UZ DAN PARKINSONOVE BOLESTI – 11.TRAVNJA Umjetnost i duhovnost potpora u liječenju

Snimio: D. Grden | Prof. dr. Srđana Telarović s Odjela za bolesti pokreta i kretanja Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb

Parkinsonova bolest jedna je od najčešćih neuroloških bolesti. Karakteristično joj je drhtanje (tremor) ruku, a potom i usne, brade i jezika te ukočenost mišića ruku, nogu, vrata i usporenost pokreta. Procjenjuje se da u Hrvatskoj od te bolesti pati oko 20 tisuća stanovnika, a budući da znatno narušava kvalitetu života – zbog nje je pogođena cijela obitelj. Iako bolest može brzo napredovati i uzrokovati potpuno onesposobljenje kretanja kao i druge popratne simptome poremećaja mirisa, okusa, gutanja, govora, mokrenja, sna te depresiju, smatra se da način života može uvelike usporiti bolest i omogućiti bolju kvalitetu života.

»Cilj nam je što ranije dijagnosticirati bolest i započeti odgovarajuću terapiju. Stoga se preporučuje javljanje najprije obiteljskomu liječniku, a potom i specijalistu neurologu čim bolesnik primijeti neki od navedenih simptoma i znakova«

Govoreći o mogućnostima ranoga otkrivanja Parkinsonove bolesti, načinu života i liječenju, neurologinja prof. dr. Srđana Telarović s Odjela za bolesti pokreta i kretanja Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb i Katedre za neurologiju Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu navodi: »Prvi simptomi Parkinsonove bolesti mogu biti vrlo diskretni i teško zamjetljivi, ali u početku i nespecifični samo za tu bolest. Neki bolesnici navode promjenu rukopisa, odnosno pisanje sve sitnijim slovima, neki se žale na višegodišnje bolove u ramenu koji se ne smanjuju primjenom uobičajenih metoda liječenja. Drugi pak sami, ili njihova okolina, primjećuju smanjene pokrete jedne ruke kod hoda (tzv. sinkinezije ruke). Mjesecima, pa i godinama prije pojave prvih tzv. motoričkih simptoma, osoba može imati čitav niz tzv. nemotoričkih simptoma – oslabljen njuh, depresiju, probleme sa spavanjem, opstipaciju i dr. Nerijetko osoba navodi da dulje vrijeme ima problem kod plivanja, tj. da joj jedna strana zaostaje u vodi. U tom inicijalnom stadiju, s nespecifičnim simptomima, bolest se ponekad teže dijagnosticira. S pojavom tzv. motoričkih simptoma, u prvom redu tremora (trešnje) koja uvijek započinje na jednoj strani, a onda se nakon nekoliko godina širi i na drugu stranu, potom ukočenosti (tzv. rigora), usporenosti (tzv. bradikinezije) i nestabilnosti, dijagnozu je lakše postaviti i u tom se stadiju bolesnici najčešće javljaju neurologu. Cilj nam je što ranije dijagnosticirati bolest i započeti odgovarajuću terapiju. Stoga se preporučuje javljanje najprije obiteljskomu liječniku, a potom i specijalistu neurologu čim bolesnik primijeti neki od navedenih simptoma i znakova«, ističe prof. Telarović.

Uzrok nepoznat – genetika i okoliš

Nadalje navodi da je Parkinsonova bolest jedna od rijetkih bolesti za koju ne postoji ni jedan specifičan radiološki, laboratorijski, elektrofiziološki ili drugi test za postavljanje dijagnoze, nego se dijagnoza postavlja isključivo klinički, tj. nakon temeljitoga neurološkoga pregleda kojemu prethodi uzimanje iscrpnih anamnestičkih podataka od pacijenta, a kada je potrebno i od obitelji i njegovatelja. Točan uzrok nastanka te bolesti još nije poznat. Pretpostavlja se da bolest nastaje interakcijom s jedne strane genskih čimbenika (svojevrsna predispozicija za nastanak bolesti, što ne znači da je to nasljedna bolest, tj. samo se rijetki oblici te bolesti nasljeđuju) i s druge strane čimbenika okoliša, koji je kao svojevrstan otponac koji može potaknuti kliničku manifestaciju bolesti. Danas se smatra da to može biti izloženost nekim toksinima, pesticidima, herbicidima, insekticidima, otapalima, bojama, lakovima, potom bakterijama, virusima, prionima, stresnim situacijama, konzumiranju bunarske vode, nakon nekih ozljeda i dr. Nije poznat pouzdan način prevencije te bolesti, no sigurno je da zdrav životni stil, s uravnoteženom prehranom, urednim životnim navikama, redovitom tjelovježbom i što boljom prilagodbom na stres barem može odgoditi nastup bolesti ili usporiti njezinu progresiju. Parkinsonova bolest najčešće zahvaća populaciju starije životne dobi, no može zahvatiti i mlađe osobe. U svezi s navedenim prof. Telarović ističe: »Bolest se najčešće javlja oko 60. godine života, no može se javiti i znatno prije, u 40-im, 30-im, pa i 20-im godinama života, što je ipak znatno rjeđe. Među mojim je bolesnicima najraniji početak bolesti u ženske osobe kojoj su se prvi simptomi javili sa 17 godina, no to je i prema mojemu iskustvu i prema literaturi iznimno rijetko.«

