UZ 30. OBLJETNICU ENCIKLIKE »SOLLICITUDO REI SOCIALIS« Što je sa »strukturama grijeha« u Hrvatskoj?

Ivan Pavao II
Foto: Siciliani-Gennari/SIR

Socijalna enciklika »Sollicitudo rei socialis« (Socijalna skrb) pape Ivana Pavla II., iako službeno ima nadnevak 30. prosinca 1987., javnosti je predočena tek 18. veljače 1988. Tom je enciklikom Papa želio odati počast povijesnoj enciklici »Populorum progressio« (Razvitak naroda) pape Pavla VI. povodom njene dvadesete obljetnice te ujedno, još jednom, potvrditi kontinuitet i trajnu vrijednost, ali i potrebu trajne obnove socijalnoga nauka Crkve, koji je »postojan, jer ostaje potpuno isti: u svome temeljnom nadahnuću, u svojim ‘misaonim počelima’, u svojim ‘prosudbenim kriterijima’, u svojim ‘osnovnim smjernicama za konkretno djelovanje’, a nadasve u svojoj životnoj povezanosti s Gospodinovim evanđeljem«. Istodobno, socijalni je nauk Crkve »uvijek nov, jer je podvrgnut nužnim i prikladnim prilagodbama, što ih traže promjene povijesnih prilika i neprekidan tijek događaja, u kojima se odvija život ljudi i društva«.

Razvoj i poziv čovjeka

Enciklika »Sollicitudo rei socialis« uz uvod, u kojem Papa na samom početku ističe da je »socijalna skrb Crkve usmjerena istinskom razvoju čovjeka i društva«, i zaključak, sadrži i pet poglavlja: »novost enciklike Populorum progresio«, »Slika današnjeg svijeta«, »Istinski ljudski razvoj«, »Teološka analiza suvremenih problema« i »Neke posebne smjernice«.

Pozvani smo da »preispitamo pojam razvoja, koji se zacijelo ne ograničava samo na zadovoljavanje materijalnih potreba stalnim porastom dobara, a da se pritom ne svraća pozornost na patnje većine; tako egoizam pojedinaca i naroda postaje idejom vodiljom«. Pritom je »suradnja na razvoju čitava čovjeka i svakoga čovjeka doista dužnost svih prema svima, a istodobno mora biti zajednička četirima dijelovima svijeta: Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu«.

Glavno je poglavlje enciklike »Istinski ljudski razvoj« u kojem papa Ivan Pavao II. sažima svoj pogled na teologiju. U njem upućuje na Kristovo spasiteljsko djelo i govori o Crkvi koja »želi odgovoriti svome temeljnom poslanju da bude »sakrament« ili »znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda«. To je teologija na kojoj se temelji socijalni nauk Crkve. U enciklici je posebice naglašeno da se »razvoj, koji nije samo ekonomski, mjeri i usmjeruje prema zbilji i pozivu čovjeka, gledana u sveobuhvatnosti njegove egzistencije, to jest prema mjerilu koje njega iznutra određuje«. Dakle, razvoj treba »promicati ljudsku osobu u svim njenim razmjerima«. Često se u svijetu zanemaruje činjenica da »puki ekonomski razvoj nije u stanju osloboditi čovjeka«, nego da ga »u konačnici još više zarobljuje«. Odnosno, nastavlja papa, »razvoj, koji ne sadrži kulturne, transcendentne i religiozne dimenzije čovjeka i društva, ukoliko ne priznaje postojanje takvih dimenzija i njima ne usmjeruje vlastite ciljeve i prioritete, utoliko manje pridonosi pravom oslobođenju«. Ali danas se, na žalost, »možda više i mnogo jasnije negoli u prošlosti priznaje unutarnja proturječnost razvoja koji je ograničen samo na ekonomsku razinu«. »On lako podređuje ljudsku osobu i njezine najdulje potrebe zahtjevima ekonomskog planiranja ili isključive dobiti.« Pozvani smo da »preispitamo pojam razvoja, koji se zacijelo ne ograničava samo na zadovoljavanje materijalnih potreba stalnim porastom dobara, a da se pritom ne svraća pozornost na patnje većine; tako egoizam pojedinaca i naroda postaje idejom vodiljom«. Pritom je »suradnja na razvoju čitava čovjeka i svakoga čovjeka doista dužnost svih prema svima, a istodobno mora biti zajednička četirima dijelovima svijeta: Istoku i Zapadu, Sjeveru i Jugu«. Međutim, »ako se pak razvoj pokuša ostvariti samo u jednom dijelu ili samo u jednom svijetu, tada to biva na štetu drugih; i ondje gdje takav razvoj započinje, baš zato jer se ne obazire na druge, on poprima nenormalno velike razmjere i izopačuje se«. Papa poručuje da je, barem za one koji vjeruju u Božju riječ, »današnji ‘razvoj’ poput trenutka povijesti, što je započela stvaranjem i što se trajno dovodi u opasnost zbog nevjere Stvoriteljevoj volji, a nadasve zbog kušnje idolopoklonstva«.

