S početkom godine u Austriji je na snagu, nakon izglasavanja u parlamentu sredinom prosinca prošle godine, stupio takozvani Zakon o izjavi o umiranju, kojim je legalizirana i regulirana pomoć u samoubojstvu. O tome što je sve s novim zakonom došlo na samo 150-ak kilometara od hrvatske sjeverne granice u povodu Dana života koji se slavi prve nedjelje u veljači govori mr. Suzanne Kummer, voditeljica poslova bečkoga Instituta za medicinsku antropologiju i bioetiku (IMABE), koji već desetljećima djeluje pod okriljem Austrijske biskupske konferencije. Pojasnila je da su obično starije osobe izložene teškim kroničnim bolestima koje bitno utječu na način življenja, a k tomu i subjektivno osjećaju da su drugima na teret. »Sada su starije osobe izložene suptilnomu društvenomu pritisku. Da to nije teorija potvrđuju iskustva zemalja koja već dugo imaju ozakonjenu eutanaziju«, rekla je. »Kad je Kristova poruka postala presudnom duhovnom snagom u našoj Europi, kad je pretočena u kulturu, stvorena je određena slika o čovjeku koja je stoljećima nosila sve naše odnose. Sa sve izraženijim blijeđenjem te slike vraćamo se čovjeku bez te pomoći odozgor, i to, bojim se, ne nužno onoj njegovoj ljepšoj strani.«
U Austriji je još prije pet godina postojao širok politički i društveni konsenzus da »pomoć u samoubojstvu« nije opcija za našu zemlju te je fokus stavljen na potporu čovjeku u svim fazama njegova života, sve do njegova završetka. Onda se u Austriji dogodilo nešto što se dogodilo u još nekim zemljama, primjerice Njemačkoj i Italiji. Švicarska udruga »Dignitas« angažirala je odvjetnika kako bi uložio tužbu te kako bi se sudski zaobišao taj konsenzus. Potražio je klijente koji su ustvrdili da je zakonska nemogućnost primanja i pružanja pomoći u samoubojstvu diskriminirajuća. Izišli su pred Ustavni sud, koji im je u presudi od prosinca 2020. godine dao za pravo, presudivši da potpuna zabrana pomoći pri samoubojstvu krši njihovo pravo na samoodređenje, na autonomiju i na dostojanstveno umiranje. Presuda je značila da treća strana, netko tko pomogne osobama u izvršavanju samoubojstva, pod određenim uvjetima ne će biti izvrgnuta zakonskomu gonjenju i kazni. Ustavni je sud dao Austriji godinu dana da svoje zakonodavstvo uskladi s presudom.
Apsurdno je to da se sve to događalo upravo u jeku koronakrize. U vremenu pandemije, kad se sve činilo da bi se zaštitio život, kad je gospodarstvo tonulo, kad su ljudi bili izloženi zatvaranju, dobivamo presudu prema kojoj samoubojstvo uz pomoć treće strane postaje legitimnom društvenom opcijom. Posebno je problematičan dio presude kojim je državi dan rok od dvanaest mjeseci da donese odgovarajući zakon. Naime, u uvjetima pandemije jedva da je bilo moguće provesti ozbiljnu javnu raspravu o tako osjetljivoj društvenoj temi. Na prijedlog zakona bilo je podneseno oko 140 različitih primjedaba mjerodavnih udruženja kao što su primjerice liječnička komora, udruženje psihijatara i farmaceuta, no zakonodavac od svega toga nije prihvatio gotovo ništa.
Već je sam pojam »izjava o umiranju« semantički upitan, tj. dovodi u zabludu. Naime, nije riječ o »umiranju«, nego o namjernom uzorkovanju smrti, o ubojstvu. Pomaganje u suicidu nije prirodno umiranje. Jedan od masovnih prigovora odnosio se upravo na to: pravno obvezujuća izjava trebala bi se zvati izjava o suicidu. Tu primjedbu zakonodavac, očito je, nije prihvatio.
Osoba koja želi izvršiti suicid, ako želi računati na nekažnjivu pomoć treće strane, mora biti punoljetna, mora biti kadra samostalno donositi odluke, ne smije biti pod pritiskom te mora ili patiti od neizlječive bolesti koja neizbježno dovodi do smrti, ili – tu stvar postaje posebno problematičnom – mora biti trajno izložena teškoj patnji uzrokovanoj bolešću koja bitno utječe na način življenja, ali ne mora voditi u smrt. U ovom drugom slučaju teška patnja može biti stvar subjektivnoga osjećaja. Može biti riječ o dijabetesu, ili o psihičkom poremećaju. Mnogo je toga za što osoba u danom trenutku može reći da joj je nepodnošljivo.
