Poštovana,
veljača je mjesec u kojem se obilježava borba protiv raka, prevencija raka. I sve se više podiže svijest ljudi o važnosti preventivnih pregleda. Ja sam pacijentica koja je uspješno pobijedila bolest, a tijekom svoga liječenja prošla sam kroz svakojaka emocionalna stanja. Nažalost, tijekom moje borbe s bolesti gotovo nitko nije posvećivao pažnju kako se ja osjećam i što proživljavam. Svaki put kad bih se psihički loše osjećala, lošije bih podnosila sve te silne terapije, a u stanjima dobroga raspoloženja sve je bilo lakše. Zašto se ne govori više o važnosti emocionalnih stanja i kako ona mogu utjecati na bolest i borbu s njom kad je itekako poznato kako psiha može djelovati na tjelesno zdravlje?
S poštovanjem
Čitateljica
Riječi rak i karcinom izazivaju niz negativnih emocionalnih stanja popraćenih mnoštvom negativnih misli. Iako se neke vrste karcinoma danas liječe vrlo uspješno, maligna bolest u većine ljudi i dalje izaziva osjećaj straha, nelagode i tjeskobe, praćene mislima o smrti i umiranju. S obzirom na to da karcinom asocira na kraj života, polagano umiranje u patnji, ne iznenađuje činjenica da u velike većine ljudi dolazi do razvoja snažnih negativnih emocionalnih stanja.
Psihička uznemirenost čest je pratitelj dijagnoza maligne bolesti i većina oboljelih iskusi je tijekom prve godine bolesti, a u nekih može biti prisutna i godinama kasnije. Depresija, tjeskoba, poteškoće s koncentracijom i pamćenjem, poteškoće u socijalnom i seksualnom funkcioniranju najčešća su emocionalna i psihička stanja koja razvija osoba oboljela od maligne bolesti. Sve je očitija i činjenica da psihološke potrebe oboljelih nisu dovoljno prepoznate ni shvaćene na pravi način niti oboljeli imaju lako dostupnu psihološku podršku.
Na uspjeh liječenja onkoloških bolesnika ne utječe samo stadij, tip, stupanj maligne bolesti, nego važnu ulogu igraju i psihički faktori. Ne postoje dvije iste osobe s karcinomom koje će potpuno jednako emocionalno reagirati na bolest i jednako se s njom suočavati.
Negativne emocije u znatnoj mjeri utječu na lošiji ishod liječenja, a zanemarivanje emocionalnih reakcija i stanja može u znatnoj mjeri narušiti kvalitetu života oboljele osobe i članova njezine obitelji.
U novije vrijeme sve se više pozornosti pridaje izučavanju utjecaja psihičkih faktora na nastanak bolesti, kao i na ishode liječenja i kvalitetu života oboljele osobe. Tijelo, emocije i um neraskidivo su isprepleteni; patnja jednoga dijela uzrokuje patnju ostalih dvaju, a dobrobit jednog dijela utječe na dobrobit preostalih dvaju. Misli, osjećaji i ponašanja orkestriraju biološkim odgovorom promičući zdravlje. Negativne misli izazivaju negativne emocije, koje uzrokuju ponašanje koje u manjoj mjeri pridonosi tjelesnoj dobrobiti. S druge strane, usmjeravanje na pozitivne aspekte situacije utječe na razvoj pozitivnih emocija koje uvelike pridonose tjelesnoj i zdravstvenoj dobrobiti.
Visoko »potentne« pozitivne emocije poput užitka omogućavaju pojedincima da budu zaigrani, usmjereni na trenutak, živeći sad i ovdje. Svaka situacija može biti sagledana bilo s pozitivnoga bilo s negativnoga stajališta. Optimističan pogled poboljšava raspoloženje, povećava samopoštovanje, »štiti« od depresivnosti, anksioznosti, pozitivno utječe na zdravlje. Negativan samogovor producira niz zdravstvenih problema, a pozitivan samogovor pridonosi zdravlju i pozitivnim emocijama; pogrješke nikako nisu porazi, one su načini koji omogućavaju učenje, rast i razvoj; usmjeravanje na ono što osoba ima, a ne na ono što je izgubila ili nema, osigurava pozitivno raspoloženje i uživanje u svakom trenutku, ma koliko on naizgled bio nevažan.