U Hrvatskoj dostupne sve moderne metode liječenja

Govoreći o potrebi podrške pacijentu i obitelji, prof. Telarović ističe da je osim primjene lijekova jednako važno podučiti bolesnika i obitelj o prirodi bolesti, mogućnostima liječenja, podučiti ih i savjetovati kako da se lakše nose s bolešću, koja medicinska i nemedicinska prava mogu ostvariti, kako će učiniti potrebne preinake u svojem domu da bi olakšali kretanje i njegu bolesnika, kako koristiti ortopedska i druga pomagala, kako spriječiti moguće komplikacije kao što su infekcije, padovi, problemi gutanja i slično.

»Danas već postoje i znanstveni dokazi da molitva i meditacija imaju djelotvoran učinak na liječenje, što je dokazano u brojnim znanstvenim istraživanjima primjenom slikovnih metoda istraživanja mozga.«

O liječenju Parkinsonove bolesti ističe: »U Hrvatskoj su danas dostupne sve moderne metode liječenja, i to svi lijekovi iz različitih skupina lijekova koji se uzimaju u obliku tableta ili naljepaka (‘flasteri’), ali i svi ostali diferentniji oblici liječenja, poput tzv. duodopa pumpe kojom se lijek primjenjuje izravno u crijeva, potom tzv. apomorfinske pumpe putem koje se lijek kontinuirano primjenjuje supkutano, te tzv. duboke mozgovne stimulacije (engl. Deep Brain Stimulation – DBS), koju već dugi niz godina uspješno primjenjuje naš neurokirurg prof. dr. Darko Chudy u KB Dubrava.« Prof. Telarović naglašava nužnost provođenja kontinuirane neurorehabilitacije kojoj je među ostalim cilj različitim postupcima i metodama potaknuti neuroplasticitet mozga, odnosno svojevrsnu reorganizaciju moždanih funkcija. Od brojnih metoda koje u tome pomažu navela je i primjer jednostavne zrcalne terapije u kojoj se koristi kutija sa zrcalima iza kojih je »skrivena« bolesna ruka, dok se zdrava ruka vidi u zrcalu i u mozgu stvara sliku pokretanja i bolesne ruke. Na taj se način potiče reorganizacija i poboljšanje funkcije mozga. Ta terapija često se provodi i kod hemiplegija (oduzetosti ruke) nakon moždanoga udara. Nadalje, kao i kod svake bolesti, prehrana je temelj liječenja, a osim toga važno je znati da neki sastojci iz hrane mogu u interakciji s lijekovima imati neželjene učinke. O tome prof. Telarović navodi: »U Parkinsonovoj bolesti važno je napomenuti da se lijek levodopa ne smije uzimati zajedno s bjelančevinama, primjerice s mlijekom i jogurtom. Također, bolesnici uz taj lijek ne smiju uzimati preparate vitamina B. Preporučujemo tzv. MIND dijetu, koja uključuje bobičasto voće, sve šumsko voće, posebno borovnice, orašaste plodove i maslinovo ulje. Koristan začin je kurkumin, a dobro je uzimati i vitamin D, naravno pod kontrolom liječnika. U cijelosti prehrana treba biti uravnotežena, sa svježim i zdravim namirnicama, a potrebno je piti dovoljne količine vode. Važno je regulirati stolicu i to prirodnim sredstvima kao što su suhe smokve, suhe šljive, naravno ako osoba nema šećernu bolest, korištenjem namirnica s vlaknima, zobenih pahuljica, lanenoga sjemena i dr.«

