»Isus Krist središte je svemira i povijesti«, uvodne su riječi enciklike »Redemptor hominis« (Otkupitelj čovjeka), prve u nizu od 14 enciklika pape sv. Ivana Pavla, koju je objavio 4. ožujka 1979., dakle samo pet mjeseci nakon preuzimanja službe, zacrtavši u njoj glavne ciljeve svoga pontifikata: dovesti Krista svim ljudima, ekumenizam, jačanje moralne dimenzije ljudskoga napretka i obrana ljudskih prava.
Papa u enciklici posebnu privrženost iskazuje Drugomu vatikanskomu saboru, koji je »izvršio golem posao da bi oblikovao onu punu i sveopću crkvenu povijest«, a posebice naglašava veliko dostignuće i važnost koncilske pastoralne konstitucije o Crkvi u modernom svijetu »Gaudium et spes«: »Drugi vatikanski koncil u svojoj prodornoj raščlambi ‘suvremenoga svijeta’ dolazi do onoga što je u vidljivu svijetu najvažnije, do samoga čovjeka, silazeći – poput Krista – u dubinu ljudskih savjesti, dodirujući unutrašnji misterij čovjeka koji se u biblijskom (i ne samo biblijskom) govoru izražava riječju ‘srce’.« U enciklici afirmira ključno stajalište toga koncilskoga dokumenta: »Misterij čovjeka doista se rasvjetljuje jedino u misteriju utjelovljenja Riječi.« Vidljivo je da sv. Ivan Pavao želi nastaviti djelo koje su započeli njegovi prethodnici: »Želim izraziti svoju ljubav prema osobitoj baštini koju Crkvi namriješe pape Ivan XXIII. i Pavao VI.« Spreman je »tu baštinu s Božjom pomoću razvijati«. Svjestan je da ga čekaju mnoge poteškoće jer Crkva »nailazi na protivljenja veća nego što ih je ikada bilo«, ali je jasno i snažno naglasio njezino bitno poslanje: »objaviti Krista svijetu, pomoći svakomu čovjeku da se u Kristu pronađe« te da ljudi upoznaju »neistraživo Kristovo bogatstvo«.
Ivan Pavao II. postavio je pred vjernike dva čimbenika velike dinamičnosti objave o Bogu koji govore čovjeku. Prvi je proklamacija da je Isus, koji je došao među nas, ujedno jedan od nas. »Bog je ušao u povijest čovječanstva te je, kao čovjek, postao subjektom (nosiocem) te povijesti, jedan od milijarda, a ipak Jedinstven.« Drugi element u tom velikom duhovnom procesu čovjekov je odgovor u vjeri. Bog govori! Čovjek čuje i odgovara. Bog zove, a čovjek otvara srce njegovoj riječi prihvaćanjem i vjerom. S tim u svezi bitna je, i sve više aktualna, papina poruka glede ateizma: »Stoga je teško, stanemo li i na čisto ljudsko gledište, prihvatiti stajalište po kojem samo ateizam ima pravo građanstva u javnom i društvenom životu, dok su ljudi vjernici, kao po nekom načelu, jedva podnošeni. (…) Ograničenje vjerske slobode osoba i njezino vrijeđanje protive se dostojanstvu čovjeka i njegovim objektivnim pravima.« To je »korjenita nepravda« jer pogađa ono »izvorno ljudsko«.
