Hrvatsku Dubicu danas more isti problemi koji su svojstveni malim mjestima i općinama diljem kontinentalne Hrvatske – snažna depopulacija, iseljavanje mladoga i radno sposobnoga stanovništva, rast broja staračkih domaćinstava, prometna izoliranost od većih »središta života«… Gotovo bi se moglo zaključiti da se vojni trijumf tijekom gotovo tri poratna desetljeća nije pretočio u trijumf društvene, demografske i gospodarske obnove.
No u toj turobnoj slici koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim čini se da Katolička Crkva preostaje kao jedina organizirana stvarnost koja je u Hrvatskoj Dubici kadra ponuditi optimističan pogled na budućnost. Do šire vjerničke zajednice dolaze vijesti o svojevrsnom novom gibanju vjerskih krugova koje se događa u dubičkoj župi Presvetoga Trojstva.
Uz rijeku Unu događaju se posljednjih mjeseci duhovne obnove, koje privlače ne samo brojne Dubičance, nego i vjernike iz Siska, Petrinje, pa i Zagreba. Oko župe se počinju okupljati i mladi. Organiziraju se ljetni oratoriji, a sve više mladih – srednjoškolaca, studenata i onih koji su tek zakoračili u obiteljski i bračni život – češće je prisutno na nedjeljnim misama i uz sakramente. Počinju se štovati i za ruralnu sredinu krajnje neobični svetci – kao što je sv. Ivan Bosco – a među etnički i vjerski izmiješanim stanovništvom dubičkoga kraja rađaju se i geste konkretne i svakidašnje ekumenske suradnje.
A motor svih tih gibanja uz hrvatsku granicu mladi je i okretni župnik Damir Kunić. Zatekli smo ga u župnom stanu uoči nedjeljne mise u crkvi Presvetoga Trojstva. Ranije toga prijepodneva već je slavio dvije mise – na filijali u Šašu i na filijali u Baćinu. »Mogli bismo ovdje po cijele dane kukati – malo je ljudi, živimo tik uz granicu, nema nikakva života, nema posla, svi se iseljavaju… Ali to ne može biti zadatak svećenika.
Mislim da je angažiranost ono što ljudi očekuju od čovjeka koji im dolazi kao duhovni pastir«, uzvratio je mladi župnik na pitanje kako se živi u Hrvatskoj Dubici. Brzo je ponudio i drugačiju sliku Hrvatske Dubice, koju se ne može spoznati vozeći se automobilom kroz mjesto.
»Ovdje je živo dosta OPG-ova, ima obitelji koje imaju i po 300 krava, živi se od poljoprivrede i stočarstva koje vode domaći ljudi, koji su ovdje generacijama. Ovo je radišan i vrijedan narod. Ima i puno ljudi koji uz poljoprivredu rade i po različitim tvrtkama. Dubica funkcionira kao mali grad – tu su škola, pošta, središte općine, starački dom i knjižnica.«
U Hrvatskoj je Dubici župnik Kunić na službi od jeseni prošle godine. Nadahnut »svetcem mladih« sv. Ivanom Boscom – zbog kojega se i sam odlučio postati svećenikom, a početak svoje formacije proveo je među salezijancima u Zagrebu – pokrenuo je duhovne obnove tijekom kojih je župna crkva ispunjena vjernicima, angažirao se na društvenim mrežama, pokrenuo je oratorije koji se događaju tijekom više tjedana kroz godinu kada nema školske nastave. Ne boji se, kaže, okušati se u svim sredstvima komunikacije ne bi li što šire slojeve uspio zahvatiti navještajem evanđelja. U župi u Hrvatskoj Dubici – koja pripada Dubičko-kostajničkomu dekanatu Sisačke biskupije – i njezinim filijalama po susjednim selima župnik Kunić skrbi se za oko 1500 vjerničkih duša.
