UTRKA VRIJEDNA KRVI Bog ne napušta svoje proroke

Dvadeseta nedjelja kroz godinu

Foto: Zlatko Šulentić
Jr 38, 4-6. 8-10; Heb 12, 1-4; Lk 12, 49-53

Dva odlomka iz Knjige proroka Jeremije bave se razdobljem babilonskih osvajanja. Jeremijino propovijedanje za kraljeve je dostojanstvenike bilo opasno jer je on zapravo pozivao na napuštanje grada i predaju osvajačima. Govorio je: »Tko ostane u ovome gradu, poginut će od mača, gladi i kuge. A tko izađe pred Kaldejce, spasit će život – život će mu ostati kao plijen, ostat će živ.« Jeremija time proriče da će Babilonci osvojiti grad te da je uzaludan i štetan svaki otpor. Kralj pak, za kojega je već rečeno da »ni on ni sluge njegove ni narod zemlje ne slušahu riječi što ih je Gospodin govorio na usta proroka Jeremije«, odlučio se na otpor protiv neprijatelja uzdajući se u pomoć Egipta. U takvoj je situaciji Jeremija postao politički problem te dostojanstvenici ne vide drugoga rješenja doli ubojstva proroka. Kralj koji više nije imao vlasti ni nad vlastitim dostojanstvenicima predaje im Jeremiju da s njime učine što god žele. Time je još dodatno opisana nemoć i slabost kralja koji se upustio u borbu protiv Babilonaca koji su ga na to mjesto i postavili, a još i više u borbu protiv Božje volje. Jeremija je tada bačen u čatrnju, no kako u njoj nije bilo vode, prorok je samo propao u glib. I nedostatak vode u čatrnji upućuje na bezizlaznu situaciju branitelja grada. U starini grad se mogao obraniti samo ako je imao dovoljne zalihe hrane i vode. Za Jeremiju se ipak zauzima Ebed-Melek. Za njega je rečeno da je »Kušit«, to jest Nubijac ili Etiopljanin, kraljev dvorjanin. I on izjavljuje da u gradu nema kruha te tako potvrđuje stanje opće nestašice i zapravo daje za pravo Jeremiji i njegovu proroštvu. Kralj tada, suočen sa svojim lošim potezima, nalaže da se Jeremija oslobodi. Bog na taj način ne napušta svoga proroka, premda ovaj mora proći kroz nevolje i progone onih koji ne žele slušati Božju volju. Vjernost Bogu jedino je pravo stajalište onoga koji želi biti Božji sluga, na kojem se god položaju nalazio. 

Duhovna, a ne zemaljska borba

Odlomak iz Evanđelja po Luki donosi uznemirujuću sliku svijeta gdje Isus, koji inače govori kako donosi mir svijetu, sada kaže da je došao »oganj baciti na zemlju«. Riječ je o ognju koji označuje čišćenje i diobu u svijetu, a podrazumijeva muku i za samoga Isusa. Umjesto mira, Isus sada donosi razdjeljenje. Ipak, to nije negiranje mira koji on donosi i koji se događa na duhovnoj razini. Stupanje u taj mir podrazumijeva borbu protiv zla, što može dovesti i do razdiobe među ljudima na one koji su spremni prihvatiti Kristov mir i one koji ga odbijaju. Takvo dijeljenje može nastupiti i unutar pripadnika iste obitelji i onih koji su si prividno najbliži. Valja zamijetiti koliko u tom tekstu pisac inzistira na uporabi riječi »razdjeljenje«, koju ponavlja tri puta, te riječi »protiv« koju ponavlja čak osam puta. Pritom on podsjeća na riječi proroka Miheja koji unatoč takvim protivštinama kaže: »A ja, prema Gospodinu ja sam zagledan, čekam na Boga koji spašava, Bog moj mene će uslišati.« I kršćaninova je zadaća prihvatiti Kristov mir i staviti Krista u svemu na prvo mjesto. Isusovi učenici moraju biti svjesni zahtjeva koji se pred njih stavljaju, a koji u sasvim drugačijem svjetlu vide i odnos prema njihovim najbližima. Vjernost Isusu i njegovu pozivu podrazumijeva spremnost da se »pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve« i da se ne obazire natrag. To ne znači izazivanje protivština, nego prihvaćanje svijesti da neki nisu voljni prihvatiti Božji poziv. Riječ je o duhovnoj borbi, a ne o zemaljskoj, a takva se borba vodi obraćenjem, molitvom i postom.

Športskim rječnikom rečeno…

Prema Poslanici Hebrejima eshatološko razdoblje »savršenstva« započelo je u Kristu koji je otvorio pristup nebeskomu životu. Kršćani koji su na neki način već dionici toga savršenstva, a potaknuti svjedočanstvom otaca koji su ustrajali u vjeri, premda nisu vidjeli potpuno ispunjenje danih im obećanja, pozvani su da i sami ustraju u toj vjeri. To će postići tako što će se odreći grijeha, koji ih sapinje poput tereta, dok trče »u borbu koja je pred njima«. Pisac poslanice služi se slikom iz športskih natjecanja, kakva su se održavala na stadionima tadašnjega vremena pod utjecajem helenističke kulture. I dok su tadašnji atleti trčali zagledani u ciljnu ravninu i misleći na pobjednički vijenac koji im je donosio zemaljsku čast i povlastice, kršćani su pozvani da, odloživši grijeh, trče zagledani u jedan drugi cilj, a to je Isus, »Početnik i Dovršitelj vjere«. On je Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak, Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, kako će to izreći Otkrivenje. Kristovo svojstvo na koje osobito upozorava Poslanica Hebrejima njegovo je poniženje što ga je svojevoljno izabrao. Doista, on je sam kod utjelovljenja izrekao: »Evo dolazim vršiti volju tvoju!« Uzor kršćanima tako postaje njegov križ. Kristova ustrajnost, unatoč protivljenju grješnika, potiče njegove vjernike da ustraju u nevoljama i progonima koji ih okružuju. Imajući njega pred očima, ne će klonuti duhom te će stići do cilja prema kojemu trče, gdje će ih dočekati Dovršitelj vjere. U borbi protiv grijeha, koja je glavna oznaka njihova trčanja prema nebeskomu cilju, oni se moraju oduprijeti sve do krvi. I u tome im je uzor Krist koji je dao svoj život, sama sebe, za nas.

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2019.
Prethodni članakMajci se nebeskoj utječu, mole, zahvaljuju, dijele svoju svakidašnjicu
Sljedeći članakGDJE JE GOSPA VELIKA? Dan kad su svi bar malko maleni