UZ AUTOBIOGRAFSKU KNJIGU MATKA MARUŠIĆA »Mi Hrvati« o školi i znanosti

Naslovnica knjige Matka Marušića »Mi Hrvati«

Nedavno objavljena knjiga »Mi Hrvati«, u izdanju »Medicinske zaklade«, mozaik je autobiografskih priča Matka Marušića, sveučilišnoga profesora medicine. O kući, domoljublju, umjetnosti, športu i demokraciji autor govori kroz optiku Nazorove »Zvonimirove lađe«, one povijesne konstante koja predstavlja čežnju naših ljudi za stvaranjem hrvatske države. U vrijeme kada se truju prostori identiteta, omalovažavaju institucije i ismijava tradicija, ta je knjiga dobrodošla doza protuotrova ili – optimizma.

Nova stara škola

Posebno je zanimljiv autorov prikaz o njegovu iskustvu škole u vremenima kad je ta institucija bila kontaminirana partijskim programima i komunističkim pričama. Stoga se on čudi i podsjeća: »U to vrijeme nisam mogao ni pomisliti da bi učitelji lagali djeci koju podučavaju i vole.« No čak i takva, komunizmom oštećena škola, bila je područje izazova, motivacije i iskustva. Škola je stara i provjerena institucija i treba je čuvati, autorova je poruka. »Marušićeva« je škola također proizvodila vrijedne ljude, baš kao i danas. Jer, kakva je to škola (i sveučilište) čiji se đaci lako zapošljavaju u cijelom svijetu, koji su tražena »roba« na tržištu rada Njemačke, Irske ili Kanade!?

Usprkos nametnutim ideološkim detaljima, Marušić smatra da je škola institucija dobroga, korisnoga i vrijednoga. Škola nije problem, kakvom je danas žele prikazati u medijima. Kao prostor fizičkoga nasilja, tromosti i zaostalosti koju treba modernizirati tabletima, kao neuređeno predvorje tržišta… Autorova kritika školske reforme, iako nije eksplicitna, na tragu je Konrada Paula Liessmanna, austrijskoga filozofa, koji se poigrava semantikom riječi »reforma«, a koja zapravo znači – ponovna uspostava (školskoga sustava). Reforma je, možda paradoksalno za današnje reformiste, mudar pogled unazad, a ne »srljanje u budućnost«.

Dobre loše knjige

Škola je, prema autorovu iskustvu, poput knjige. Može biti dobro napisana i »lijepoga teksta«, ali s lošim namjerama, no svaki je susret s knjigom vrijedno iskustvo i može biti na korist čitatelju ili đaku. Marušić, »bez stida«, priznaje da je čitao i Karla Maya, ali i lažne partizanske priče o Nikoletini Bursaću. Ipak, uz savjete roditelja, mladi čovjek čitanjem otkriva slojevitost vremena, pa ga ni »šund-literatura« ne može dezorijentirati.

Osim škole, profesor Marušić govori i o sveučilištu, o kući znanosti. U životnoj su priči autora spregnute tri generacije: stari profesor, njegovi doktorandi i nadolazeća kohorta mladih istraživača. Živopisno je prikazao strukturu razvoja znanstvenika, koji se pojavljuje s početnim ambicijama i otkriva želje za uspjehom i otkrićima, a završava polaganim zaboravom i s profilom »sluge beskorisnoga«. Vrlo je simboličan Marušićev opis dvojice vrsnih profesora koji su pred navalom novih mladih asistenata »othramali« u zasluženu mirovinu, u položaj iz kojega se jasnije vidi smisao znanosti, ali i života.

Slava, novac i nerad

Taj skraćeni životopis uspješnoga profesora imunologije i fiziologije valja shvatiti kao dobronamjeran savjet budućim, ali i aktivnim znanstvenicima – da iskoriste vrijeme koje im je povjerilo društvo i da osmisle preostale dane svoje karijere. Jer kako govori Marušić: »Neosporno je da smo svi zajedno znanjem popravili kvalitetu života, ali teško je reći na koja smo važna pitanja odgovorili. Kadšto mi se čini da nismo ni na jedno.«

U razgovoru sa svojim starim profesorom Marušić otkriva neugodnu istinu: »Ljudi u znanosti traže tri stvari: slavu, novac ili sklanjanje u zavjetrinu ugodnoga nerada koju neznanstveno okružje ne prepoznaje, pa život bude prazan, ali ugodan i siguran.« Poremećenu radnu etiku unutar kuće znanosti autor prepoznaje kao posljedicu jugoslavenskoga komunizma, koji je »odmah pobio vojnike, poduzetnike, intelektualce i svećenstvo, a onda udario na tradicije, vjeru, ponos, obitelj i seljaštvo«. Iako je »sindrom Jugoslavije« službeno ukinut, loše navike i nostalgija još i danas pružaju otpor u formi »slobodnih dana, produljenih vikenda, spajanja praznika, lanjskih godišnjih odmora, uzimanja bolovanja poput nekog predmeta s police«.

Sve te autorske bilješke nisu jadikovka ni izraz pesimizma, nego pokušaj da se balast izbaci iz »Zvonimirove lađe« kako bi hrvatski brod zaplovio punim jedrima. Ili, kako piše u predgovoru knjige: »Nismo potonuli, naša lađa nije propala. Dočekali smo povijesni trenutak da je uspravimo i razvijemo joj jedra.«

IZVORGlas Koncila br. 1/2019.
Prethodni članakŠTO JE CILJ SVETOPISAMSKIH TEKSTOVA O ISUSOVU USKRSNUĆU? Je li se Uskrsli ukazao svojoj majci?
Sljedeći članakPORUKA PAPE FRANJE ZA 52. SVJETSKI DAN MIRA Dobra je politika u službi mira