Budući da smo Dubicu pohodili u danima uoči obljetnice Oluje, pitali smo župnika događaju li se među dubičkim pukom etničke i međuvjerske napetosti. »Drago mi je što sam uspio uspostaviti dobre odnose s pravoslavnim svećenstvom. Mi smo kao kršćani slika Krista i među nama se ne smiju praviti razlike. U Dubici želimo živjeti ekumenizam u praktičnom smislu i u tome uspijevamo. Među nama postoje kontakti, razgovaramo kako pomoći ovomu narodu, naviještati ljubav Kristovu. Znamo da su pravoslavni ovdje uz naš narod živjeli stoljećima. Imamo i stare zapise i fotografije koje pokazuju da su katolički i pravoslavni svećenici zajedno blagoslivljali polja, škole, narod«, svjedoči župnik.
Pravoslavni i danas drže do nekih starih »katoličko-pravoslavnih« običaja. Primjerice, oni i danas dolaze kod katoličkoga župnika blagosloviti lance u kojima drže svoje domaće životinje. Časte i sv. Antuna Padovanskoga – o njegovoj svetkovini dubička je crkva ispunjena i pravoslavnim vjernicima. Napose, kada su u Dubicu počeli oratoriji za djecu u vrijeme školskih praznika, i pravoslavni su onamo slali svoju djecu, bez straha od prozelitizma ili »unijaćenja«. »Kardinal Kuharić je upravo u vrijeme rata u Petrinji rekao da ako naš protivnik sruši našu kuću, mi ne smijemo porušiti njegovu. Znamo da su naše kapele i crkve bile spaljene, srušene do temelja, čak su se i porušeni zidovi crkava upotrebljavali da bi se nasipavali putovi i ceste. I u Dubici ima ljudi kojima su ratne rane još svježe i kojima nije lako. Ali u svojim propovijedima govorim o praštanju kao pravoj slobodi, o praštanju kao prvom koraku prema zacjeljenju naših rana. To je put prema vječnomu na koji pozivam vjernike«, dodaje župnik Kunić.
Kako župnikove poruke prihvaćaju Dubičanci? »U Dubici nema mržnje. Najtočnije je reći da danas vlada tuga zbog stradanja koja su se događala u svim ratovima. Da postoji mržnja, ovdje bi se i nakon rata iz jedne osvete išlo u drugu.
Bolje je oprostiti i poći naprijed – drugačije i ne možemo. Naposljetku, to je opcija koja je mirnija i za nas i za druge«, rekao je Anđelko Ruf, koji je u župi orguljaš i čovjek od povjerenja ako župniku ustreba bilo kakva pomoć.
»Nikada nije problem pozivanje na oprost, nego je pravo pitanje što opraštamo i komu opraštamo? Naime, treba na stvari gledati nijansirano. Isto tako postavlja se pitanje može li se oprostiti onomu koji oprost uopće ne traži«, nadovezala se Katica Delić, umirovljena profesorica matematike, ali ujedno ponajbolja poznavateljica dubičke prošlosti, o čemu je dosad objavila i nekoliko knjiga.
A mladi? Zamara li i njih prošlost? Njima je zapravo važno da u Crkvi imaju svoju ulogu, mjesto na kojem se mogu susresti sa svojim vršnjacima i čuti poticajnu poruku. Ne zamaraju ih ratovi, brinu ih problemi – koju školu ili fakultet upisati, gdje će raditi sutra, a gdje prekosutra. »Imamo još i kakvu-takvu prometnu povezanost pa možemo upisivati škole u Petrinji ili Sisku. Većina se za fakultet odlučuje otići u Zagreb. Prednost je što danas fakulteti nude mogućnost da se tri godine završi jedan smjer, a onda dvije nešto drugo«, pojašnjava Anamarija Ašec, srednjoškolka koja ministrira i čita na nedjeljnim misama u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva.
»Ovo je mala sredina, ali su ljudi velikodušni. Nama mladima nekako je lakše ići u crkvu otkako je na župu došao mladi svećenik. Općenito osjećamo da se sve radi bez nekakvoga pritiska. Rado dolazimo na duhovne obnove, ali i na neformalna druženja kao što su oratoriji u župi. Drago nam je što se u župi uspijevamo međusobno družiti, a opet biti bliži Bogu«, sažela je ministrantica Ašec gibanja mladih vjernika u Hrvatskoj Dubici.