Solidarnost – odlučnost za opće dobro

Dva se izričaja, odnosno pojma, posebice uočavaju u enciklici »Sollicitudo rei socialis«: solidarnost i »strukture grijeha«. »Solidarnost je nesumnjivo kršćanska krepost«, poručuje papa Ivan Pavao II. i upozorava da ona nije »osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih«, nego je »čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni«. Papa u svom opisu solidarnosti prihvaća i promiče stajalište da praksa solidarnosti ili započinje s opcijom za siromašne ili s njom završava. Nema istinske solidarnosti ako se ne obazire na siromašne. Načelo solidarnosti ključno je za društveni poredak u cjelini. Bez načela solidarnosti ekonomija, političke znanosti i sociologija ostaju nepotpuni u svojoj biti, čak i ozbiljno hendikepirani, budući da je ono, ustvari, valjano znanstveno načelo, koje se temelji na promatranju ljudske prirode, bez obzira na bilo koju određenu ideološku perspektivu. A »izopačeni mehanizmi i strukture grijeha mogu se nadvladati jedino oživotvorenjem ljudske i kršćanske solidarnosti, na koju Crkva poziva i koju neumorno promiče«. »Jedino se tako mogu tolike pozitivne energije potpuno osloboditi u korist razvoja i mira.« Solidarnost isključuje »izrabljivanje, tlačenje i uništavanje drugih«. Ona pomaže, kako kaže Papa, da »drugogaosobu, narod ili naciju – ne promatramo kao neko sredstvo čiju radnu sposobnost i tjelesnu snagu treba iskoristiti uz nisku cijenu, i kad nam više ne koristi, onda ga ostaviti, nego kao nama sličnoga, kao našu pomoć, koji poput nas treba biti sudionikom gozbe života na koju je Bog jednako pozvao sve ljude«. Istinska solidarnost treba poprimiti »specifično kršćanske razmjere posvemašnje dobrohotnosti, praštanja i pomirenja«. Solidarnost nije dakle »osjećaj neke neodređene sućuti ili površnog ganuća zbog patnji tolikih ljudi, bliskih ili udaljenih«. »Naprotiv, to je čvrsta i postojana odlučnost zauzeti se za opće dobro, to jest za dobro svih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni.«