Za mene je problematično i to što ta definicija u praksi zapravo obuhvaća uglavnom starije ljude. Oni su obično izloženi teškim kroničnim bolestima koje bitno utječu na način življenja, a k tomu i subjektivno osjećaju da su drugima na teret. Sada, kad postoji zakonska mogućnost za potpomognuto samoubojstvo, starije su osobe izložene suptilnomu društvenomu pritisku. Da to nije teorija potvrđuju iskustva zemalja koja već dugo imaju ozakonjenu eutanaziju.
U Austriji je, hvala Bogu, palijativna skrb i pružanje potpore terminalnim bolesnicima i dalje normalan slučaj. Sada je, međutim, otvorena nova opcija koja još uvijek predviđa samo pomoć pri samoubojstvu, a ne ubojstvo na zahtjev, tj. klasičnu eutanaziju. Kažem još uvijek, jer je već najavljena nova tužba s nakanom ozakonjenja klasične eutanazije. Novi je zakon otvorio spomenutu opciju i propisao uvjete pod kojima osoba koja izrazi želju za samoubojstvom može u tome dobiti pomoć bez kaznenih posljedica za sudionike: prije toga mora razgovarati s dvojicom liječnika, od kojih jedan mora imati palijativnu formaciju te je informirati o alternativama; propisan je rok od 12 tjedana između izražavanja želje za samoubojstvom i dobivanja pomoći. Kad osoba dobije potrebnu procjenu dvojice liječnika, odlazi kod javnoga bilježnika ili pravobranitelja pacijenata te se i tu mora održati još jedan razgovor u kojem se osobi još jednom pojašnjava što čini. Nakon toga može otići u apoteku, podići preparat ili dati da ga za nju podigne netko drugi te ga može uzeti. Zakonodavac je jasno izjavio da nitko – liječnik, njegovatelj, farmaceut, član obitelji, pa ni bilo koja institucija – ne smije biti prisiljavan sudjelovati u pomoći pri samoubojstvu te ju smije uskratiti bez posljedica.
Među tim su zemljama Austrija i Švicarska iznimka po tome što je dopuštena samo pomoć pri samoubojstvu, ali ne i ubojstvo na zahtjev. U ostalim je zemljama – Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu te odnedavno u Španjolskoj – dopušteno i jedno i drugo. Pritom treba reći da se u tim zemljama u 95 posto slučajeva zahtijeva ubojstvo na zahtjev: odgovornost se želi delegirati na drugoga, želi se da to učini profesionalac. Iskustva su u tim zemljama dramatična. U Nizozemskoj je prošle godine dosegnut rekord otkako je eutanazija legalizirana prije 20 godina: za njom poseže oko 7000 osoba godišnje ili prosječno 19 ljudi na dan. U početku je vodeći razlog zbog kojega su ljudi željeli na taj način umrijeti bio rak. U međuvremenu je rak kao razlog u padu, a u porastu su demencija, staračke tegobe, psihička oboljenja. U Nizozemskoj se sada raspravlja da se svakomu starijemu od 75 godina automatski omogući da u ljekarni podigne otrov i da okonča svoj život ako smatra da je dovoljno živio.
Upravo su psihijatri imali prigovor i na spomenuti rok od 12 tjedana i na činjenicu da jedan od liječnika s kojima se osoba koja izrazi želju za samoubojstvom prethodno mora savjetovati nije psihijatar ili psiholog. Naime, bilo bi logično da upravo psihijatar ili stručnjak sličnoga profila utvrdi postojanje elemenata koji ograničavaju slobodu dotične osobe. Tim više što su poglavito starije osobe izloženije osamljenosti, a time i depresiji, koja u najvećem broju slučajeva uopće nije dijagnosticirana. Konkretno, baka može reći da želi umrijeti i to joj se može omogućiti, a da uopće nije vidjela psihijatra. A da joj i jest dijagnosticiran duševni poremećaj koji joj ograničava slobodu odlučivanja, psihijatrijska liječenja traju bitno dulje od 12 tjedana.
