UZ 70. OBLJETNICU PROGLAŠENJA DOGME O MARIJINU UZNESENJU »Uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu«

Papa Pio XII.
»Izričemo, proglašavamo i utvrđujemo da je ovo dogma, od Boga objavljena: Bezgrješna Majka Božja vazda djevica Marija, završivši tijek zemaljskoga života, bi uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu.«

»Stoga, nakon što smo još uzdigli žarke molitve i zazvali svjetlo Duha istine, na slavu Bogu svemogućemu koji je ulio u Djevicu Mariju svoju posebnu dobrostivost u čast svojemu Sinu, besmrtnomu Kralju vjekova i pobjedniku nad grijehom i smrću, a na veću slavu njegovoj časnoj Majci te na radost i ushićenje čitave Crkve, vlašću Gospodina našega Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla i vlašću Našom, izričemo, proglašavamo i utvrđujemo da je ovo dogma, od Boga objavljena: Bezgrješna Majka Božja vazda djevica Marija, završivši tijek zemaljskoga života, bi uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu.«

Tim je riječima papa Pio XII. na svetkovinu Svih svetih 1. studenoga 1950. godine, pred više od za ona vremena gotovo nevjerojatnih 250 tisuća vjernika okupljenih na Trgu sv. Petra, proglasio dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo. Događaju je nazočilo 600-tinjak biskupa iz cijeloga svijeta, a među vjernicima su bila mnoga državna izaslanstva. Među ostalim, nije na odmet spomenuti da su tu bila dvojica uzornih katolika – za obojicu je pokrenut proces beatifikacije – koji slove kao otci današnje Europske unije: Alcide de Gasperi kao predsjednik talijanske vlade te francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman.

Smisao dogme

Zajedno sa svečanim činom proglašenja Pio XII. objavio je i apostolsku konstituciju »Munificentissimus Deus« (»Silno darežljivi Bog«), u kojoj je iznio razloge proglašenja dogme. Riječ »dogma« danas ima uglavnom negativno značenje. Dogmom se doživljava nešto što je nametnuto odozgor; nešto što oni »ispod« ne smiju ni na koji način dovoditi u pitanje. No katoličko poimanje dogme kreće se upravo u drugom smjeru. Dogmom se formalno i svečano utvrđuje i proglašava neki sadržaj vjere koji već i oduvijek živi u Božjem narodu. U pravilu je Crkva proglašavala dogme, počevši od prvih velikih ekumenskih koncila na kojima su utvrđene istine o Kristovoj osobi i naravi, kad su hereze dovele u pitanje vjeru Crkve. Koje su to moderne »hereze« navele papu Pija XII. da proglasi dogmu o uznesenju? Papa u apostolskoj konstituciji daje naslutiti svoje motive. »Naš pontifikat«, napisao je, »kao i sadašnje doba, izmučeno je tolikim morama, zabrinutostima i strahovima, zbog teških katastrofa te okretanja mnogih od istina i od krjeposti; ujedno je, međutim, velika utjeha kad se vidi da se, dok se katolička vjera javno aktivnije iskazuje, svakoga dana sve više razbuktava pobožnost prema Djevici Bogorodici te gotovo posvuda u svijetu živi poticaj i želja za boljim i svetijim životom.« Sasvim je sigurno papa imao pred očima strahote Drugoga svjetskoga rata koji je minuo samo pet godina ranije, ali i nove opasnosti tada sve izraženije blokovske podjele, utrke u nuklearnom naoružanju, nadiranje misli koja u svijetu ne vidi mjesta za Boga i njegove zahvate u povijest, misli koja je u komunističkom bloku poprimila oblike borbenoga ateizma. No očito je vidio i nove znakove vremena, nove pokrete duha koji će u Crkvi na poseban način doći do izražaja na Drugom vatikanskom koncilu.

Bog želi oko sebe okupiti sve ljude

Sigurnost u vjeru svega naroda Božjega Pio XII. je tražio ne samo zazivajući pomoć odozgor i ne samo u povijesnim zapisima i izričajima o kršćanskom vjerovanju glede Marijina usuda onkraj groba, nego je i pismom zamolio sve biskupe svijeta da se očituju: a) o samoj vjeri u Uznesenje; te b) o prikladnosti da se ta vjera definira kao dogma. Na oba je pitanja dobio »gotovo jednodušan« pozitivan odgovor.