»Strukture grijeha« – plod osobnih grijeha

Sintagma »strukture grijeha« svojedobno je u Hrvatskoj pobudila iznimno veliku pozornost nakon što je o tome javno i otvoreno progovorio u božićnoj poslanici 1997. kardinal Josip Bozanić: »Nagle promjene političkog i gospodarskog sustava omogućile su brzo bogaćenje pojedinaca i sve veće siromašenje brojnih građana. Na djelu su strukture grijeha što su ih omogućili zakoni i propisi, kojima prvotni cilj nije bio opće dobro čovjeka i zajednice. Ovo naše društvo, koje je tranziciju provodilo u prilikama kad je pozornost bila usredotočena na ratna događanja, u ovom poslijeratnom vremenu pozvano je da hitno preispita teške uvjete u kojima se našao veliki dio pučanstva.« Kardinal je za oslikavanje stanja u Hrvatskoj opravdano upotrijebio sintagmu »strukture grijeha«, što se, smatrajući je radikalnom, nije usudio izreći nijedan drugi politički i društveni čimbenik. S tim u svezi bilo je mnogo nesporazuma i dokazivanja da u Hrvatskoj ne postoje takve strukture. No većina onih koji su osporavali postojanje »struktura grijeha«, te onih koji su pokušavali objasniti tu sintagmu, a bilo je to vidljivo čak i iz nekih propovijedi, raznih napisa i nastupa na televiziji i radiju, nije se potrudila proučiti što pojam »strukture grijeha« zapravo podrazumijeva.

Solidarnost isključuje »izrabljivanje, tlačenje i uništavanje drugih«. Ona pomaže, kako kaže Papa, da »drugoga – osobu, narod ili naciju – ne promatramo kao neko sredstvo čiju radnu sposobnost i tjelesnu snagu treba iskoristiti uz nisku cijenu, i kad nam više ne koristi, onda ga ostaviti, nego kao nama sličnoga, kao našu pomoć, koji poput nas treba biti sudionikom gozbe života na koju je Bog jednako pozvao sve ljude«.

U enciklici papa Ivan Pavao II. jasno kaže da su grijeh i »strukture grijeha« kategorije koje se ne primjenjuju baš često na situaciju suvremenoga svijeta. »Međutim, nemoguće je doći do dubljega shvaćanja stvarnosti koja se očituje pred našim očima ako se pravim imenom ne nazove korijen zala što nas tište.« Papa u »Sollicitudo rei socialis« u jednoj napomeni (fusnoti) navodi dio teksta iz svoje apostolska pobudnice »Reconciliatio et Paenitentia« (2. prosinca 1984.), koji jasno objašnjava što se podrazumijeva pod sintagmom »strukture grijeha«: »Međutim, kad Crkva govori o grešnim situacijama ili kad društvenim grijesima označava određene situacije ili stanovito skupno ponašanje više ili manje raširenih društvenih skupina ili pak stanovništva cijelih država i blokova, ona zna i proglašava da su ti slučajevi društvenog grijeha plod, gomilanje i sažimanje brojnih osobnih grijeha. Riječ je o posve osobnim grijesima onih koji podržavaju ili izazivaju nepravdu ili izrabljivanje; onih koji, premda bi mogli nešto poduzeti da se izbjegnu, otklone ili barem ograniče određena moralna zla, propuštaju to učiniti iz nemara, straha i lažne solidarnosti, zbog skrivanja sudioništva ili iz ravnodušnosti onih koji se izgovaraju da nije moguće izmijeniti svijet; također onih koji sebi žele prištedjeti napore ili žrtve izgovarajući se višim razlozima. Prave odgovornosti, dakle, jesu odgovornosti osoba. Neka situacija – a isto tako ustanova, struktura, društvo – sama po sebi nije subjekt ćudorednih čina; zbog toga sama po sebi ne može biti ni dobra ni zla.« Sintagmu »strukture grijeha« kardinalu Bozaniću zamjerili su brojni domoljubi (!) i smjestili ga u tabor pomagača lijevima. Uslijedili su, dakle, napadi na kardinala Bozanića, pa je vrijedno s tim u svezi iznijeti razmišljanje dr. Tončija Matulića iz njegove knjige »Tužaljke kamenja hrvatske pustinje«: »Etiketu (misli se na izričaj ‘lijevoga biskupa’!) su mu ponajprije prišile osviještene (!) državotvorne snage, koje su i Crkvu, tj. njezino izvorno poslanje i pastoralno djelovanje zarobljavali okovima državotvornosti, ali zbog mizernih dnevnopolitičkih razloga.«