Često se provode ispitivanja javnoga mnijenja koja su prema mojem mišljenju vrlo sporna jer su postavljena pitanja često vrlo sugestivna. Ono što smatram vrlo problematičnim jest činjenica da ljudi općenito malo znaju o palijativnoj skrbi pa se stvari lako postavljaju na crno-bijeli način: je li opravdano da u bolnici visiš na aparatima i ne daju ti umrijeti; nije li bolje da to sam riješiš i odlučiš kad će biti kraj? Nedostaju prave informacije što se sve može učiniti kako bi se pomoglo čovjeku koji je u završnoj fazi svojega života. Često javnost nije dovoljno svjesna koliko usamljenost može pojačati teška ljudska iskustva i koliko čovjeku može značiti poruka: »Evo me, s tobom sam.«
Umjesto toga, događa se nešto što se javlja na mnogim drugim područjima života, općenito i u medicini: na egzistencijalne se probleme nude tehnička rješenja, koja su u konačnici i najjeftinija. Kad to kažem, uopće ne želim biti sarkastična. U Kanadi, gdje je eutanazija legalna već pet godina, ekonomisti za javno zdravstvo počeli su javno objavljivati izvještaje koliko se novca štedi zahvaljujući eutanaziji.
Da, nesretno se spojilo više čimbenika: ekonomizacija medicine, starenje društva, sve izraženiji fenomen usamljenosti – Velika je Britanija ustanovila ministarstvo za usamljenost, Njemačka državno tajništvo, u Austriji je 2020. izražena politička volja za takozvanim »paktom protiv usamljenosti« – a tu je i filozofsko-ideološko poimanje autonomije koje se ponaša kao da se bolesni čovjek i patnik nalazi na nekom pustom otoku gdje sam o sebi autonomno odlučuje. Mislim da se moramo vratiti realnijemu poimanju autonomije. Živimo u povezanosti s drugima i od povezanosti s drugima te je stvarna autonomija moguća samo ondje gdje je netko sa mnom, gdje mi netko (po)kazuje da mu je do mene stalo.
Da je stvar vrlo jednostavna, pokušat ću pokazati primjerom. Moja je baka umrla sa 94 godine. Pred kraj života je, jasno, često govorila da nam je samo na teret. Sada su pred vama dvije mogućnosti. Jedna je da joj kažete da to uopće ne želite slušati, da je ona vaša baka/majka, da ste sretni što je imate i što možete za nju nešto učiniti, da je ona za vas tijekom života učinila dovoljno i da ste joj zahvalni. Naravno da to ima svoju višestruku cijenu. Druga mogućnost koja se sada nudi jest da joj, kad vam kaže da vam je samo na teret, kažete: »Pa kad ti sama tako kažeš, neka bude…« Tada joj pribavite kontakt udruženja za pomoć pri umiranju… Eto i ta je opcija u Austriji sada, nažalost, legitimna. Ako postoji opcija ubojstva, u našem se društvu nešto promijenilo te se moramo pitati ne samo u kakvu društvu živimo, nego i u kakvu društvu želimo umrijeti.
Uistinu, na djelu je svojevrsna diktaturu zdravih. Zdravi kažu da ne žele umrijeti mučeći se. No kažu to u trenutku dok su zdravi. Kad su stari, ili kad su bolesni, spremni su se podvrći svim mogućim terapijama kako bi dulje poživjeli. Članovi obitelji često prave pritisak: nije li njihova baka, njihov djed vrijedan kemoterapije, pa i kad ona nema smisla? Suvremeni čovjek teško se nosi sa smrću. Mislim da je ta lakomislenost zapravo bijeg od suočavanja s umiranjem i sa smrću. Želi se od njih napraviti događaj koji se može kontrolirati.
Riječ je o uvjerenju da je volja posljednje sidrište našega dostojanstva. Nije to u svim kulturama tako. U afričkim kulturama, primjerice, posljednje sidrište dostojanstva su odnosi. U tom smislu danas proživljavamo ono što je domišljeno prije tristo godina. Descartes kaže da postoji ono što mogu spoznati; Kant i njemački idealizam da postoji ono što mislim; a Schopenhauer ono što želim. Volja je posljednja. Sa sve većom dekristijanizacijom, tj. nestankom kršćanske slike o čovjeku iz kulture, sve više živimo u utilitarističkoj i voluntarističkoj kulturi, koja postaje sve dosljednija samoj sebi na svim razinama, uključujući i zakonodavnu. A to uključuje i njezine kolateralne žrtve.
Sada proživljavamo otvaranje rana posvuda oko nas. No upalni procesi koji su u temeljima tih rana tinjaju već jako dugo. Prvi, a posebno Drugi svjetski rat, sustavno uništavanje ljudi koji se nisu uklapali u određeni koncept, fašističko-nacistički ili komunistički; sama ideja da se nekoga tko se ne uklapa u određeni ideološki okvir može jednostavno zbrisati s lica zemlje – sve je to dio našega iskustva.
Ne smijemo ni ovdje propustiti podsjetiti da je i kršćanstvo donijelo silnu revoluciju u ljudsku povijest. No nismo za nju zaslužni mi kršćani. To da se treba okrenuti bolesnima, udovicama, slabima, pa i grješnicima, onima koji se ne uklapaju u naše okvire, uključujući i same neprijatelje – to nam je doslovno palo s neba u smislu da je Božji dar koji nam je dan objavom, poglavito Kristovom porukom. Kad je Kristova poruka postala presudnom duhovnom snagom u našoj Europi, kad je pretočena u kulturu, stvorena je određena sliku o čovjeku koja je stoljećima nosila sve naše odnose. Sa sve izraženijim blijeđenjem te slike vraćamo se čovjeku bez te pomoći odozgor, i to, bojim se, ne nužno onoj njegovoj ljepšoj strani. Ne smijemo zaboraviti da je od 19. stoljeća u našoj kulturi snažno prisutna eugenika, društveni darvinizam. Ne smijemo zaboraviti ni onu Nietzscheovu, da je bolestan čovjek parazit društva. Te su misli puno starije od dvadeset ili trideset godina. Dakle, riječ je o staroj rani koja se sada otvara u zastrašujućim razmjerima.
Mi kršćani moramo biti svjesni svoje zadaće da smo pozvani biti Kristovi glasnici, pronositelji njegove poruke, te da time ujedno najbolje služimo čovječanstvu. Moramo pronaći nove načine kako bismo svijetu rekli da je kršćanska poruka lijepa; nove načine kako bismo rekli da je svaki čovjek dostojan toga da budemo tu za njega do posljednjega daha života.
Živimo u demokraciji, koja se zasniva na političkim većinama. No političke se većine stvaraju na nižoj, pretpolitičkoj razini, na razini kulture, na razini angažmana građana u društvenom i javnom životu. Želim reći da je jedan od načina naviještanja kršćanske poruke i to javno, kulturno i društveno djelovanje, uključivanje u rasprave i inicijative koje promiču dostojanstvo ljudskoga života. To je jedini način da u konačnici politička stranka koja promiče eutanaziju ne dobije većinu. Taj angažman ne možemo očekivati od biskupa, a ni od nekolicine pojedinaca. Riječ je o odgovornosti svih nas kao građana, a onda posebno i kao kršćana.
Kako učiti iz iskustva zapadnih zemalja i izbjeći pogrješke?
Prije svega mislim da treba oblikovati javno mnijenje, mentalitet da je u interesu društva u cjelini da nitko ne dođe u situaciju u kojoj ne zna što bi sa sobom kad se suoči s posljednjom fazom vlastitoga života. To podrazumijeva i sustavnu izgradnju struktura palijativne skrbi u domovima za starije, ali i izvan njih, što nužno uključuje formaciju osoblja. Jasno je da to ima svoju cijenu, no novca i političke volje za njegovo ulaganje naći će se ako se prepozna temeljna vrijednost palijativne skrbi. Drugo područje koje također smatram ključnim jest pružanje potpore članovima obitelji koji se skrbe za starije i nemoćne osobe. U Austriji je to još uvijek redovit slučaj. Za više od 80 posto starijih osoba skrbe se njihove obitelji i nadam se da će tako i ostati. Važna je za to i financijska potpora države koju obitelji primaju, ali je još važnija potpora društva u cjelini. Treće važno područje su komunikacije. Važno je da teme vezane uz dostojansveno starenje i umiranje budu na primjeren način prisutne u javnosti kako bi se promicala pozitivna rješenja i kako bi se za njih znalo. Loše je kad se tomu pristupa u crno-bijeloj tehnici jer se tako starijim osobama šalje poruka: ili ćeš do zadnjega visjeti na aparatima ili možeš uzeti pilulu i sam završiti stvar prije nego što te drugi isključe…
