Odlomak s početka Knjige proroka Jeremije donosi Jeremijino svjedočanstvo o njegovu pozivu te prenosi »riječ Gospodnju koja mu je došla«. To je Božji poziv koji stoji u korijenu vjerske obnove toga doba: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh… ja te posvetih.« To Božje »poznavanje« označava izabranje. Jeremija je izabran za osobitu službu. Isto znači i »posvećenje«, koje ne označava prorokove moralne osobine, nego Božju odluku da ga izdvoji za proročku službu. Ta njegova služba ne odnosi se samo na stanovnike Jeruzalema ili na Judeju, pa ni samo na izraelski narod, nego na »sve narode«.
Nakon najave najezde »sjevernih kraljevstava« i osvajanja Jeruzalema, što će se dogoditi zbog nevjere izraelskoga naroda i stanovnika Jeruzalema, nastavlja se liturgijski odlomak objašnjenjem Jeremijine uloge. On mora opasati svoja bedra, a to znači da mora biti uvijek spreman za služenje koje se sastoji u prenošenju Božjih riječi narodu. U tome on mora biti odvažan. Zato mu Bog i kaže: »Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima.« Već mu je prethodno rekao: »Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim.« To je snažno Božje jamstvo koje je sigurno bilo Jeremiji pred očima u trenutcima kad je bio progonjen u svom Anatotu, pa tada kaže Bogu: »Tebi predajem parnicu svoju.« Slično dok je bio u tamnici ili bačen u čatrnju. S takvim pouzdanjem u Božju pomoć Jeremija će doista moći biti »grad utvrđeni«, »stup željezni«, »zidina brončana«. Sve su to slike koje ostavljaju dojam čvrstoće i trajnosti, a izvor je tomu Bog. Protiv proroka bit će »sva zemlja«, »kraljevi i knezovi judejski«, »svećenici«, ali i »narod ove zemlje«. Bog tako šalje proroka svomu izabranomu narodu i njegovim vođama, a oni će se boriti s njim. Zapravo, borit će se s Bogom, pa stoga i ne će moći nadvladati Jeremiju. Cijelo vrijeme Bog mu govori: »Ja sam s tobom da te izbavim.«
Evanđeoski odlomak donosi reakciju naroda na Isusovo tumačenje teksta iz Knjige proroka Izaije. Reakcija je dvostruka i proturječna. Prva je reakcija vrlo pozitivna i povoljna: »Svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta«, no već u nastavku pojavljuje se klica sumnje: »Nije li ovo sin Josipov?« Danas se pretpostavlja da je ta perikopa nastala u više susljednih redakcija od kojih je prva opisivala uspješnost Isusova propovijedanja u Nazaretu, što je uključivalo i pozitivan odgovor naroda. Za razliku od ostale dvojice sinoptika koji kasnije donose zgodu s protivljenjem Isusu, Luka već na početku Isusova djelovanja želi naglasiti taj sukob. Tako je s jedne strane Isus koji navješćuje godinu milosti Gospodnje, a s druge strane narod koji taj navještaj odbija. To je jedna od važnijih Lukinih tema te se proteže kroz njegovo evanđelje i Djela apostolska, sve do kraja kad opisuje kako Pavao govori Židovima u Rimu, a jedan dio njih ne prihvaća vjeru, tako da zaključuje dramatičnim riječima: »Neka vam je dakle svima znano: poganima je poslano ovo spasenje Božje; oni će poslušati.« U ovonedjeljnom odlomku Nazarećani od Isusa traže da im pokaže čudesa kakva je činio u Kafarnaumu, no Isus započinje svoj govor o Božjem djelovanju u korist nežidova. Upravo je to bio razlog razdora u zajednici za koju piše Luka. Dio kršćana iz židovstva nije bio spreman prihvatiti da je »godina milosti Gospodnje« namijenjena i drugima. Božja ljubav, međutim, ne poznaje ograničenja.
U hvalospjev ljubavi uvodi apostolov poticaj: »Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega.« To se nastavlja na raspravu o jedinstvu Crkve u situaciji u kojoj njezini članovi imaju različite darove i službe, a ipak su udovi istoga tijela – tijela Kristova. Spona koja povezuje udove jest ljubav. Hvalospjev se razvija u tri dijela. U prvom dijelu Pavao pokazuje da ljubav mora biti u svemu na prvom mjestu, te relativizira sve darove, službe i zasluge. Tako ni jedan dar, pa čak ni mučeništvo, nemaju nikakva značenja ako glavni motiv u svemu nije ljubav (grč. agape). To je ljubav koja želi dobro drugoga, a izvorište joj je u Bogu koji je prvi ljubio i dao svoga Sina kako bi grješnike pomirio sa sobom. U drugom dijelu oslikano je djelovanje te ljubavi koja nije nešto pasivno, neko stanje, nego je djelovanje. Stoga je ljubav »velikodušna« i »dobrostiva« te ne radi za vlastiti dobitak i korist. Vrhunac je toga dijela hvalospjeva u riječima koje za ljubav kažu: »sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi«. To su načini djelovanja kršćana u njihovim konkretnim zajednicama. Iz ljubavi oni su spremni opravdati drugoga, spremni su gotovo naivno vjerovati drugomu, spremni su se nadati da će se drugi popraviti, spremni su podnijeti svako zlo, nepravdu i poniženje. Takva ljubav ostaje vječno, i to je tema trećega dijela hvalospjeva. Ljubav čini Kristova vjernika te postaje njegov sastavni dio, sada i u životu vječnom.
