USUSRET NEDJELJI BOŽJE RIJEČI – MOTUPROPRIJ »APERUIT ILLIS« (2) Neka poraste duhovna i ustrajna bliskost sa Svetim pismom!

Snimio: B. Čović | Susret hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru
»Po nedjelji posvećenoj Riječi neka u narodu Božjem poraste duhovna i ustrajna bliskost sa Svetim pismima, kao što je još davno naučavao sveti pisac (Pnz 30, 14): ‘Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvom srcu da je vršiš.’«

Nakon što je na temelju izvještaja o susretu Uskrsnuloga s dvojicom učenika na putu u Emaus papa Franjo u motupropriju »Aperuit illis« pojasnio odnos između Svetoga pisma i vjere, isti mu je tekst poslužio da progovori o odnosu između Svetoga pisma i euharistije, a potom i svih sakramenata. »Putovanje Uskrsnuloga s učenicima u Emaus završava večerom«, napisao je Papa u motupropriju kojim je odredio da se treća nedjelja u liturgijskom vremenu »kroz godinu« (ove godine nedjelja 26. siječnja) slavi kao Nedjelja Božje riječi.

Gospodin nam u euharistiji govori i hrani nas

Papa je podsjetio: nakon što im je otvorio pamet da razumiju Pisma i Božji plan, učenici mole Gospodina da ostane s njima, a on izgovara molitvu blagoslova, lomi kruh i daje im; njima se otvaraju oči te ga prepoznaju. »Po tom prizoru shvaćamo koliko je nerazdvojiv odnos između Svetoga pisma i euharistije«, rekao je Papa te citirao riječi iz posljednjega poglavlja dogmatske konstitucije »Dei verbum« Drugoga vatikanskoga koncila (br. 21): »Crkva je uvijek častila božanska Pisma kao i samo Gospodinovo Tijelo jer ona – iznad svega u svetom bogoslužju – ne prestaje uzimati i vjernicima pružati kruh života sa stola kako Božje riječi tako i Kristova Tijela.«

»Trajno druženje sa Svetim pismom i slavljenje euharistije«, poručio je Sveti Otac, »omogućuje da se osobe koje jedne drugima pripadaju međusobno prepoznaju. Mi smo kao kršćani narod koji hodi u povijesti, snažan po tome što je među nama prisutan Gospodin, koji nam govori i koji nas hrani.« Stoga dan posebno posvećen Bibliji ne dolazi »jednom u godini«, nego »jednom za čitavu godinu«. »Naime, hitna nam je potreba postati familijarni i bliski sa Svetim pismom i s Uskrsnulim, koji ne prestaje lomiti riječ i Kruh u zajednici vjernih. Zato imamo potrebu ući u trajnu bliskost sa Svetim pismom, inače će srce ostati hladno, oči zatvorene, a mi kakvi jesmo udarani mnogim oblicima sljepila«, napisao je Sveti Otac.

Pismo iznosi istine potrebne za naše spasenje

Sakramenti i Sveto pismo također su »nerazdvojni«. »Kad riječ uvodi u sakramente i objašnjava ih, oni se jasnije očituju kao cilj puta na kojem Krist otvara pamet i srce kako bi prepoznali njegovo spasenjsko djelovanje«, napisao je Papa. I još: »Krist Isus kuca na naša vrata po Svetom pismu; ako slušamo i otvaramo vrata uma i srca, tada ulazi u naš život i ostaje s nama.«

»Prije nego što je postala napisanim tekstom, Božja se riječ usmeno prenosila te ju je živom držala vjera naroda koji ju je prepoznavao kao svoju povijest i počelo identiteta posred mnogih drugih naroda. Biblijska se vjera, stoga, zasniva na živoj riječi, ne na knjizi«, napisao je Papa.

Zajedno s Drugim vatikanskim koncilom papa Franjo se služi porukom sv. Pavla Timoteju (2 Tim 3, 16) da je »sve Pismo, bogoduho, korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti«, kako bi otvorio veliku temu nadahnuća svetih tekstova, na kojem se pak temelji »spasenjska svrha« Svetoga pisma, njegova »duhovna dimenzija« i »načelo utjelovljenja«. Naime, »Dei verbum« kaže da se »mora dosljedno ispovijedati da knjige Pisma čvrsto, vjerno i bez zablude naučavaju istinu za koju je Bog htio da radi našega spasenja bude zapisana u Svetim pismima« (br. 11). »Biblija«, komentira papa Franjo te riječi, »nije zbirka povijesnih knjiga, ni kroničarskih, nego je u cijelosti usmjerena k integralnomu spasenju osobe. Ne smije se zbog neporecive povijesne ukorijenjenosti knjiga koje sadrži sveti tekst zaboraviti na tu prvotnu svrhu: naše spasenje. Sve je upravljeno k toj svrsi koja je upisana u samu narav Biblije, koja je sastavljena kao povijest spasenja u kojoj Bog govori i djeluje kako bi izišao ususret svim ljudima i spasio ih od zla i smrti.«

Čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je napisano

Papa ističe (duhovna dimenzija) presudnu ulogu Duha Svetoga ne samo glede pisanja svetoga teksta, nego i za njegovo tumačenje. Tako kaže: »Da bi postiglo tu spasenjsku svrhu, Sveto pismo po djelovanju Duha Svetoga preobražava riječ ljudi, napisanu na ljudski način, u riječ Božju. Uloga Duha Svetoga je presudna. Bez njegova djelovanja uvijek bi vrebala opasnost da se ostane zatvorenikom napisanoga teksta, olakšavajući fundamentalističko tumačenje kojega se valja čuvati kako se ne bi izdao nadahnuti, dinamički i duhovni značaj koji sveti tekst posjeduje. (…) Duh Sveti, dakle, preobražava Sveto pismo u živu Božju riječ, koja se živi i prenosi u vjeri njegova svetoga naroda. Djelovanje Duha Svetoga ne odnosi se samo na oblikovanje Svetoga pisma, nego on djeluje i u onima koji žele slušati Božju riječ. Važna je tvrdnja koncilskih otaca prema kojoj Sveto pismo ‘treba čitati i tumačiti u istom Duhu u kojem je napisano’ (Dei verbum 12). (…) Zato je nužno imati pouzdanja u djelovanje Duha Svetoga koji i dalje ostvaruje poseban oblik nadahnjivanja kad Crkva poučava Sveto pismo, kad ga učiteljstvo autentično tumači te kad ga svaki vjernik uzima kao vlastitu duhovnu normu.«

Papa još jednom citira »Dei verbum«, mjesto gdje se uspostavlja načelo utjelovljenja te se kaže da su »Božje riječi izrečene ljudskim jezicima postale slične ljudskomu govoru, kao što je nekoć Riječ vječnoga Otca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postala slična ljudima«. »To je isto kao da se kaže da utjelovljenje Božje Riječi (Logosa) daje oblik i smisao odnosu između Božje riječi i ljudskoga govora s njegovim povijesnim i kulturnim uvjetovanostima«, nadodao je papa Franjo.

Pismo i predaja – izvor objave

U pozadini je sljedećih Papinih riječi i koncilski nauk o povezanosti Svetoga pisma i predaje (»traditio«) Crkve. Iza jednoga i drugoga je, naime, Duh Sveti; i jedno i drugo su, u uzajamnoj interakciji, kao što će opisati sljedeći redci, mjerodavni za otkrivanje Božje spasenjske istine. »Često postoji opasnost da se Sveto pismo i predaja međusobno odijele, pri čemu se ne shvaća da su zajedno jedinstven izvor objave. Pisani značaj prvoga (Pisma) nipošto ne poništava njegovo obilježje žive riječi; baš kao što i živa tradicija Crkve, koja ga neprestano prenosi tijekom stoljeća s naraštaja na naraštaj, posjeduje tu svetu knjigu kao ‘vrhovno pravilo njezine vjere’ (Dei verbum 21). Osim toga, prije nego što je postala napisanim tekstom, Božja se riječ usmeno prenosila te ju je živom držala vjera naroda koji ju je prepoznavao kao svoju povijest i počelo identiteta posred mnogih drugih naroda. Biblijska se vjera, stoga, zasniva na živoj riječi, ne na knjizi«, napisao je Papa.

Ako se Sveto pismo čita u istom Duhu Svetom koji je nadahnuo njegovo pisanje, onda ono »uvijek ostaje novo«, poručio je nadalje papa Franjo. »Stari zavjet nikada nije star budući da je dio Novoga (zavjeta), jer je sve preobraženo Duhom koji ga nadahnjuje«, napisao je. U tom Duhu »sveti tekst ima proročku ulogu: ne odnosi se na budućnost, nego na sadašnjost koja se hrani tom riječju«. »Tko se svakoga dana hrani Božjom riječju, postaje, kao i Isus, suvremenikom ljudi koje susreće; nije u kušnji da upada u sterilne nostalgije za prošlošću ni u neutjelovljene utopije protegnute u budućnost«, napisao je Papa.

Primičući se završetku motuproprija, još je, na temelju proroka Ezekijela i Knjige Otkrivenja, poručio da Božja riječ »uzrokuje slast i gorčinu«. »Slast Božje riječi pokreće nas da je podijelimo s onima koje susrećemo u našem životu kako bismo izrazili sigurnost nade koju ona sadrži. Gorčina pak često dolazi kad ustanovimo kako nam je teško dosljedno je živjeti, ili kad rukom dotičemo njezino odbacivanje, jer je se ne smatra valjanom da bi dala smisao životu. Stoga se na Božju riječ nikada ne smijemo naviknuti, nego se moramo njome hraniti kako bismo otkrili i dubinski živjeli svoj odnos s Bogom i braćom«, poručio je Papa.

Blažena zato što je slušala i izvršavala Božju riječ

Još je poručio – citirajući riječi iz Lukina evanđelja, iz prispodobe o bogatašu i Lazaru, gdje Abraham kaže bogatašu: »Imaju Mojsija i Proroke (tj. židovsko Sveto pismo)! Njih neka poslušaju!« – da Božja riječ uvijek potiče na djela ljubavi i milosrđa. Dokument je priveo završetku razmišljanjem o Mariji, ženi blaženstava, koja je po tumačenju sv. Augustina blažena poglavito zato što je slušala i izvršavala Božju riječ. U zaključku se Sveti Otac vratio svojoj temeljnoj nakani, svrsi ustanovljenja Nedjelje Božje riječi: »Po nedjelji posvećenoj Riječi neka u narodu Božjem poraste duhovna i ustrajna bliskost sa Svetim pismima, kao što je još davno naučavao sveti pisac (Pnz 30, 14): ‘Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvom srcu da je vršiš.’«

