»U čemu leži do danas vrišteća sablažnjivost enciklike pape Pavla VI., koja je izišla zloslutne 1968. godine? U rečenici: ‘da svaki bračni čin mora ostati po sebi usmjeren na prenošenje ljudskoga života’. I još: ‘Taj se nauk zasniva na neraskidivoj vezi između dvojaka smisla bračnoga čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i čovjek je ne smije samostalno raskinuti.’ Uistinu, rečenice bombe! Premda nisu bile nove, u podgrijanom ozračju seksualne revolucije šezdesetosmaša djelovale su ne samo zastarjelo, nego i kao jasna provokacija. U prilog gotovo sveprisutnom odbacivanju teze da ljubav i rađanje spadaju zajedno ubrzo je progovorio i medicinski razvoj izvantjelesne oplodnje, premda se prva ‘beba iz epruvete’, Louise Brown, rodila tek 1978. godine u Engleskoj.«
Izazov duhu vremena i praksi
Teško je zamisliti bolji uvod u promišljanje o enciklici »Humanae vitae« od netom navedenoga. Sročila ga je, u predavanju jednako tako izazovna naslova »Dostojanstvo žene u svjetlu enciklike ‘Humanae vitae’«, sama autorica predavanja Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz. Filozofija, uključujući i filozofiju religije, lingvistika, politologija – područja su na kojima je, s jasnim interesom za promatranje spomenutih područja u svjetlu kršćanske vjere, autorica stekla izniman ugled intelektualca s kršćanskim predznakom. S obzirom na temu kojom se tu bavila, nije zanemariva ni činjenica da je Gerl-Falkovitz – žena. Spomenuto predavanje održala je na ovogodišnjoj 30. Međunarodnoj teološkoj ljetnoj akademiji u Aigenu u Austriji, a u cijelosti ga je objavio internetski portal Kath.net.
Sama je »enciklika svjesna da je izazov duhu vremena i praksi koja bi bila sama po sebi razumljiva«, kaže u uvodnom dijelu Hanna-Barbara Gerl-Falkovitz. Autorica stoga nakratko, prije nego što će zauzeti perspektivu s koje će promatrati dokument (perspektivu žene), promišlja o dvama mogućim prigovorima koje spominje i enciklika. »Prvi je (prigovor) psihološke naravi i temelji se na cjelovitosti braka, koji se ne sastoji od pojedinačnih čina, nego ga nosi temeljno stajalište uzajamne blizine. Stoga je na mjestu pitanje nosi li uistinu svaki pojedini čin u sebi tako izvanredno značenje. Cjelina je oduvijek više od svojih dijelova, a brak je više od zbroja spolnih odnosa. To posebno vrijedi kad postoji načelna volja za rađanjem djece, potvrđena i u bračnom obećanju«, kaže autorica.
Drugi je prigovor »iskustvene naravi«. »Sama ‘narav’ dijeli ljubav od rađanja, bilo da je riječ o neplodnim danima žene, bilo tijekom trudnoće ili u slučaju neplodnosti muškarca, a svakako u starosti, pri čemu dvije posljednje činjenice nisu zaprjeka za brak. Ta zbog toga se ni neplodni brakovi ne smiju razvrgavati. Drugi prigovor stoga glasi: ljubav i rađanje nisu prikovani jedno uz drugo jer je sam Stvoritelj olabavio vezu između ljubavi i rađanja«, kaže Gerl-Falkovitz.
»Ipak«, nastavlja autorica predavanja, »papinski nauk ustraje na prvotnom naglasku da je svaki pojedini čin vezan dvostrukom svrhom: uzajamnim predanjem u ljubavi i voljom za djetetom. Bjelodano je jasno da ni kratkoća dokumenta ni dopuštenje koje daje da se ‘rabe’ prirodni dani neplodnosti ne daju dostatan odgovor na podnesene prigovore niti ih posve odbacuju.« Tim više što se i neplodni dani rabe s nakanom da se izbjegne trudnoća, dakle s jednakom nakanom s kojom se pribjegava manipulativnim činima ili kemijskim sredstvima. »Po čemu se jedna nakana razlikuje od druge nakane?« pita se autorica predavanja.
Središnje rečenice u vrlo kratkom dokumentu (nepunih četrdeset stranica džepnoga izdanja), nakon predstavljanja nauka dotadašnjih papa i kratke analize pojedinih elemenata, glase (br. 12): »Učiteljstvo je ovaj nauk izložilo u više navrata, i on se temelji na neraskidivoj vezi između dvojakog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla rađanja. Tu je povezanost Bog ustanovio, i čovjek je ne smije samovoljno raskinuti. Po svojoj najdubljoj razložnosti, bračni čin, dok najuže sjedinjuje bračne drugove, ujedno ih osposobljuje za rađanje novog života, po zakonima koji su upisani u samu narav muškarca i žene. Ako se čuvaju oba ova bitna vida – vid sjedinjenja i vid rađanja – bračni čin u cijelosti zadržava smisao uzajamne i istinske ljubavi kao i svoju usmjerenost prema visokoj zadaći roditeljstva, na koju je čovjek pozvan.« Iz toga temeljnoga načela Pavao VI. izvodi da su nedopustivi pobačaj, privremena ili trajna sterilizacija, postupci kojima je izravna nakana spriječiti začeće (prekinuti snošaj), kao i uporaba sredstava za sprječavanje začeća, a dopustivim, u kontekstu odgovornoga roditeljstva, proglašava prirodno reguliranje rađanja, tj. suzdržavanje od spolnih odnosa u plodnom razdoblju.
Gerl-Falkovitz znade da enciklika nije bez argumenata. »Može se istaknuti«, nastavlja tragom kojim ide i sama enciklika, »da se u slučaju povremene neplodnosti vodi intimni razgovor između supružnika te se ima obzira prema ženskom ritmu, dok kod kemijske zaštite taj razgovor otpada, a deviza ‘uvijek spremna’ ženi nameće neprestanu raspoloživost. To vodi u blizinu instrumentalizacije ženskoga tijela, da se i ne govori o trajnom tjelesnom opterećenju pilulom. Tako dopuštena ‘uporaba’ dana u kojima se ne može začeti vodi u ozračje ljudskijega uzajamnoga ophođenja supružnika te znatno štedi ženu, vrjednuje njezin prirodni ritam, pa i jača uzajamnu žudnju.«
No u konačnici se dosadašnja razmišljanja ipak vrte oko nakane, kaže autorica te pomalo rezignirano zaključuje: »Možda ta stvar spada među pitanja koja u našoj stvarnosti ne možemo u dostatnoj mjeri podnijeti i za koja racionalne diferencijacije nisu dovoljne.« Ipak, filozofkinja od pitanja ne odustaje, nego mijenja perspektivu. »Stoga se ta poteškoća ne može promatrati polazeći od ‘nakane’, nego s druge strane: Što donosi ženi kad se odijeli ljubav od plodnosti? Daje li to jednako tako uvide u njezinu tjelesnost, kao što ih vrijednim svjetlom obasjava enciklika?« pita se autorica i zalazi u središte svojega promišljanja. Premda enciklika samo dvaput rabi riječ »žena« – govori o supružnicima ili o roditeljima – ona ipak po prirodi stvari snažnije progovara ženi negoli muškarcu, jednostavno zato što »razumno planiranje djece uključuje njezin mjesečni ritam«, kaže Gerl-Falkovitz.
Njezina britka analiza u nastavku predavanja postavlja neugodna pitanja strujama koje, čini se, danas prevladavaju. »Već je sama obzirnost prema istančanoj tjelesnosti žene velik dobitak u čitavom tom pitanju. To se jasno dade ustanoviti ako se pogleda druga strana, gdje se, naime, plodnost žene blokira kemijski ili fizički (primjerice uporabom spirale). U vremenu koje veliča ‘zelenu prirodu’ ostaje neshvatljivim zbog čega mlade žene tijekom dva ili tri desetljeća moraju isključiti svoj mjesečni ritam i s time štoviše vrlo rano početi, dijelom već u pubertetu dok organizam još uopće nije sazrio. Ginekološka i psihološka iskustva (frigidnost) snažno govore protiv toga. Nadalje, manipulativno prekidanje spolnoga čina ne dopušta da se unutarnja uzajamna pripadnost muškarca i žene doživi kroz finu ugođenost njihovih organa, nego je sputava baš na vrhuncu. No upravo tjelesno ranjena biva žena u drugim postupcima, kao što su ‘pilula za jutro poslije’ ili čak pobačaj. Tjelesno pak ranjavanje nužno uključuje i duševno ranjavanje. Psihološki gledano, stalna sterilizacija ženskoga ritma vodi u organske, a nerijetko i u duševne blokade«, nabraja Gerl-Falkovitz. I dodaje: »Hvale bi vrijedno bilo više o tome saznati kroz dugotrajne studije. No čini se očitim da takve dugotrajne studije iz ideoloških razloga nisu poželjne.«
»U tom se smislu«, nastavlja autorica predavanja, »neprestana neutralizacija i ‘spremnost’ ženskoga tijela može promatrati kao čavao u lijes feminizma. Emancipacija koja ide uglavnom na štetu ženske tjelesnosti jest emancipacija od vlastitoga tijela, njegovih zahtjeva i njegovih blaženosti – u korist prikrivene i nepriznate podložnosti muškarcu. Enciklika govori o srozavanju ženskoga tijela na ‘puko oruđe koje služi njihovoj vlastitoj požudi’ (muževa), dakle o klasičnom svođenju na predmet.«
NASTAVLJA SE