Danas je vrlo aktualno i pitanje istine i odgovornosti Crkve za tu istinu. Koristeći se slikama Crkve prikazanim na Drugom vatikanskom saboru, poput »Božjega naroda« i »Tijela Kristova«, te simbolima iz evanđelja, poput »vrata ovcama«, »Božja njiva«, »duhovni dom«, te »onaj Jeruzalem gore«, Ivan Pavao II. želio je u svojoj prvoj enciklici dati razmišljanje o »odgovornosti Crkve za istinu«. U tom je smislu naglasio da je »čovjek u svojoj istini svoga postojanja… prva staza kojom Crkva mora proći ispunjavajući svoje poslanje«. Taj je čovjek prvi i osnovni put Crkve, put što ga je sam krist zacrtao. »Visoka« kultura današnjice temelji se na načelu čovjekova samoodređenja, pa sekularizam, koji često i sam postaje neka vrsta religije, prikazuje čovjeka u njegovoj vlastitoj slici bez ikakve povezanosti s Bogom. Boga i Crkvu nastoji što više isključiti iz društva. Promotori te »visoke« kulture, najčešće u Europi, ali i u Hrvatskoj, često su sredstva javnoga priopćavanja, a posebice tisak. Moralnim, duhovnim, intelektualnim, pa čak i estetskim vrijednostima daje se ograničen doseg. Živi se u kulturi koja je usredotočena na čovjeka, ali to je vrlo reduciran i minimalistički pristup, koji izdvaja samo dio iz spektra ljudskih vrijednosti, a usto mnoge pogrješno ili lažno tumači. Zato Crkva nastoji »sve više produbiti smisao istine koju je Otkupitelj čovjeka izrekao riječima: ‘Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa’«. »Crkva živi tu stvarnost, ona živi od te istine o čovjeku.« Naglašavajući odgovornost Crkve za istinu, Ivan pavao II. ujedno podsjeća kršćane na njihovu proročku ulogu i dužnost u kulturi današnjice. U konkretnoj praksi ta je proročka uloga ostvarena po kršćanima, kaže papa, kad nas »vjera kao osobita nadnaravna milost ulivena u ljudski duh čini dionicima Božje spoznaje postajući naš odgovor njegovoj Riječi«. Iako vodeću ulogu u teologiji imaju, dakako, biskupi i svećenici, ipak Crkva kao cjelina, shvaćena kao Božji narod, snosi odgovornost za istinu. Temeljnu zadaću u oživotvorenju istine imaju laici, u prvom redu, kroz »obiteljske kateheze, tj. kateheze roditelja« jer obitelj ostaje glavno mjesto gdje se izgrađuje pravilno shvaćanje istine. dakle, »potrebno je da svi, na različite načine, dijele odgovornost Crkve za božansku istinu«. »Osjećaj odgovornosti za istinu jedna je od osnovnih točaka susreta Crkve sa svakim čovjekom i isto tako jedan od osnovnih zahtjeva koji određuju čovjekov poziv u zajednici Crkve.«
U kontekstu razmatranja o istini sv. Ivan Pavao govori i o prirodnim znanostima, koje danas mnogi, a posebice tzv. »novi ateisti«, pokušavaju iskoristiti za dokazivanje nepostojanja Boga. Stoga papa daje jasnu uputu: »kao i u prijašnja vremena, a možda još i više, teolozi i učeni ljudi u Crkvi pozvani su danas da sjedine vjeru sa znanošću i mudrošću da pridonesu tako njihovu prožimanju. Ta je zadaća danas to veća zbog napretka ljudske znanosti, njezine metodologije, kao i dostignuća u poznavanju svijeta i čovjeka.« Ivan pavao II. je dakle već na početku svoga pontifikata naglašavao sličnu misao koju je izrekao i Drugi vatikanski sabor: »Koristeći se znanstvenim spoznajama, vjeru treba neprestano produbljivati, iskazujući dubinu objavljenoga otajstva i težeći k shvaćanju istine koja ima svoj vrhunski izvor u Bogu.