Marijino uznesenje plod je Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Njegov »prijelaz« (Pasha, Vazam) iz ovoga svijeta k Otcu zalog je obećanja u uskrsnuće tijela. Bog, naime, želi oko sebe okupiti sva ljudska bića koja je stvorio i kakva je stvorio. Radi toga je u svijet i u ljudsku povijest poslao Sina, da svojom smrću otkupi čovječanstvo od grijeha i smrti. To konačno otkupljenje, koje je već anticipirano u vodi krštenja; to uskrsnuće tijela na novi život, dogodit će se u potpunosti na kraju vremena. No u Marijinu slučaju, kako zbog njezine posebne i jedinstvene uloge među svim ljudskim bićima da bude Majkom Sina Božjega, Bogorodica (što je Božje izabranje i dar, a ne njezin, dakle milost), tako i zbog njezina vjernoga prihvaćanja i izvršavanja Božjega poziva (to je pak njezina zasluga, njezin trud) Bog je »preskočio« instance našega ljudskoga vremena te je Mariju odmah uveo u svoj božanski život. Riječ je o izvanrednom Božjem daru koji, međutim, nama ljudima zorno govori o našem pozivu i o Božjim planovima glede naše sudbine.

Kršćanski istok govorio je i govori o »dormitio«, o »usnuću«, a Zapad je govorio i govori o uznesenju. U srži te razlike je pitanje je li Marija najprije umrla pa je bila uznesena ili se uznesenje dogodilo izravno. Pitanje nije presudno, no papa Pio XII. u spomenutoj konstituciji rado ga spominje kako bi naglasio da vjeru u Marijin nebeski život vjekovima dijele i kršćanski Istok i kršćanski Zapad.

Od koristi je ovdje usporediti dva blagdana, uz dozu gramatičke i semantičke analize. Kad govorimo o novom načinu Kristova tjelesnoga bivstvovanja nakon uskrsnuća i o njegovu »odlasku k Otcu«, govorimo o »uzašašću«. Krist je »uzašao« k Otcu. Gramatički aktiv govori o tome da je Krist gospodar života i smrti, gospodar transcendencije. Marija je pak »uznesena« (gramatički pasiv), tj. nije ona činiteljica novoga božanskoga života, nego je njegov gospodar i činitelj i dalje Krist; on je »uznio« svoju Majku…

Iščekivana dogma

U to je Crkva, kako na Istoku tako i na Zapadu, vjerovala od početaka, izražavajući to, istina, na dva različita načina. Kršćanski Istok govorio je i govori o »dormitio«, o »usnuću«, a Zapad je govorio i govori o uznesenju. U srži te razlike je pitanje je li Marija najprije umrla pa je bila uznesena ili se uznesenje dogodilo izravno. Zapadna inačica, kao ni dogma o Marijinu uznesenju, na to pitanje ne daje odgovora, dopuštajući obje mogućnosti. No ni odgovor Istoka nije jednoznačan. »Usnuće« se, naime, može shvatiti i metaforički, kao smrt. Naravno, može ga se shvatiti doslovnije, kao neku vrstu dubokoga sna tijekom kojega se dogodilo uznesenje. Pitanje nije presudno, no papa Pio XII. u spomenutoj konstituciji rado ga spominje kako bi naglasio da vjeru u Marijin nebeski život vjekovima dijele i kršćanski Istok i kršćanski Zapad.

Proglašenje dogme o Marijinu uznesenju povlači i pitanje njezina odnosa s dogmom o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije koju je papa Pio IX. proglasio 1854. godine. Između te dvije dogme uistinu postoji veza, kako vanjska tako i unutarnja. O obje veze govori Pio XII. u spomenutoj apostolskoj konstituciji. Glede vanjske poveznice papa govori da nakon proglašenja prve dogme papama nisu prestali stizati upiti pastira, vjernika i teologa kad će proglasiti dogmu o uznesenju. No puno je važnija unutarnja poveznica, koja je i potaknula spomenute upite. Postoje, naime, dva zla, dva zatiratelja ljudske sreće od kojih čovjek sam sebe nikako ne može izbaviti. Prvi je grijeh, uključujući i istočni grijeh, činjenicu da je snovati i činiti zlo čovjeku gotovo sunaravno, a drugi je smrt. Bog je po Isusu Kristu spasio čovjeka od oba zla, ali će se to spasenje u potpunosti očitovati i ostvariti tek o drugom Kristovu dolasku. A u Marijinu su slučaju, budući da je Bog dostojnim i potrebnim smatrao poigrati se s našim ljudskim instancama vremena, odmah nastupila oba učinka Kristova spasenja.