Aktivan život i art terapija u ublažavanju simptoma

Terapija lijekovima koju propiše liječnik specijalist temelj je liječenja Parkinsonove bolesti, no znanstvena su istraživanja dokazala da su aktivnosti svakodnevnoga života kao što su kretanje, glazba, ples i slično iznimno važni u ublažavanju simptoma. O tome prof. Telarović ističe: »Redovita svakodnevna tjelovježba, šetnja i ostale aktivnosti ključne su u održavanju funkcionalnoga statusa bolesnika, ali i dobroga psihičkoga stanja. U prvom redu to su vježbe istezanja mišića, održavanja balansa i ravnoteže, vježbe hoda, uporaba različitih pomagala, štapova za vježbu, spužvastih pomagala za šake, štapova za tzv. nordijsko hodanje i dr. Dokazano je da ples ima djelotvoran učinak na tu bolest, posebice brzi, energični plesovi kakav je argentinski tango. Nadalje, vožnja biciklom ili sobni bicikl također pomažu bolesnicima, a u posljednje vrijeme mnogo radova ukazuje na to da stolni tenis iznimno povoljno utječe na koordinaciju i poboljšanje pokretljivosti u ovoj bolesti. Mnogo se mojih bolesnika nakon dijagnosticiranja bolesti prvi put u životu počelo baviti nekim športom, odlaze redovito na plesne tečajeve, voze bicikl i vidno su bolje. Uz to i tzv. floriterapija, vrtlarenje i cvjećarstvo imaju dobar učinak, kao i tzv. art terapija, bilo da gledamo – promatramo umjetnička djela, slušamo glazbu, idemo u kazalište i slično, bilo da se sami kreativno izražavamo kroz pisanje, slikanje, ručni rad, pjevanje i dr. Jedna moja bolesnica tek je nakon dijagnoze počela pisati pjesme i priče, izdala je nekoliko zbirki pjesama i priča za djecu, a jednu je priču posvetila i meni kao svojoj liječnici, što mi je jako drago. Ona i sama navodi, a i po poboljšanju njezina stanja (naravno i uz lijekove), vidljivo je da joj pisanje neizmjerno pomaže u njezinoj bolesti. Isto je i sa slikanjem, kiparenjem, modelarstvom, lončarstvom i dr., o čemu svjedoče moji brojni pacijenti«, navodi prof. Telarović.

Osim toga, primijećeno je da redukcija stresa dovodi do smanjenja simptoma tremora i ukočenosti mišića. U tome uvelike mogu pomoći razni oblici umjetnosti koja utječe na živčani sustav i na lučenje neuroprijenosnika koji utječu na raspoloženje i opuštanje. O tome prof. Telarović navodi: »Veličina umjetnosti jest ‘da dodirne bez dodira’ pa u tom smislu sva umjetnička djela imaju svojevrstan ljekoviti učinak. Glazboterapija je dokazano učinkovita i u bolesti, a i u zdravlju. U ovoj bolesti posebno djelotvoran učinak ima brza, dinamična glazba koja potiče lučenje dopamina, neuroprijenosnika koji nedostaje u Parkinsonovoj bolesti. To su Beethovenova 5., 9., ali i 7. simfonija te Mozartova Eine kleine Nachtmusik, kao i Straussova Tritsch-Tratsch Polka.«

Nadalje, prof. Telarović naglašava da je duhovnost iznimno važna i u zdravlju i u bolesti te da se taj važan dio ljudske potrebe nikako ne smije zanemariti. »Danas već postoje i znanstveni dokazi da molitva i meditacija imaju djelotvoran učinak na liječenje, što je dokazano u brojnim znanstvenim istraživanjima primjenom slikovnih metoda istraživanja mozga. Iz iskustva i dugogodišnjega rada s bolesnicima znam da vjera uvelike pomaže, a neki su od bolesnika rekli da im je bolest na neki način i ‘blagoslov’ jer ih je uputila k vjeri, učinila da budu bolji prema sebi i svojemu zdravlju, prema drugima. Uz prakticiranje vjere, također pomaže i tzv. biblioterapija – čitanje, a naravno na prvom je mjestu Knjiga nad knjigama, što preporučujem svakomu«, dodaje prof. Srđana Telarović.

IZVORGlas Koncila br. 14/2018.
Prethodni članakDRAMA »BRAILLEVO SRCE« Srcem se najbolje vidi
Sljedeći članakGlas Koncila br. 15/2018