primanje svećenika H. početkom osamdesetih te pogrješka u očitovanju pape u miru – to je javni metež potpuno zanemario.

U očitovanju se izrijekom kaže da na spomenutom sastanku nije bilo riječi o pastoralnom angažmanu svećenika H., nego samo o primanju na liječenje. No u danima nakon 20. siječnja kad je predstavljena Münchenska studija, mnogi su, baveći se sličnim pojedinostima, gotovo potpuno zaboravili da nitko, ili gotovo nitko, nije učinio toliko za promjenu smjera u Katoličkoj Crkvi kad je riječ o ophođenju sa spolnim zloporabama koliko je učinio Joseph Ratzinger, i to ne samo kao papa, nego još kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere…

Može se reći da je kardinal Ratzinger kao prefekt, a potom kao papa Benedikt XVI. donio presudnu promjenu u postupanju s počiniteljima zloporaba u Katoličkoj Crkvi. Još kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere poslao je jednoga od svojih suradnika u SAD kako bi se rasvijetlila istina o osnivaču Kristovih legionara Macielu Degolladu. Još se prije pobrinuo da svi prijestupi vezani uz spolne zloporabe moraju biti prijavljeni Kongregaciji za nauk vjere i tamo obrađivani. Kao papa je donio izričito oštre zakone protiv tih zlodjela. Na svojim se putovanjima uvijek nanovo susretao sa žrtvama zloporabe, a iz službe je otpustio niz biskupa i svećenika koji su se ogriješili, kao počinitelji ili kao prikrivatelji. Papa Franjo nakon njega je još pooštrio crkvene pravne odredbe koje se tiču zloporaba.

Služe li spolne zloporabe kao oružje u unutarcrkvenim raspravama?
Pa upravo je Njemačka za to najbolji primjer. Spomenuta studija MHG bila je povod za pokretanje Sinodskoga puta, na kojem njemački biskupi i Središnji odbor njemačkih katolika, dakle laika, na prvi pogled žele izmaknuti zloporabama tlo pod nogama, no na kojem se, prije svega, žele provesti zahtjevi koji već dugo kruže u teološkim krugovima i u katoličkim udruženjima: ublažavanje prakse celibata, ređenje žena i novi spolni moral prilagođen današnjemu vremenu. Posebno se na nov, pozitivan način žele vrjednovati istospolni odnosi. Iza toga stoji drugačija slika Crkve: više nema istine koja po Božjoj objavi i tradiciji dolazi do današnjih ljudi, nego su tu uvijek novi znakovi vremena, kao što se kaže u »Orijentacijskom tekstu« Sinodskoga puta, u kojima se »u osjećaju vjere vjernika uvijek nanovo događa Božje samopriopćavanje«. Istine vjere i dogme više ne treba definirati Rim, nego istine koje se stalno mijenjaju, kao što je vrjednovanje istospolnih odnosa, treba definirati duh vremena. To je, naravno, u izravnoj suprotnosti s teologijom Josepha Ratzingera, koju u skladu s rečenim radikalno odbacuju protagonisti Sinodskoga puta, pa i biskupi.

 

Kardinal von Faulhaber, kardinal Wendel, kardinal Döpfner, kardinal Ratzinger, kardinal Wetter, kardinal Marx – to je popis münchenskih nadbiskupa u vremenskom rasponu kojim se bavila Münchenska studija. Kod svakoga od njih studija je istaknula veći ili manji broj slučajeva lakših ili težih počinitelja za koje smatra da nisu prikladno reagirali. Je li primjereno sve njih suditi prema današnjoj hermeneutici te ih nazvati »zataškavačima«, ili čak isključivo na temelju toga oblikovati sud o njihovoj osobi? Ta i sam papa u miru nije u spomenutom pismu tvrdio da nije počinio pogrješaka…

Nekim se biskupima, pa i onima u Münchenu, može predbaciti da jednostavno ništa nisu činili. Pasivnost na tom polju Münchenska studija izrijekom pripisuje i sadašnjemu münchenskomu nadbiskupu kardinalu Reinhardu Marxu. Prikrivanja je bilo ranije, prije velike promjene 2010. godine, »godine zloporabe« u Crkvi. Svećenike počinitelje se premještalo. No treba reći nešto jako važno: sve do duboko u osamdesete, pa i devedesete godine prošloga stoljeća, vjerovalo se da je pedofilija izlječiva.

»Treba reći nešto jako važno: sve do duboko u osamdesete, pa i devedesete godine prošloga stoljeća, vjerovalo se da je pedofilija izlječiva. U skladu s tim osobi koja se ogriješila zapovjeđeno je da se podvrgne terapiji, a po završetku terapije ponovno ju se uključivalo u pastoral. To nije bilo ‘zataškavanje’ u pravom smislu riječi, nego žalosna pogrješka kojoj je pridonosio ondašnji status znanstvene i medicinske prakse«

U skladu s tim osobi koja se ogriješila naređeno je da se podvrgne terapiji, a po završetku terapije ponovno ju se uključivalo u pastoral. To nije bilo »zataškavanje« u pravom smislu riječi, nego žalosna pogrješka kojoj je pridonosilo ondašnje stanje znanstvene i medicinske prakse.

Upravo je u Njemačkoj svojedobno, u travnju 2019. godine, žestoku reakciju izazvao članak pape u miru u časopisu »Klerusblatt«, u kojem je on za spolne zloporabe u Crkvi (su)odgovornim proglasio pokret iz 1968. godine kao posljedicu zaborava na Boga. »Tako je to s pedofilijom. Dok se još nedavno o njoj teoretiziralo kao posve opravdanoj, ona se sve više širila. A sada zapanjeni spoznajemo da se našoj djeci i mladima događaju stvari koje im prijete uništenjem. A to što se ona mogla raširiti u Crkvi i među svećenicima mora nas posebno zapanjiti«, napisao je tada. Kako to da mnogi tu argumentaciju tako snažno i tako apsolutno odbacuju, kao da on o tome ništa ne zna?

Kriza sa spolnim zloporabama u svojoj je srži kriza vjere. Kako je moguće da jedan svećenik pobožno i s vjerom slavi euharistiju i u rukama drži Kristovo tijelo, a da nakon toga zlorabi dijete ili adolescenta? U pojedinačnim se slučajevima to može dogoditi iz slabosti, no brojke nam pokazuju da je to uistinu postala crna točka unutar klera Katoličke Crkve. Seksualna revolucija kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih nije mimoišla ni Katoličku Crkvu i njezine svećenike. Papa Pavao VI. u to je doba silno patio zbog toga što su katolički svećenici masovno napuštali svoju službu. No razlog nije uvijek bio celibat. Riječ je o krizi vjere koja se očituje i u tome da crkve na Zapadu bivaju sve praznije, što prenošenje vjere u obiteljima više ne funkcionira te što je kateheza u osnovi doživjela slom. Sinodski put u Njemačkoj svoju ulogu izrijekom vidi u tome da se prevlada Katekizam Katoličke Crkve, koji je Ivan Pavao II. objavio tek prije trideset godina, na temelju tekstova Drugoga vatikanskoga koncila i uz pomoć svojega pročelnika Kongregacije za nauk vjere Ratzingera. Sve je to uzajamno povezano. No zaborav na Boga, koji je Benedikt XVI. sa žalošću konstatirao u članku u »Klerusblattu«, razvidan je u mnogim procesima, pa i u slabljenju spolnoga morala te u porastu zloporabe među katoličkim klerom.

Možete li se kratko izjasniti o još jednom slučaju. Nakon što je nadbiskup Kölna kardinal Reiner Maria Woelki odbio objaviti prvu studiju o spolnim zloporabama u njegovoj nadbiskupiji, unatoč tomu što je dao izraditi drugu, neki ga krugovi jednostavno ne prihvaćaju. On je bio poznat kao najviše rangirani kritičar usmjerenja Sinodskoga puta. Činjenica je da od nastanka spora više o tome gotovo i ne govori…

Kardinal Woelki nakon »stanke« koju je uzeo kao nadbiskup ponudio je Papi svoju ostavku, a Franjo do danas nije o tome donio odluku. Kardinal Woelki je, dakle, nadbiskup u stanju iščekivanja. To mu sužava mogućnost da se jasno i glasno javlja za riječ. No i tu vrijedi ono što se može reći za Ratzingera/Benedikta XVI.: Woelki je predstavnik tradicionalne, učiteljstvu vjerne teologije, a samim je tim mrzak određenim medijima koji su snažno napadali i papu u miru u vezi s Münchenskom studijom. Woelki mora biti oprezan i ne smije se izlagati napadima dokle god Papa ne donese odluku o njegovu ostanku na kölnskoj nadbiskupskoj stolici.

BIOGRAFIJA Guido Horst rođen je 24. prosinca 1955. u Kölnu. Povijest, političke znanosti i etnologiju studirao je na sveučilištima u Kölnu, Bonnu i Münchenu. Nakon studija postao je glasnogovornikom Katoličkoga sveučilišta Eichstätt. Godine 1986. došao je u katolički dnevnik »Tagespost«, za koji je od 1988. izvještavao iz Rima. Od 1998. do 2005. bio je glavni urednik »Tagesposta«, a 2005. s pontifikatom Benedikta XVI. ponovno je otišao u Rim te postao urednikom mjesečnika »Vatican-magazin«. Prošle je godine po drugi put postao glavnim urednikom »Tagesposta«, koji je u međuvremenu postao tjednik, te sada živi između Würzburga i svojega ureda u Rimu. Oženjen je i otac dvoje djece.