Put k dobrobiti za čovjeka znači da ne osuđuje sebe i druge, da prizna pogrješku, da svaki dan napravi nešto što ga veseli, da više sluša, a manje govori, da teži k izvrsnosti, a ne savršenosti, da ne traži izgovore, da ne kritizira, da kaže što misli, da bude srdačan prema sebi i drugim ljudima, da uzme vrijeme samo za sebe, i to onoliko koliko mu treba, ni više ni manje, da prihvati da život nije uvijek fer, da ne mijenja druge ljude, nego sebe, svoj pogled na situaciju, da uči iz prošlosti, planira budućnost i da živi u sadašnjosti. Imati pozitivan pogled te shvatiti poteškoće kao izazove ono je što priziva pozitivne emocije koje daju snagu cjelokupnomu organizmu da se uhvati u koštac sa životnim događajima.
Nasreću, razvijanje pozitivne sprege između emocija, uma i tijela vještina je koja se može usvojiti; većina ljudi može naučiti kako upravljati vlastitim emocijama, kako prepoznati negativne misli i kako postupati s njima.
Ponekad je teško u borbi s bolesti prizvati pozitivne misli i razviti pozitivne emocije. Također, razgovarati o vlastitim emocijama može biti izrazito zahtjevno za osobu. Ponekad razgovor s prijateljima i članovima obitelji nije dovoljan. U tim situacijama važno je zatražiti pomoć stručnjaka jer razgovor o osjećajima pred dobrim slušateljem može uistinu jako pomoći.
Brojna su istraživanja pokazala da se osobe s karcinomom bolje nose s bolesti, brže se opravljaju, imaju kvalitetnije odnose s drugim osobama, imaju zdravije životne navike i bolju kvalitetu života ako su potražile psihološku pomoć i podršku. Stoga zatražiti pomoć nije znak slabosti, nego znak mudrosti.
Briga za zdravstveno osoblje nikako ne smije biti luksuz
Poštovana,
posljednji događaji u hrvatskim bolnicama, kada su članovi obitelji nekih pacijenata i pojedini pacijenti gotovo pa demolirali odjele i fizički napali medicinsko osoblje (uvjerena sam da to nisu izolirani slučajevi, nego se nekim čudom za njih više čulo!), navode me na pomisao zar smo došli do toga da na svakom odjelu mora dežurati naoružani zaštitar. S obzirom na moje iskustvo rada u bolnici, koje je srećom iza mene, mogu slobodno reći da su od pacijenata često zahtjevniji članovi njihovih obitelji, to jest rodbina i nadobudni prijatelji. Znam da u nekim bolnicama postoje psiholozi koji rade s pacijentima i obiteljima, što je svakako lijepa gesta. No nisu li psiholozi čak potrebniji medicinskomu osoblju koje često znade biti traumatizirano, a nitko im ne pomaže? Psihologa u noćnim šihtama u bolnicama nema, a noć medicinsko osoblje treba preživjeti! Mogla bih navesti bezbroj primjera! Nije ni čudo što se medicinske sestre iseljavaju!
Odnos bolesnika i medicinskoga osoblja složen je proces u kojem se razvija terapijski odnos, pri čemu zdravstveni stručnjaci uz empatijski pristup procjenjuju individualne potrebe bolesnika, pružaju mu potrebne informacije i daju mogućnost izbora u liječenju i rehabilitaciji. No u modernoj medicini i medicini usmjerenoj prema osobi naglasak se stavlja na partnerski i suradnički odnos ne samo između bolesnika i zdravstvenih stručnjaka, nego i između medicinskoga osoblja i članova obitelji koji su važan čimbenik u liječenju. To dodatno usložnjava komunikacijski proces koji je »opterećen« emocionalnim stanjima i reakcijama bolesnika i članova obitelji.
