USUGLAŠAVANJE KRISTOVA I ČOVJEKOVA STAVA Kada i kako prihvatiti poniženje?

26. nedjelja kroz godinu

Ez 18, 25-28; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32

Prorok Ezekiel osobitu brigu posvećuje odjeljivanju svetoga od svjetovnoga. To se odjeljivanje mora provesti i u životu ljudi koji postaju sveti obraćenjem i na taj se način odjeljuju od svega nečistoga i grješnoga. Upravo o tome govori i ovonedjeljni odlomak. Dužnost je Ezekiela, kao svećenika, upozoravati i opominjati narod te donositi i moralne sudove. Taj tekst donosi baš takav primjer. Ponajprije je očito negodovanje naroda zbog toga što »put Gospodnji nije pravedan«. Ljudi to prosuđuju na temelju vlastitoga iskustva iz kojega vide da grješnici mogu u životu imati više uspjeha i materijalne dobiti od pravednika, od onih koji nastoje živjeti prema Božjim zapovijedima. Bog im na prorokova usta dokazuje da je njegov put pravedan i da svatko izabire svoju sudbinu postupcima na koje se odlučuje. Pritom je važna ona krajnja odluka. Čovjek koji živi sveto i čisto mora do zadnjega trenutka paziti da ne bi napustio Božji put i tako zavrijedio smrt. S druge strane, grješnici do zadnjega trenutka imaju priliku obratiti se i početi vršiti Božje zapovijedi te tako zavrijediti život. Posljednje riječi odlomka, koje za obraćena grješnika kažu: »živjet će i neće umrijeti«, premda u prorokovo doba obećavaju dug život, u kasnijem kako židovskom tako i kršćanskom tumačenju dobivaju značenje obećanja života vječnoga. Tek u toj perspektivi Božja pravednost postaje razumljiva, a zemaljsko, vremenito blagostanje grješnika, za vjernika ne predstavlja teškoću, jer on zna da je prava nagrada ona u vječnosti.

Tko će u kraljevstvo Božje?  

Evanđelist Matej donosi Isusovu prispodobu o dva sina. U kontekstu u kojem se ona nalazi očito je riječ o opomeni »glavarima svećeničkim i starješinama narodnim« koji se suprotstavljaju Isusu. Kao i u prispodobi o radnicima posljednjega sata, opet je riječ o radu u »vinogradu«. Vinograd predstavlja Božji izabrani narod što ga je on sâm zasadio. Takvu su sliku imali i starozavjetni proroci. Tako prorok Hošea govori o Izraelu kao o »bujnoj lozi«, a prorok Izaija donosi čitavu pjesan o vinogradu koja predstavlja Boga kao onoga koji je »imao vinograd na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže i u nj tijesak metnu«. Prorok najzad pojašnjava: »Vinograd Gospodina nad Vojskama dom je Izraelov; izabrani nasad njegov ljudi Judejci.«

Kad u evanđeoskom odlomku čovjek šalje svoja dva sina da rade u vinogradu, riječ je o Bogu koji šalje navjestitelje svoje riječi u narod. Onaj koji isprva prihvaća poslanje i kliče: »Evo me, gospodaru«, pa onda ne izvrši svoje obećanje, predstavlja sve one čija je prva obveza bila da budu predvodnici naroda. Riječ je, jasno, o »glavarima svećeničkim i starješinama narodnim.« Onaj koji isprva odbije poslanje, a kasnije ipak pođe, slika je grješnikâ od kojih se već zbog njihove grješnosti ne očekuje da budu Božji navjestitelji. Riječ je o »carinicima i bludnicama«. Oni, koji su inače bili izopćeni i odbačeni, pretekli su svećenike i starješine u kraljevstvo Božje. Ti posljednji nisu se obratili ni na propovijedanje Ivana Krstitelja koji je došao »putom pravednosti«, to jest živeći prema Božjoj volji i potičući druge na takav život. Grješnici su ga poslušali i ušli u kraljevstvo. 

Zar se odreći vlastitoga dostojanstva?

Pavao potiče vjernike da budu »postojani u jednome duhu« i da se jednodušno zajednički bore za evanđeosku vjeru. U tom smislu, apostol zaklinje svoje slušatelje onim što mu je najvrednije: utjehom koju imaju u Kristu, ljubaznim bodrenjem, zajedništvom Duha, srcem i samilošću, naglašavajući tako važnost onoga o čemu započinje govoriti. Doista, osobito mu je na srcu sloga i jednodušnost vjernika. Naglašenost takva govora razumljiva je ako se ima u vidu stanje u toj zajednici. Tako Pavao na početku Poslanice Filipljanima kaže da ondje »neki propovijedaju Krista iz zavisti i nadmetanja, a neki iz dobre volje: ovi iz ljubavi…, oni pak Krista navješćuju iz suparništva, neiskreno«. Neke apostol i poimence poziva na slogu. Usto, čini se da je u Crkvi kojoj se obraća bilo često i mrmljanje, jer kasnije potiče njezine članove da »sve čine bez mrmljanja i oklijevanja«. Zbog svega toga Pavao kao jedini pravi uzor i počelo jedinstva i sloge postavlja Krista Isusa i njegovo »mišljenje«, njegov životni stav. Taj stav uključuje spremnost na odricanje od vlastitoga dostojanstva i časti, preuzimanje položaja sluge i poniznost, koja kod Krista ide sve do svojevoljnoga preuzimanja smrti na se. Takav stav tek dovodi do stvarne proslave u Bogu i istinske časti. Kršćani u Filipima, samo nasljedujući Kristovo samoponiženje, odricanje od sebe samoga i služenje drugima, mogu postići pravo jedinstvo.

Prvo čitanje i evanđeoski odlomak naglašavaju osobnu odgovornost svakoga čovjeka pred Bogom i njegovom ponudom. Ta odgovornost uključuje i odgovornost za druge. Svaki je vjernik poslan raditi u Božjem vinogradu i on to poslanje može prihvatiti ili ne prihvatiti. Pritom nisu važne riječi, deklarativno prihvaćanje poziva i poslanja, nego je važno ono što se čini i stav kojim se čini. U tome je uloga i odlomka iz Poslanice Filipljanima s poukom o prihvaćanju poniženja radi izgradnje zajedništva.

IZVORGlas Koncila br. 39/2017.
Prethodni članakREFORME, REFORME, REFORME…Vjeronauk je jamstvo »slobodnoga obrazovanja«
Sljedeći članakBISFENOL A – IMA GA SVAGDJE, OD BOČICE DO POSTELJINE Kako je zavladao spoj kojim je zagađen gotovo svaki stanovnik Zemlje