»Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo. Još do jučer mnoge geste, pojedine riječi i znakovlja kojima smo se oholo koristili, sada, u vrtlogu smrti, postali su jasniji… Više vam se u Vukovaru ne može dogoditi da vam netko poželi dobar dan a da to i ne osjeća. Kada vas pitaju za zdravlje, ne misle na prehladu, reumu ili što slično, oni zapravo misle o vašem životu i ranama koje ste mogli dobiti čak i kada disciplinirano sjedite u podrumu. Mogli ste ih dobiti i pomažući nekomu na ulici. Geler, šrapnel, kuglica, brži su od vaših misli i prekinut će grubo čak i najljepši djetinji san«, zapisao je u zlo ratno vrijeme u svojim »Pričama iz Vukovara« Siniša Glavašević. Unatoč svim svojim užasima, rat je rasplamsao domoljublje, hrabrost, čovječnost i požrtvovnost. Osim hrvatskih branitelja, tim su se vrlinama na prvoj crti bojišta iskazali i hrvatski liječnici.
U tijeku ratnih zbivanja na području Slavonije i Baranje agresor se obrušio i na zdravstvene ustanove, posebice na bolnice u Vukovaru, Vinkovcima, Pakracu, Osijeku i Daruvaru. Ususret komemoriranju vukovarskoga stradanja, o žrtvi koju su u hrvatsku neovisnost ugradili hrvatski liječnici razgovarali smo s doc. dr. sc. Draženom Švageljom, patologom u Općoj županijskoj bolnici u Vinkovcima i nastavnikom na Katedri za patologiju i sudsku medicinu Medicinskoga fakulteta u Osijeku. Za vrijeme rata u vinkovačkoj se bolnici danonoćno skrbio o ubijenima. Vinkovačka je bolnica u ratno vrijeme bila vrlo blizu bojišnice, a u njoj je zbrinuto više od 2400 ranjenika. Bio je i član vinkovačkoga ratnoga kriznoga stožera. Između 1994. i 1998. obnašao je dužnost vinkovačkoga gradonačelnika te bio zastupnik u drugom sazivu Zastupničkoga doma Hrvatskoga sabora. Uz posao patologa, angažiran je i kao predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima i Gradskoga društva Crvenoga križa Vinkovci.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Nakon što je u proljeće 1991. proveden popis stanovništva bez ijednoga incidenta jednostavno nije bilo ni u primisli nešto poput rata. No 2. svibnja ubijeno je dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Od njih su desetorica iz vinkovačke policijske postaje. Osam tijela poginulih prevezeno je na Odjel za patologiju, 23 ranjenika prvo je upućeno u vukovarsku, a nakon dva dana u vinkovačku bolnicu. Tada smo svi postali svjesni da je rat neizbježan. Iako se stanje nakratko smirilo, izvršili smo osnovne pripreme. Za bolnicu smo nabavili veću količinu lijekova i sanitetskoga materijala i preuredili podrume za potrebe evakuacije pacijenata. Kad negdje netko ubije dvanaest policajaca, to ne sluti na dobro. Zato su započele i intenzivne pripreme za rat. Dana 19. srpnja pale su prve granate na Vinkovce, što je ujedno bio prvi napad granatama na jedan grad u Hrvatskoj, te smo sve pacijente i osoblje evakuirali u podrume. Tri dana kasnije, 22. srpnja, Vinkovci su prvi put raketirani iz zrakoplova. Kada je započela tragedija Vukovara snažnom agresijom 24. i 25. kolovoza, u Vinkovcima, koji su udaljeni samo 16 kilometara, danonoćno su se mogli čuti udaljeni zvuci detonacija.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Vinkovačka bolnica čitavo je razdoblje rata, sve do mirne reintegracije 15. siječnja 1998., bila na tristo ili najviše petsto metara od bojišnice. Prema procjeni Državne komisije za ratne štete, vinkovačkoj je bolnici nanesena najveća šteta na jednom javnom objektu u Hrvatskoj, a ona je i najrazorenija hrvatska bolnica, što je javno potvrdio u izjavi za HTV i tadašnji ministar Andrija Hebrang. Unatoč međunarodnim konvencijama koje su jasne po pitanju zaštite zdravstvenih objekata, mi nismo primijetili da se njih držala neprijateljska strana niti da nam je tzv. međunarodna zajednica pružila bilo kakvu zaštitu. Velikosrpski agresor nije bio usredotočen na vojne ciljeve, nego na ubijanje civila, razaranje i napade na naselja, a sve to kako bi zastrašio i raselio stanovništvo.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Mi smo, unatoč svemu, zahvaljujući bolničkim podrumima, koji su međusobno povezani, i dijelovima prizemlja, uspjeli zbrinjavati ranjene vojnike i civile, kao i sve bolesne koji su nam se obratili. Bolnicu, kao i rafineriju, ne može se premjestiti. Da bi se osiguralo sve potrebno za velike operacije, a ratne su ozljede takve (npr. penetrantne i prostrijelne rane grudnoga koša ili trbuha, eksplozivne amputacije ekstremiteta i sl.) da se za njihovu obradu mora osigurati hitni prijam i trijaža, rendgenska i transfuzijska služba, biokemijski i hematološki laboratorij, organizirati intenzivna njega, potrebna je sterilizacija jer se instrumenti zbog velikoga broja ranjenika moraju stalno sterilizirati… Kao član Kriznoga stožera odgovoran za pitanja zdravstva inicirao sam donošenje odluke o nenapuštanju bolnice. Bio sam svjestan da se zdravstvena usluga zbrinjavanja teških ranjenika koju mogu pružiti djelatnici u bolnici ne može ostvariti ni na jednom privremenom prostoru. Jasno, na terenu su djelovale sanitetske ekipe, no ondje se ne mogu izvoditi složeni zahvati. Zato je s jedne strane položaj bolnice u neposrednoj blizini bojišta bio prednost jer spašen je veći broj života. Odluka je bila da, čak i u slučaju okruženja grada, ostajemo, pa kakva nas sudbina dočeka… Mora takve odluke pratila me do kraja rata jer je ona za sobom nosila i odgovornost za živote djelatnika.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Da bi se jedan ranjenik mogao adekvatno zbrinuti, potreban je najprije kirurg, a ako je riječ o velikoj ozlijedi, potreban je još jedan, te instrumentarka. Potrebni su anesteziolog i anesteziološki tehničar, rendgenski tehničar, transfuziološki tehničar i gipser. Potrebna je i medicinska sestra koja će se o ranjeniku brinuti na odjelu intenzivne njege. Netko treba sterilizirati instrumente, netko treba zagrijati prostor u kojem će boraviti ranjenik, netko mu treba napraviti obrok, a taj prostor treba redovito pospremati i čistiti. Treba se skrbiti i o dotoku tople vode i električne energije, treba oprati i rublje. Dakle, potrebno je između deset i petnaest zdravstvenih djelatnika, ali i određen broj nezdravstvenih. U bolnici je radilo stotinjak zdravstvenih djelatnika cijeli rat i dvadesetak nezdravstvenih djelatnika, koji su također podnijeli jednako težak teret rada u takvim uvjetima.
Bilo je i slučajeva u kojima su ljudi davali otkaze jer jednostavno nisu mogli podnijeti takav stalni pritisak. Naše je sudjelovanje u ratu bilo potpuno dragovoljno. Da je postojala prava i stroga mobilizacija, moglo bi se govoriti o dezerterstvu, što je kažnjivo. Jesmo li ikada čuli da je netko zbog toga kažnjen? Tko je htio sudjelovati, sudjelovao je, a tko nije htio, nije bio prisiljavan. Zato se i govori o dragovoljcima. Ozračje zajedništva koje je u to vrijeme u bolnici uspostavljeno bilo je neponovljivo. Nitko nije pitao kada je njegov red da nešto napravi. Živjeli smo i radili u bolnici neprekidno 24 sata od 14. rujna 1991. do 15. svibnja 1992. Djelatnici hitne službe podnijeli su najveći rizik jer su stalno pod granatama prikupljali ranjenike i mrtve. Hvala Bogu, nitko od njih nije smrtno stradao. Nitko od cjelokupnoga bolničkoga osoblja nije stradao, iako je bilo dvoje ranjenih s lakšim ozljedama od gelera. To nam je najveća Božja nagrada. Rat je iracionalan pa se i ljudi u njemu tako ponašaju. Čovjek ne može reći da se ne boji, ali čini sve kao da se ne boji. Svi koji su ostali prihvatili su rizik. Taj osjećaj zajedništva nikada nigdje nisam doživio nakon rata, a to se nigdje i ne može doživjeti, samo u takvim izvanrednim situacijama. Svi su ljudi bili zajedno, jednako spremni riskirati vlastiti život. U ratu nema ništa lijepo, međutim to zajedništvo možemo ipak na neki način smatrati posebnim. Ohrabrujući su bili i posjeti crkvenih dostojanstvenika. Biskup Ćiril Kos prvi nas je posjetio, već u rujnu kada su počele padati i prve granate na bolnicu, te još dva puta do 15. svibnja 1992. Cijelo vrijeme rata na sve blagdane i nedjelje u bolnici misu je služio Petar Ćorluka, tada župnik vinkovačke župe sv. Ćirila i Metoda. Misu polnoćku i misu na Novu godinu slavio je mons. Tadija Pranjić. Kardinal Kuharić bio je u prosincu, kasnije i kardinal Puljić.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Čitavo vrijeme rata nikad nisam dvojio trebam li kao patolog raditi svoj posao u ratu. Bio sam svjestan da, ako je netko spreman položiti život za Hrvatsku, mogu barem riskirati život da bi ostali podatci o tome da je on ubijen i kako je ubijen. Evidentirao sam i dokumentirao te svakodnevno slao faksom policiji, u Krizni stožer i u Centar za obavještavanje, kojem su se javljale obitelji da bi doznale novosti i sudbinu bližnjih. Preko e-maila, spajajući se na repetitor u Mađarskoj, pa na sljemenski, i tim putom do Glavnoga stožera saniteta. Sva dnevna izvješća postoje. Za 319 poginulih evidentiranih na Odjelu za patologiju i citologiju Medicinskoga centra Vinkovci nitko nije odgovarao. Treba napomenuti da je netočan termin »stradali u Domovinskom ratu« jer oni nisu stradali, oni su ubijeni. Stradati se može od potresa, poplave, lavine… Žrtve rata uvijek su oni koji su ubijeni, zato ne mogu biti stradalnici. Koliko mi je do sada poznato nije podignuta ni jedna optužnica niti sam igdje pozvan da svjedočim na sudu. Od navedenoga broja bilo je 12 posto žena, a 35 posto su civili. To je najveća katastrofa.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Kao i svagdje u svijetu, postoji samo jedna istina. Nitko nije vlasnik istine – istina je ono što se može dokazati na temelju dokumenata i argumenata. Kao katolici znamo da je Istina jedino u Bogu. Ako postoje jasni dokazi, ne može se govoriti o dvjema istinama.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Ta odgovornost pripada svima onima, od lokalne preko državne sve do međunarodne razine, koji su pridonijeli tomu da zločinci za svoja zlodjela ne budu osuđeni.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Toga se dana nekoliko ljudi uspjelo probiti iz Vukovara i doći, u rastrganoj i blatnoj odjeći, u vinkovačku bolnicu. Govorili su da je ondje sve gotovo, da srpske snage ulaze u grad. Sljedećega dana službeno nam je potvrđeno da je Vukovar okupiran. Nakon toga među nama je zavladala teška konsternacija. Djelatnici su idućih nekoliko dana jedva međusobno komunicirali. To su bili najtužniji dani jer nitko od nas nije vjerovao da će Vukovar biti okupiran. Uvijek smo se nadali da će grad opstati. Prethodnoga mjeseca, 2., 3. i 5. listopada za Vinkovce su također bili teški dani. Okupiran je Cerić koji je nekoliko kilometara od bolnice, a s njezina petoga kata predsjednik Kriznoga stožera zajedno sa mnom promatrao je kako neprijateljski tenkovi ulaze u selo. U isto su vrijeme pokušali okupirati i Nuštar, no ondje su velikosrpske snage bile poražene i odbijene, što nam je svima podiglo moral. No 18. studenoga nakon toga je bio veliki šok.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Prema meni dostupnim pokazateljima nisam mogao zaključiti da postoje takve trajne posljedice. Na to bi pitanje najbolje mogao odgovoriti naš poznati toksikolog prof. dr. Franjo Plavšić, koji je u ratu provodio analize. Bilo je i pokušaja zastrašivanja bacanjem tzv. paučine iz zrakoplova. No mislite li da bi onaj koji želi nešto tuđe osvojiti to najprije zatrovao? Ipak, druge teške i značajne posljedice postoje. Od mina su nakon rata nastavili ginuti pirotehničari i civili. Najveće su posljedice u obiteljima onih kojima je poginuo netko od najmilijih. Posljedice osjećaju oni koji su trajno ostali bez dijela svoga tijela ili su ranjeni. Mnogi su prošli torturu srpskih logora i mučenja u Stajićevu, Begejcima, Srijemskoj Mitrovici, Aleksincu, Nišu… Neke su obitelji raseljene, čak i razorene u fizičkom, duhovnom i materijalnom smislu. Jasno, ne smiju se izostaviti ni psihičke posljedice koje su ostale na apsolutno svima koje je rat dotaknuo izravno ili neizravno. Najsnažniji je pokazatelj te tvrdnje više od 3300 samoubojstava naših branitelja. Ako iz ukupnoga zbroja žrtava rata izuzmemo Osječko-baranjsku županiju, Vukovarsko-srijemska županija ima više poginulih, invalida i djece bez roditelja nego čitava Hrvatska zajedno.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Ako se mladoga i zdravoga čovjeka onemogući u obavljanju određenoga poziva, u ovom slučaju vojničkoga, a da se on pritom ne može vratiti na neko drugo radno mjesto jer je ono uništeno ili tvrtka u kojoj je radio prije rata više ne postoji, to će jasno proizvesti snažno nezadovoljstvo. Vjerojatno je to jedan od značajnijih uzroka tako visoke stope samoubojstava među braniteljima.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Bit toga odgovora sadrži naša katolička vjera. Možemo se ugledati i na stanje u drugim civiliziranim društvima. Prvo, treba poštovati sve koji su kroz povijest ugradili svoj život u Hrvatsku. Mlade generacije treba učiti o tragediji svih ratova, čime ćemo pokazati da takvo nešto ne može donijeti napredak civilizaciji, nego samo štetu. To se treba usađivati školovanjem, komemoriranjem i adekvatnim tretiranjem branitelja kao hrvatskih heroja. Mladima treba prenijeti poruku, kroz istinu, o tome da budu nositelji mira i oni koji se nikada ne će zalagati za rat.
DOC. DR. ŠVAGELJ: Naravno. U nama nema mržnje. