UZ DVOSTRUKU TRISTOGODIŠNJICU Kapucin koji je Hrvate učio umijeću umiranja – na kajkavskom

Naslovna stranica molitvenika »Zadnja volja« hrvatskoga kapucina Štefana Zagrepca (Matije Markovića)

»Jedan od najvećih prozaista hrvatske književnosti«, »najznatniji propovjednik ne samo svoga vremena nego i cijele kajkavske književnosti«, »pravi umjetnik žive riječi« – redom su to visoke ocjene književne povijesti o čovjeku čije je ime danas jedva poznato: Matiji Markoviću. Nije ipak riječ o neopravdanu zaboravu; jer Markovićev svjetovni identitet višestruko je nadraslo redovničko ime kojim je potpisivao svoje propovijedi protkane poučnim »peldama i hištorijama«: Stephanus Zagrabiensis, Stefan od Zagreba ili – Štefan Zagrebec. Taj zagrebački kapucin u zlatno je doba kajkavskoga literarnoga baroka – početkom osamnaestoga stoljeća – pod naslovom »Hrana duhovna ovčic kerščanskeh« započeo na više od tri tisuće stranica sabirati propovijedi proslavljene sa svoje neuobičajene dramatičnosti. No »najdramatičnija« godina u tom dvadesetogodišnjem izdavačkom pothvatu zasigurno je bila – 1723.

Dvostruki tristogodišnji podsjetnik

Upravo je, naime, te godine Zagrebec izdao treći svezak svojih »duhovnih razgovora« posvećenih pripravi »za dobru i srečnu smrt« kao svojevrstan uvod u molitvenik koji je sastavio iste godine, naslovivši ga »Zadnja volja«. Puni naziv djela poznata i kao »Proteštacija duhovna« otkriva njegovu namjenu: »za vučinit se pobožno sercem i jezikom, kuliko je moguče, ne samo od umirajučega na smertnom vremenu, nego i od vsakoga zdravega Kerščena Človeka vsaki dan, kruto mogučna i hasnovita za srečno preminenje iz ovoga sveta.« Ta kratka knjižica na pet stranica donosi predložak duhovne oporuke koju u Kristove ruke izručuje umirući: nakon ispovijesti vjere i nade, slijedi molitva pokajanja i prikazanja te oproštenja i namirenja, a zaključuje ju čvrsta odluka: »… ne željem zdravja, niti smerti, pače niti najmenšega hipa živeti dulje nego kak i kuliko je Božanska volja tvoja.« Zagrebec je svoj molitvenik uresio i »zdihavanjima strelnima« – strjelovitim molitvama namijenjenima umirućemu, ali i onima što bdiju uz njegovu postelju. Dvostruki je to tristogodišnji podsjetnik da se vjerniku za smrt valja pripraviti, ali i poticaj da se u preminuću ponovno otkrije čas zajedništva.