« Vezano uz znanstveni napredak postavlja se i pitanje »nekontrolirana razvitka tehnike« (tehnologije!) kojom čovječanstvo danas raspolaže. Stoga se postavlja pitanje: »Ide li ukorak materijalni i moralni progres?« Naime: »Razvitak suvremene tehnike, odnosno razvitak civilizacije kojom gospodari tehnika, zahtijeva razmjeran razvitak moralnoga života i etike. Međutim, čini se da taj moralni i etički razvitak stalno zaostaje. Eto zbog čega taj inače divljenja vrijedan napredak, u kojem nije teško otkriti izvorne znakove čovjekove veličine, znakove koji su nam, u svojim stvaralačkim klicama, objavljeni na stranicama Knjige Postanka gdje je orisano stvaranje čovjeka, također mora izazivati višestruke bojazni.« Papa pogađa u samu bit stvari: »Ako se, dakle, naše vrijeme, vrijeme našega naraštaja, vrijeme uoči kraja drugoga tisućljeća naše kršćanske ere pojavljuje pred našim pogledom kao vrijeme silnoga napretka, ono se pojavljuje i kao vrijeme višestruke prijetnje čovjeku.« Na žalost, očito je »da je čovjekovo stanje u suvremenom svijetu daleko od objektivnih zahtijeva moralnoga reda, daleko od zahtjeva pravednosti, a još dalje od društvene ljubavi«. Stoga se ne smije zaboraviti da »bitni smisao toga čovjekova ‘kraljevanja’ i ‘vladanja’ nad vidljivim svijetom, što mu je Stvoritelj dao kao zadatak, jest u prvenstvu etike pred tehnikom, u prednosti osobe pred stvarima, u nadmoći duha nad materijom«. Očito je da treba, da bi se mogli svladati izazovi, nasuprot znanstveno-tehničkim mogućnostima podići kapacitet duha.
Zanimljivo je da je sv. Ivan Pavao još prije 40 godina proročki upozoravao na »ustrojstvo gospodarskoga života« u kojem »vlada groznica inflacije i pošast nezaposlenosti« i upozoravao da će društvo »teško napredovati ne dogodi li se pravo obraćenje misli, volje i srca«. Vrlo je razvidno skrenuo pozornost na očitu neuravnoteženost između duhovnoga i materijalnoga čovjekova razvoja u sadašnjim društvenim i kulturnim uvjetima. Već tada je proročki naviještao: »Pojava o kojoj govorimo toliko se proširila da stavlja u pitanje financijske, novčarske, proizvodne i trgovačke strukture i mehanizme, koji vladaju svjetskom ekonomijom služeći se različitim političkim pritiscima. Sve te strukture i mehanizmi pokazuju se uglavnom nesposobnima kako za sređivanje nepredvidivih društvenih prilika, koje su baštinjene od prošlosti, tako i za izlaženje ususret žurnim izazovima i etičkim zahtjevima sadašnjega trenutka.« Uza sve to čovjek »postaje predmetom mnogolikih, premda često ne izravno zamjetljivih, manipulacija: biva manipuliran cijelom organizacijom društvenoga života, sustavom proizvodnje, pritiskom sredstava javnoga priopćavanja«. Usto »plodovi mnogolike ljudske djelatnosti postaju vrlo brzo i često na nepodnošljiv način ne samo predmeti ‘otuđenja’ – što znači da bivaju jednostavno oduzeti od onoga koji ih je proizveo – nego se, barem jednim dijelom, izravno i neizravno, ti plodovi okreću protiv samoga čovjeka.« S tim u vezi potrebne su »neodgodive preobrazbe struktura ekonomskoga života« jer »bit će teško napredovati ne dogodi li se pravo obraćenje misli, volje i srca«. A za takvo nešto nužno je »odlučno zauzimanje slobodnih i suodgovornih ljudi«.
