UZ DIJAGNOZU O SADAŠNJEM STANJU ČOVJEČANSTVA Kriza izazvana koronavirusom: ususret konačnomu cilju

Snimio: B. Čović

»Mnogo se govori o ljudskoj bijedi i stisci; pokušavam to razumjeti. Mnogo se govori o rasipanju života, ali bio bi uzalud življen samo život čovjeka koji – od užitka i briga prevaren – tako životari da se nikad ne bi doživljavao kao duh, kao osoba ili da nikad ne bi doživio da Bog egzistira i da on egzistira za Boga. No to čovjek može zadobiti samo na točki zdvajanja« – zapisao je Soren Kierkegaard u knjizi »Bolest na smrt«.

Promatrajući nadljudske napore osoblja hrvatske spasilačke zajednice, uvjeren sam da se nitko od njih ne nalazi na točki »zdvajanja«, i to samo zato što »se doživljavaju kao duh, kao osoba«, koja u učinkovitoj ljubavi prema bližnjemu »egzistira za Boga«. Za sve u karanteni zbog korone, obdarene slobodnim vremenom ili kažnjene na samoću, pruža se prilika na malo dublje promišljanje o nekim bitnim pitanjima naše egzistencije i naše civilizacije.

Vizije o boljoj budućnosti sve neuvjerljivije

Znanstvena analiza i skupljeni podatci o stanju »svijeta« opravdavaju uvjerenje da se svijet nalazi na putu prema katastrofi i da čovječanstvo stoji na putu prema kraju svoje povijesti. Aktualni ekonomski planovi i političke vizije o boljoj budućnosti postaju sve neuvjerljiviji. Povijesno gledano, čini se da se ne ispunjavaju zacrtane vizije sjajne budućnosti; da se ne ostvaruje u povijesnom procesu savršeno društvo: društvo slobode, društvo socijalne pravde, mira i blagostanja kako to zamišljaju filozofi, političari i pokretači revolucionarnih pokreta. Dvadeseto stoljeće sa svojim strašnim događanjima definitivno je pokazalo da čovjeku nije dano da ostvari izgubljeni raj na zemlji samo svojim snagama, prije svega empirijskom znanošću, bez »hipoteze egzistencije Boga«. Pad socijalizma definitivno je prebacio sve njemu slične projekte u sferu utopije.

Europa i čovjek danas imaju šansu izići iz »bolesti nasmrt« oživotvorenjem kršćanskih korijena moderne kulture svjesno prihvaćajući činjenicu da je čovjek stvorenje i da snosi odgovornost za sva svoja djela pred Stvoriteljem svijeta u izgradnji uvjeta života dostojnih čovjeka: slike Božje.

Sa svakim konkretnim napretkom povećava se čovjekova mogućnost zloupotrebe. U gotovo nihilističkom raspoloženju modernoga čovjeka dolazi na svjetlo dana sposobnost čovjeka kao dio njegove biti: sklonost na samouništenje. Simpozij svjetskih znanstvenika u Londonu 1962. godine raspravljao je o budućnosti čovječanstva s pitanjem nismo li već na stupnju razvoja na kojem je čovjeku više nemoguće kontrolirati stvari o kojima ovisi njegova sudbina? Veliki znanstvenik Oppenheimer formulirao je kao zaključak simpozija: »Moguća apokalipsa realnost je našega života.«

Razvoj civilizacije u vremenu od toga simpozija pa do danas potvrđuje istinitost te izreke. Još više: pokazalo se u tom vremenu ne samo da je apokalipsa moguća, nego da je ona stalni pratitelj čovječanstva sa sve jačim intenzitetom. Mnoštvo službenih deklaracija, objavljivanja znanstvenih istraživanja, političko-kulturni pokreti pobune i revolucionarne volje svjedoče o tome. Sjetimo se za primjer međunarodne institucije pod nazivom »Rimski klub«. Objavljena djela tih međunarodnih znanstvenika govore jasno o čemu je riječ: »Granice rasta«, 1972.; »Čovječanstvo na prekretnici«, 1974.; »Konac rasipanja«, 1976.; »Rio – izvještaj« 1977. i mnogi drugi dokumenti. Rezultat, meritum svega: ako se ne dogode temeljne promjene u strukturama politike i gospodarstva i ako si čovječanstvo ne stvori novi sustav vrjednota, novo usmjerenje duhovno-religioznoga obzorja i razvoja, prijete nam apokaliptička događanja. Opravdano kažemo: njihova se molba nije ispunila.

Je li koronavirus dio apokalipse?

Nameće nam se spontano pitanje je li aktualni koronavirus dio te apokalipse koja se pred našim očima i na leđima velikoga dijela naših sugrađana ostvaruje po cijelom svijetu? Odgovor glasi: čini se da jest. Raznovrsne krize događaju se u našem svijetu jer je ovakav čovjek i dok je ovakav čovjek – moderan, samosvjestan, autonoman, areligiozan, samodopadan, sekulariziran, (sve)moćan po znanosti – jedini nositelj ideja, projekata, planova i sredstava za ostvarivanje svojih želja i potreba.

Mi današnji ljudi prvi smo u povijesti čovječanstva koji stoje pred realnom prijetnjom apokaliptičkih zbivanja. To nam stanje ne služi na čast i ponos, nego je ono zadnji poziv na savjest čovjeka našega vremena da duhovno-religioznomu razumu ljudskoga bića otvori vrata za javnu raspravu o bitnim pitanjima života i svijeta. To su pitanja klasične filozofije, to su pitanja kršćanske vjere. Ona glase: Čovječe, tko si ti? Kamo ideš? Gdje vidiš svoje mjesto u Svemiru? Što smatraš vrijednim i svetim u svom životu? Što osjećaš u duši licem u lice sa smrću? Što je konačni cilj tvoga životnoga putovanja? Koji je tvoj odnos prema objavi Boga u Isusu Kristu?

Među ljudima znanosti postoji široka suglasnost u spoznaji da se svijet kreće nezadrživo prema svojemu kraju. Dakle, teološka i prirodoznanstvena spoznaja zastupaju isto: svijet ima svoj početak i mora imati svoj svršetak. Tko je nezadovoljan tim odgovorom, pita dalje: Zašto uopće nešto započeti sa sviješću da će to isto morati završiti? Ili ovako: ako evolucija i povijest ne vode nikamo, zašto se onda uopće angažirati na izgradnji bolje budućnosti; zašto se uopće boriti za što duži život kad svakoga živoga čeka svršetak, smrt?

Čovjek je po naravi »osuđen« na kraj života

Razlika između religiozne i sekularne misli postoji u tome kako će do toga doći i koje će snage provesti kraj svijeta. Znanost računa s jednom vrstom kozmičke katastrofe u obliku razaranja planeta zemlja. Nositelji toga razaranja su ljudi svojim načinom življenja. Do izražaja pritom dolaze svi oni elementi koji se spominju u vezi s ekološkom krizom današnje civilizacije. Daljnje pitanje o kraju svijeta glasi hoće li to biti nasilni prekid u smislu gubitka nutarnjega dinamizma, u smislu slabljenja životne energije ili će pak kraj svijeta biti ulazak u njegov cilj, dolazak na točku njegova savršenstva?

Koronavirus: kazna Božja? Ekološki kolaps života na zemlji: kazna Božja? Genocidni ratovi: kazna Božja? Umiranje od gladi milijuna djece: kazna Božja? Nije to kazna Božja, nego su to posljedice otvorenoga i skrivenoga grijeha struktura i struktura grijeha današnje civilizacije.

Ako kraj svijeta nije ujedno njegov cilj, nego samo rušenje, onda je to za nas razlog zdvajanja, nemira, rezignacije, već prema karakteru svakoga čovjeka. Nešto slično možemo misliti u vezi s osobnom smrću. Radi li se tu o kraju manifestacija života iza čega stoji »ništa« ili je pak smrt početak novoga života? Umiranje bi bilo u tom slučaju prijelaz iz zemaljskoga života u vječni život kroz vrata koja zovemo smrt. Izbor jednoga ili drugoga rješenja neizbježivoga kraja našega životnoga puta dijeli ljude na vjernike i nevjernike. Čovjek je, dakle, po naravi »osuđen« na kraj života i kod toga na biranje između vječnoga nestanka, »ništa«, i nastavljanja novoga života u vječnosti s Bogom.

