Ana Katarina Zrinski rođena je vjerojatno u Bosiljevu, po svoj prilici oko 1625. kao kći Vuka II. Krste Frankopana Tržačkoga i sestra Frana Krste Frankopana. Udala se 27. listopada 1641. za Petra Zrinskoga u franjevačkoj i župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Karlovcu. Nakon udaje živjela je u Ozlju. Prije urote isticala se u upravljanju dijela Zrinskih posjeda. Supruga Petra Zrinskoga Ana Katarina u Zagrebu je osim gostionice imala i trgovinu prekomorske robe. Zrinski su u Zagrebu trgovali sicilijanskom solju na temelju povlastice koju im je 1668. dao kralj Leopold I. za trgovanje prekomorskom robom po cijeloj Hrvatskoj, a da pri tome ne plaćaju nikakve daće. Od početka je aktivno sudjelovala u zrinsko-frankopanskoj zavjeri. Kada je njen suprug bio zauzet obranom od Osmanlija, Katarina je preuzela ulogu pregovarača. Diplomatsku aktivnost vršila je u Mletcima, održavala je kontakte s francuskim veleposlanstvom u Beču, s predstavnicima poljskoga dvora itd. Pokušala je 1669. u Beču ishoditi mjesto karlovačkoga generala za svojega supruga. Poput supruga, Ana Katarina bavila se i književnim radom, poglavito pisanjem pjesama i prevođenjem. U Mletcima (Veneciji) 1661. godine tiskala je molitvenik »Putni tovaruš«, koji je ranije priredila. O njegovoj popularnosti govori podatak da je, unatoč sloma zrinsko-frankopanske urote, doživio još dva izdanja u Ljubljani – 1687. i 1715. godine.
Krajem 20. stoljeća Gerhard Ledić pronašao je rukopisnu zbirku pjesama Ane Katarine, za koju se uvriježio naslov »Libar od spominka«. Pisala ih je u obliku intimnih pjesama sličnih dnevniku u vrijeme svoga zatočenja. Najveći dio pjesama jobovske su molitve Bogu, ali ima i mnogo onih u kojima se vidi njezino neskriveno hrvatsko domoljublje. To je djelo za tisak priredio Josip Bratulić, a objavila ga je Matica hrvatska 2014. Neki autori Ani Katarini pripisuju i knjigu gatalica »Sibila«. Svoja je književna djela pisala jezikom obitelji Zrinski, kojim su napisana mnoga djela tzv. ozaljskoga kruga, tj. mješavinom čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga hrvatskoga narječja. Čini se da je osim hrvatskoga govorila još njemački, mađarski, latinski i talijanski jezik. Ana Katarina je prva žena u sjevernoj Hrvatskoj koja se bavila izvornim stvaralačkim radom i prevođenjem. Nakon 1670. Ana Katarina je trebala biti zatočena u Judenburgu, ali je tamo izbio velik požar pa je naposljetku odvedena u ženski dominikanski samostan u Grazu. Ondje je i umrla 16. studenoga 1673., a tijelo joj je bilo pokopano u grobnici sestara dominikanaka. Gdje se u Grazu nalaze njezini zemaljski posmrtni ostatci još nije istraženo.
Jelena Zrinski rođena je u Podbrestu u Međimurju 1649. godine kao kći Ane Katarine i Petra Zrinskoga. Bila je supruga erdeljskoga kneza Franje I. Rákóczyja od 1666. godine. Svojega je supruga, inače najbogatijega ugarskoga magnata, uključila u zrinsko-frankopansku urotu.
Još za života roditelja i osobno je sudjelovala u svim važnijim aktivnostima urotnika protiv Habsburgovaca. Kada su urotnici bili zatvoreni u Beču, u Gornjoj Ugarskoj izbio je ustanak, koji je smiren tek kada je Petar Zrinski, pod pritiskom Habsburgovaca, napisao pisma zetu Franji i kćeri Jeleni. Kada je habsburška vojska ušla u Gornju Ugarsku, Jelenina svekrva Sofija Báthori sama je zarobila sina Franju te ga predala carskim generalima, kao i sve Rákóczyjeve utvrde osim Munkačeva (danas Mukačevo u Ukrajini). Bečki je dvor pomilovao Franju I. Rákóczyja i pustio ga na slobodu. Do smrti 1676. u 31. godini ostao je vjeran Habsburgovcima. Nekoliko mjeseci prije muževljeve smrti Jelena je rodila sina Franju II. Rákóczyja (1676. – 1735.). Kada je, osvajajući Gornju Ugarsku, vođa protuhabsburških ugarskih ustanika kuruca Emerik Tököly 1678. napao Munkačevo u kojem se nalazila Jelena, pristao je na mir uz uvjet da se Jelena uda za njega. Do vjenčanja je došlo tek 1682. nakon što je Tököly sklopio primirje s Habsburgovcima. Jelena je sa suprugom od 1685. do 1688. godine pružala otpor Habsburgovcima braneći Munkačevo, koji je opsjedala carska vojska. Nakon što je bila primorana predati Munkačevo bila je četiri godine zatvorena u uršulinskom samostanu u Beču. Nakon četiri godine oslobodio ju je njezin suprug Emerik Tököly. On je u Erdelju potukao carsku vojsku i zarobio mnogo časnika, a među njima generala Heislera, kojega je 1692. zamijenio za svoju suprugu Jelenu i njezinu djecu – Juliju (1673. – 1717.) i Franju II. Rákóczyja, koji se nakon majčine smrti nastavio boriti protiv Habsburgovaca.
Franjo II. Rákóczy, unuk Petra Zrinskoga, 1703. podignuo je ustanak kojim je nastojao stvoriti samostalnu ugarsku državu naspram Habsburgovaca. On je iz Miskolca 18. siječnja 1704. uputio hrvatskim staležima manifest kojim ih je pozvao na zajedničku borbu podsjećajući ih na propasti obitelji Zrinskih i Frankopana te na ovisnost hrvatskih javnih poslova u odnosu na interese unutarnjoaustrijskih zemalja. Rákóczy u završnom dijelu poziva hrvatskim staležima ističe: »Sjetite se, staleži i redovi, koliko je slavnih rodova uništila austrijska kuća. Gdje su sada Zrinski, koji su pronosili vašu slavu? Gdje su Frankopani, ti nekad čvrsti stupovi obrane? Nije mirovala požuda austrijskih despota dok nije od nekadašnjih prvih ljudi kraljevine napravila mučenike.« Njegov poziv nije naišao ni na kakav odaziv u Hrvatskoj.
Prema odredbama mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Emerik Tököly i njegovi pristaše imali su se smatrati sultanovim podanicama, a sultan ih je na poseban način zbrinuo u Osmanskom Carstvu. Jelena je prešla sa suprugom na prostor Osmanskoga Carstva. Isprva je živjela u Carigradu, a kasnije u Nikomediji u Maloj Aziji, gdje je Tököly imao vilu blizu mora. Jelena je umrla 18. veljače 1703. u Nikomediji. Isprva je bila pokopana u crkvi lazarista u carigradskom predgrađu Galatiju, a 1906. godine njezini su zemaljski posmrtni ostatci zajedno s posmrtnim ostatcima njezina supruga Emerika Tökölyja i sina Franje II. Rákóczyja, uz velike svečanosti u Ugarskoj i Hrvatskoj, preneseni u Košice.
Nastavlja se