Rad s bolesnicima iznimno je stresan, odgovoran i zahtjevan posao. I to ne samo zbog neposredne komunikacije s osobama kojima treba medicinska skrb, nego što takva komunikacija zahtijeva i uživljavanje u emocionalno stanje osobe. Svakodnevni susreti s tuđom nesrećom i patnjom dovode u pitanje vlastiti osjećaj kontrole nad životom samih zdravstvenih stručnjaka upravo zbog svakodnevnoga suočavanja s negativnim emocionalnim stanjima bolesnika i članova obitelji. Stoga i medicinsko osoblje može postati traumatizirano i prolaziti kroz krizne situacije. Nažalost, u našem zdravstvenom sustavu mala se pozornost poklanja pomaganju medicinskomu osoblju. Tim više ta činjenica iznenađuje jer istraživanja pokazuju da zdravstveni profesionalci često imaju znakove poput tjelesne i emocionalne iscrpljenosti, gubitak osjećaja vlastite vrijednosti, negativizam, osjećaj bespomoćnosti, razdražljivost, negativne emocije, snižen prag tolerancije na frustraciju.
Stres visokoga intenziteta i traumatske situacije na poslu s kojima se susreće medicinsko osoblje mogu izazvati niz negativnih emocija, ali i simptoma posttraumatskoga stresa, anksioznosti, depresije i sindroma sagorijevanja. Sindrom sagorijevanja stanje je emocionalne i psihičke iscrpljenosti na poslu koje uzrokuje nezadovoljstvo poslom i smanjenu učinkovitost te pridonosi razvoju osjećaja neadekvatnosti. Osobe koje su razvile navedeni sindrom često osjećaju negativnu emocionalnu iscrpljenost, umor, nesanicu, imaju više bračnih i obiteljskih problema. Istraživanja su pokazala da onkolozi i onkološke sestre vrlo često imaju osjećaj niskoga osobnoga postignuća, osjećaj frustracije i nezadovoljstva, nerijetko praćen znakovima depresije i anksioznosti.
Nevoljko odlaženje na posao, nezainteresiranost za posao, osjećaj umora i emocionalne iscrpljenosti, povlačenje od socijalnih kontakata, česti tjelesni simptomi poput glavobolja i probavnih smetnja, nemogućnost usmjeravanja pažnje na pacijente samo su neki znakovi koji upućuju na postojanje trajnoga stresa na poslu.
U skladu s provedenim istraživanjima medicinske sestre kao izvor profesionalnoga stresa najčešće navode nezadovoljavajuće osobne dohotke, loše radne uvjete, nedovoljan broj djelatnika, neadekvatna materijalna sredstva za rad, neadekvatan radni prostor, suočavanje s neizlječivim bolestima, administrativne poslove, noćni rad i preopterećenost aktivnim radnim satima, nizak socijalni status, što je u neskladu s proklamiranom važnošću struke medicinske sestre.
Nažalost, zdravstveni sustav rijetko prepoznaje potrebu za pružanjem psihološke podrške i pomoći medicinskomu osoblju te iznenađuje činjenica da su psiholozi u medicinskim timovima više iznimka nego pravilo.
Ako se uzmu u obzir sve spoznaje o stresu, njegovu utjecaju na psihofizičko zdravlje pojedinca, okruženju i vrsti posla koji obavlja medicinsko osoblje, situacije s kojima se svakodnevno suočavaju i s kojima se moraju nositi, briga za zdravstveno osoblje nikako ne smije biti luksuz i povlastica rijetkih. Pravodobno prepoznavanje emocionalnih stanja, dostupnost psihološke podrške i potpore može prevenirati razvoj niza psihičkih poteškoća, što naposljetku utječe na veće zadovoljstvo poslom.