Psihologija nam ovdje priskače upomoć s ponuđenom riječju »smisao«: svaki čovjek mora birati između smisla života – to je izbor za vječni život – i besmislenosti života – to je izbor za prijelaz zemaljskoga života u »ništa«. Egzistencijalna filozofija nudi u tom drugom izboru ispovijedanje »vjere« u apsurdnost života i svijeta. U toj filozofskoj misli možemo proglasiti događaj koronavirus apsurdnim uznemirenjem našega načina života u putovanjima, u zabavama, u koncertima, u punim stadionima, u proizvodu mnoštva stvari za život. Apsurdno je to uznemirenje koronavirusa sa svim patnjama, ali je apsurdan i život s putovanjima, sa zabavama, s koncertima… s proizvodnjom divnih stvari i predmeta kao rezultat već tri milijarde godina trajanja evolucije i razvoja nabolje. Na te me misli povela knjiga »Le Phenomene humain« Teilharda de Chardina koju je napisao u Pekingu 1940. godine. Citiram: »Ako je napredak obični mit, to znači ako mi možemo pitati čemu sav taj posao, pada naša snaga i s njome cijela evolucija budući da smo mi ta evolucija… Ili je priroda zatvorena našim zahtjevima za boljom budućnošću: u tom su slučaju dobre ideje i misli mrtvi plod nastojanja kroz milijune godina koji će biti ugašen snagom svoje naravi u apsurdnom Svemiru. Ili pak je priroda otvorena Nadduši (Bogu) postojećoj iznad naših duša: tada će se sve kretati prema toj Nadduši (Bogu), kojoj se možemo bezuvjetno povjeriti. Apsolutni optimizam ili apsolutni pesimizam. Srednjega rješenja nema. Napredak je po naravi na sve ili na ništa… ili prema gore ili prema dolje bez mogućnosti zastati na pola puta«.

Katolički je vjernik čovjek nade

Kakvo je stajalište katoličkoga vjernika prema aktualnim nemilim događanjima? Raditi, graditi, stvarati bogatstvo, ugled i moć kao da ću vječno živjeti: nije razumno. Ponašati se, djelovati, trošiti, iskorištavati, uživati, varati i lagati… jer je život kratak, a smrt stalna, i jer nas nakon smrti čeka ništa: protiv razuma je, nepošteno i nepravedno. Jedno i drugo je protiv dostojanstva čovjeka jer je čovjek stvoren na sliku Božju. Protiv jednoga i drugoga je katolički vjernik jer vjeruje: da križni put Isusov i njegova smrt na križu vode u uskrsnuće u vječni život. Katolički vjernik prihvaća smrt – došla ona na bilo kojoj vrsti križnoga puta njegova života – kao određenje njegova čovještva u vjeri i nadi da smrt ne znači uništenje njegove osobe, nego oslobođenje na vječni život. Za katolika vrijedi znanje iz vjere: umiranje – lako ili teško – vodi iz života u Život!

Koronavirus: kazna Božja? Ekološki kolaps života na zemlji: kazna Božja? Genocidni ratovi: kazna Božja? Umiranje od gladi milijuna djece: kazna Božja? Nije to kazna Božja, nego su to posljedice otvorenoga i skrivenoga grijeha struktura i struktura grijeha današnje civilizacije.

Kazna će Božja stići one koji su se dali na štovanje krivih bogova: jednostranoga sekulariziranoga razuma (instrumentalni razum), moći (znanje je moć), vlasti, časti, pohlepe, egoizma.

»Ti si, Gospodine, naredio, i tako se događa, da je svaki nesređeni duh (čovjek) sam sebi kazna« (Augustin). To potvrđuje filozof Seneka: »Najveće ispaštanje, najveća pokora za zločine leži u nama samima. Varaš se ako misliš da tek nakon osude sudca započinje ispaštanje u zatvoru.«

Europa i čovjek danas imaju šansu izići iz »bolesti nasmrt« oživotvorenjem kršćanskih korijena moderne kulture svjesno prihvaćajući činjenicu da je čovjek stvorenje i da snosi odgovornost za sva svoja djela pred Stvoriteljem svijeta u izgradnji uvjeta života dostojnih čovjeka: slike Božje.

IZVORGlas Koncila br. 19-20/2020.
Prethodni članakKOMU JE POTREBNO DUHOVNO VODSTVO Cilj duhovnoga praćenja
Sljedeći članakKAKO SE DUHOVNI ŽIVOT PREMJESTIO U VIRTUALNU STVARNOST? Digitalni svijet otvara nove obzore, ali ima i svoja ograničenja