U Hrvatskoj postoje »strukture grijeha«

Papa upozorava na uzroke negativnih pojava u društvu: »isključiva pohlepa za dobitkom« i »žeđ za vlašću s težnjom da se drugima nametne vlastita volja«. Svakomu od ta dva stajališta »može se, da bismo ih bolje ocrtali, dodati i izraz: pod svaku cijenu«. »Strukture grijeha« na žalost su, smatra papa, radikalno suprotstavljene miru i razvitku u svijetu, one su zaprjeke za autentično oslobođenje. »Glavna zaprjeka koju valja svladati kako bi se postiglo pravo oslobođenje jest grijeh i strukture koje on stvara umnažajući se i šireći se. (…) Ondje gdje nedostaje istine i ljubavi, proces oslobođenja vodi k smrti slobode, koja onda više nema oslonca.«

Svatko tko pomnije i dobronamjerno pročita papina objašnjenja zaključit će da su, na žalost, »strukture grijeha« i te kako postojale u Hrvatskoj te da postoje i danas. Takav grijeh postoji i u drugim europskim državama, ali je tragedija što se u Hrvatskoj rasplamsao žestoko baš u »svemirskim« i veličanstvenim trenutcima stvaranja hrvatske države, u trenutcima koji su trebali biti iskorišteni i za moralni napredak. Neprijeporno je da se pojavio velik koloplet grijeha poduzetnika i raznih elita, koji su u tek stasaloj hrvatskoj zemlji ugrozili gospodarsku mrežu. Ako su nekomu i smetale Bozanićeve »strukture grijeha«, sve što se u Hrvatskoj događalo, posebice što se i sad događa, a pritom je »Agrokor« kulminacija događanja, najtočnije opisuje baš taj izraz.

Grijeh ima i socijalnu dimenziju, dotiče i ranjava i drugoga, poručuje u enciklici »Sollicitudo rei socialis« papa Ivan Pavao II. Godine 2017. javlja se slučaj »Agrokor«. Svima je sve jasno i odgovorni su sve znali, ali nisu o tome godinama prije i javno govorili. Izvrsno to ocjenjuje Ines Grbić u jednom komentaru za »Laudato TV«: »I car još uvijek nije sasvim gol. Situacija s Agrokorom nije vrijeme ni prigoda da itko na išta, pa niti na ičije riječi, bude ponosan. No članovi Crkve u Hrvatskoj mogu barem reći da je njihov crkveni pastir sa stolice zagrebačkih nadbiskupa, dalekovidno, s obzirom na sad javno prelivene opasne posljedice poslovanja sistemske tvrtke, na društveno značajnoj institucionalnoj, crkvenoj razini, prije 20 godina upozoravajuće izrekao ono o čemu su upravljački faktori i mediji, baš u vezi s Agrokorom, šutjeli, a danas su svjesni mali i veliki.«

U »Zaključku« papa Ivan Pavao II. navodi: »Ljudsko biće je posve slobodno jedino ako nađe sama sebe, u punini svojih prava i obveza; isto treba reći i za društvo kao cjelinu. Glavna zapreka koju valja svladati kako bi se postiglo pravo oslobođenje jest grijeh i strukture koje on stvara umnažajući se i šireći se.«

IZVORGlas Koncila br. 6/2018.
Prethodni članakKAKVE VEZE IMAJU GLIFOZAT, FETUSI I STRAH? Glifozat u više od 90 posto trudnica!
Sljedeći članakIZ TEMELJA SE MIJENJA SUDBINA ČOVJEČANSTVA Započelo je posljednje razdoblje povijesti