Kako »intronizirati sveti tekst«
Među smjernicama kako slaviti Nedjelju Božje riječi svih se vjerničkih zajednica tiču i sljedeći redci: »Zajednice će pronaći način da žive tu nedjelju kao svečan dan. Bit će ipak važno da se u euharistijskom slavlju intronizira sveti tekst tako da se okupljenima očituje normativna vrijednost koju Božja riječ posjeduje. Na tu će nedjelju posebno biti korisno staviti naglasak na njegovo naviještanje te prilagoditi homiliju…« Upitan za komentar o »intronizaciji svetoga teksta«, pročelnik Katedre liturgike na zagrebačkom KBF-u dr. Ante Crnčević objašnjava da se pod pojmom »intronizacije« svetoga teksta misli na svečano unošenje evanđelistara u crkvu, u ulaznoj procesiji, te na njegovo »svečano polaganje« na središnje mjesto u liturgijskom prostoru – na oltar. Mjesto dano evanđelistaru, tumači dr. Crnčević, u povezanosti s oltarom koji je »prostorni znamen Krista«, omogućava prepoznati Krista u njegovoj riječi. To ističe i Opća uredba Rimskoga misala (br. 29): »Kad se u Crkvi čita Sveto pismo, tada sam Bog govori svomu narodu, a Krist, prisutan u svojoj riječi, navješćuje evanđelje.«
»Intronizacija evanđelistara i ophod oko oltara, praćen gestom kađenja, čin je poklonstva pred Kristom prisutnim u otajstvu euharistije i u otajstvu Riječi. Kod samoga navještaja evanđelja čin kađenja evanđelistara i poljubac evanđelistaru svečana su ispovijest vjere u Kristovu prisutnost u njegovoj riječi«, kaže liturgičar. Navodi i nauk sv. Augustina: »Usta su Kristova evanđelje. Sjedi na nebu, ali ne prestaje govoriti na zemlji« (Sermo, 85, 1). Pojam »intronizacije svetoga teksta« već je odavno dobro poznat, ali tomu činu treba na jasniji način dati obrednu važnost i značenje koje mu pripada, smatra dr. Crnčević. I nastavlja tumačiti: »Poveznica oltara i evanđelistara govori o jedinstvenom otajstvu Krista koji se u slavlju euharistije Crkvi daruje pod prilikama kruha i vina, ali i pod ‘prilikom’ riječi. Valja također spomenuti da je evanđelistar u cijeloj liturgijskoj tradiciji bio uvijek oblikovan kao najsvečanija i likovno najurešenija liturgijska knjiga, što ispovijeda vjeru Crkve u prisutnost Krista u njegovoj riječi. Sve to, već duboko prisutno u osjećajima vjere, oblikuje obred svečanoga unošenja i ‘intronizacije’ Riječi u liturgijskom slavlju te pridonosi doživljaju navještaja Riječi kao istinskoga ‘čina vjere’.«
Sugovornik ide korak dalje te kaže da je u oblikovanju i uređenju liturgijskoga prostora korisno predvidjeti i urediti »prikladno« (tj. vlastito) mjesto na koje će evanđelistar biti »svečano položen« nakon svečanoga navještaja. To zacijelo nije stolić na koji bi se evanđelistar jednostavno »odložio«, među druge liturgijske predmete i posuđe, kaže dr. Crnčević, pozivajući se još jednom na Opću uredbu Rimskoga misala (br. 175).
Komentirajući ustanovljenje Nedjelje Božje riječi, dr. Crnčević kaže da je prikladno da jednom u liturgiji – »ne jednom u godini, nego ‘jednom za čitavu godinu’, kako kaže papa Franjo« – snažnije dođe do izražaja jedinstvo Kristove prisutnosti koje je Sveti Otac, na tragu konstitucije »Dei verbum«, izrazio slikom »dvaju stolova«. »Slavlje euharistije, oblikovano na dva stola – stolu Kristove riječi i stolu njegova Tijela – omogućuje nam pričestiti se Kristom pod prilikom riječi i pod prilikom kruha. Intronizacija evanđelistara, zajedno s drugim obrednim elementima vezanim uz navještaj Božje riječi (poklici, ophod, kađenje, poljubac, blagoslov evanđelistarom, slušanje navještaja evanđelja stojeći…), uvodi nas u otajstveno zajedništvo s Kristom, koji govori okupljenoj Crkvi. Svi ti čini omogućuju Crkvi još više biti ‘zajednica slušanja’, poslušna i vjerna Božjoj riječi. Obredna intronizacija svetopisamskoga teksta, naposljetku, pronalazi smisao u tome da sami postanemo ‘hram Božje riječi’, ‘prijestolje njegove slave’«, zaključuje dr. Crnčević.

IZVORGlas Koncila br. 3/2020.
Prethodni članakDVA SATA »SPASA« Što je ekopsihologija?
Sljedeći članakNASTAVLJAMO PRATITI OČENAŠ IZBLIZA Budi volja tvoja…