O otkupljenju vjernici vrlo često razmišljaju samo kao o svom osobnom odnosu s Bogom. To je, dakako, ispravno, no ipak postoji mnogo šira vizija Kristova djela među ljudima. To mnogi zaboravljaju, pa čak i svjesno zanemaruju. Sv. Ivan Pavao svojom je enciklikom želio vjernike potaknuti da uoče tu širu sliku Kristova otkupiteljskoga djela, odnosno da shvate da vjera uz osobnu i crkvenu dimenziju obuhvaća i društvenu dimenziju. I to bi trebalo češće naglašavati. Božja milost ne mijenja samo svakoga pojedinca, nego i sve stvoreno. Zato papa i počinje svoje razmišljanje o otkupljenju kao o novom stvaranju: »Otkupitelj svijeta! U njemu se na nov način i još čudesnije objavila glavna istina o stvaranju što je svjedoči Knjiga Postanka kad više puta ponavlja: ‘I vidje Bog da je dobro.’ Izvor je dobra u Mudrosti i Ljubavi. U Isusu Kristu vidljivi svijet što ga Bog stvori za čovjeka – taj svijet koji je, pošto je u njega ušao grijeh, ‘podložan raspadljivosti’ – iznova zadobiva izvornu vezu sa samim božanskim izvorom mudrosti i Ljubavi.«
Treba posebice istaknuti još jednu papinu poruku, koja je vrlo aktualna i za današnje stanje u Hrvatskoj: »Crkva ni od koga ne može biti zaustavljena. To traži vremenito i vječno dobro čovjeka. Crkva po uzoru na Krista i zbog toga otajstva koje je sam njezin život ne može ostati neosjetljiva prema svemu onome što služi istinskomu dobru čovjeka, kao što ne može ostati ravnodušna prema onomu što ga ugrožava.« Kad neka komponenta društva, primjerice gospodarski red, politički sustav ili školovanje, ugrožava ljudsko dostojanstvo, Crkva ima pravo uključiti se i upozoravati te zagovarati svoju istinu. A upravo na takvo se stajalište žestoko obaraju hrvatski mediji i liberalni krugovi pozivajući se na »odvojenost Crkve i države«, odnosno izričući frazu o nedopustivosti nametanja vjerskih stajališta u društvu. Često se čuje da je vjera privatna stvar i da je svatko treba zadržati za sebe. No ako su odvojene država i Crkva, nisu vjera i društvo. Zagovornici sekularizma žele isključiti poglede na svijet utemeljene na religiji jer su oni, navodno, iracionalni i utemeljeni na nepouzdanim izvorima. U pluralnom društvu nije održivo, tvrde oni, uvoditi religijske argumente jer je to nametanje religijskih elemenata onima koji ne dijele ta vjerovanja. A sv. Ivan Pavao II. u mnogo je prilika naglašavao da Crkva nikomu ništa ne nameće, nego da samo predlaže motivirana brigom za čovjeka. Sekularna država da, ali ne i sekularizirana.
Sv. Ivan Pavao puno prostora posvećuje i slavljenju euharistije i govori kao pastir, koji je shvatio koncilsku perspektivu euharistije, a da ni na koji način ne umanjuje ono što je katolička teologija vjerovala i još uvijek vjeruje o tom sakramentu. Upućuje na duboku povezanost između slavljenja euharistije i žrtve na križu »spasiteljske snage otkupljenja«. »Euharistija je sakrament u kojem je najpotpunije izraženo naše novo biće u kojem nam sam Krist neprestano i uvijek na nov način ‘svjedoči’ u Duhu Svetom da svatko od nas kao sudionik tajne otkupljenja ima pravo na plodove sinovskoga izmirenja s Bogom.« Papa podsjeća na koncilski nauk da euharistija gradi Crkvu »kao nepatvorenu zajednicu Božjega naroda, kao skupštinu vjernika, koja nosi istu oznaku jedinstva kao i apostoli i prvi Gospodinovi učenici«. Euharistija je, kaže papa, »u isto vrijeme sakrament-žrtva, sakrament-veza (pričest), sakrament-prisutnost.«
I nakon 40 godina enciklika »Redemptor hominis« još zadivljuje sadržajem, a postaje sve aktualnija glede mnogih papinih raščlamba.