Nije beznačajno osvrnuti se na datum slavlja Marijina uznesenja, koji se od 7. stoljeća ustalio na 15. kolovoza. Njegovi korijeni sežu mnogo dalje te se može reći da je taj kršćanski blagdan, poput primjerice Božića, dao novo značenje staromu rimskomu poganskomu blagdanu. Naime, rimski je car August 18. godine prije Krista ustanovio praznik koji je po njemu prozvan »Ferie Augusti« (Augustov odmor, Augustov praznik). Praznik je imao ujediniti slavlja u čast različitim božanstvima plodnosti koja su se protezala kroz cijeli kolovoz (lat. upravo »august«), mjesec u kojem su ljetni poljodjelski radovi obavljeni, a jesenski još nisu započeli. Nije bez dubljega značenja to što je kao dan svetkovine Marijina uznesenja izabrana upravo sredina mjeseca koji, barem u mediteranskoj kulturi, poziva na tjelesni smiraj. Potreba za odmorom tijela i za dokolicom može biti vrlo rječit pokazatelj da je čovjek stvoren za mnogo više od pukoga preživljavanja. Odmor se može čitati kao znak sve one »žudnje« s kojom »sve stvorenje«, u središtu s čovjekom, »uzdišući i mučeći se u porođajnim bolima«, iščekuje »oslobođenje od robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje«. Uznesena Bogorodica to je oslobođenje već u potpunosti zadobila, a nama ostaje njegovim jasnim i izričitim znakom, pozivom i uzorom.

»Trebalo je da Ona…«
Izvori koji svjedoče o vjeri u Marijino uznesenje sežu do četvrtoga stoljeća. U 6. je stoljeću sv. Grgur iz Toursa, imajući zacijelo pred sobom neku stariju predaju, zapisao: »Naposljetku, kad je blažena Djevica… imala biti pozvana s ovoga svijeta, svi se apostoli, došavši iz različitih krajeva, okupiše u njezinu domu. Kad su osjetili da se sprema napustiti svijet, bdijahu zajedno s njom. Uto dođe Isus sa svojim anđelima te, uzevši njezinu dušu, preda je arkanđelu Mihaelu te ode. U zoru podigoše apostoli njezino tijelo na ležaljku, položiše ga u grob te ga čuvahu, iščekujući dolazak Gospodinov. Uto im se Gospodin po drugi put ukaza, naredivši da se sveto tijelo uzme te da se odnese u raj.«
U apostolskoj konstituciji »Munificentissimus Deus« papa Pio XII. prenosi sljedeće retke sv. Ivana Damaščanina: »Trebalo je da Ona koja u porodu očuva svoje djevičanstvo također nakon smrti bez ikakve truleži očuva i svoje tijelo. Trebalo je da Ona, koja je u svojoj utrobi nosila Stvoritelja koji djetetom posta, prebiva u nebeskim tabernakulima. Trebalo je da Zaručnica Otčeva stoluje u nebeskom domu. (…) Trebalo je da Majka Božja posjeduje što je Sinovo te da je sva stvorenja štuju kao Majku i Službenicu Božju.«
Sveti German Carigradski (6.-7. stoljeće), kojega se smatra najzrelijim mariologom patrističkoga razdoblja, u Isusova je usta stavio sljedeće riječi: »Rado dođi k onomu koga si rodila. Po sinovskoj te dužnosti želim razveseliti; uzvratiti ti za prebivalište u majčinskom krilu; nagraditi te za dojenje; zahvaliti za odgoj. Želim dati sigurnost tvojemu srcu. Majko, ti što me rodi kao jedinorođenca, prihvati da budeš sa mnom.« Osim sinovske zahvalnosti, sveti je German isticao Marijinu čistoću i njezin osobni integritet, a potom i njezinu ulogu zagovornice i posrednice između ljudi i njezina Sina.
Dio iz propovijedi o Marijinu »usnuću« solunskoga biskupa sv. Ivana (prva pol. 7. stoljeća) govori o uvjerenju da Marija nije mogla umrijeti: »Budući da je bilo ljudsko, tvoje se je tijelo preobrazilo kako bi bilo prikladno za uzvišeni život besmrtnosti; a ipak je ostalo cjelovito i preslavno, obdareno savršenom vitalnošću i nepodložno (smrtnomu) snu, baš zato što nije bilo moguće da grob, prijatelj smrti, posjeduje onu posudu koja sadržavaše Boga i onaj živi hram presvetoga božanstva Jedinorođenoga.«

IZVORGlas Koncila br. 33-34/2020.
Prethodni članakDESETLJEĆE VELEBITSKOGA HODOČAŠĆA ZAHVALE MAJCI BOŽJOJ OD KRASNA S molitvom na ustima i zahvalnošću u srcu
Sljedeći članakSOCIJALNA RADNICA MILICA SUČIĆ, RAVNATELJICA DOMA ZA STARIJE OSOBE »Rođenjem sam odabrana za hodočasnicu«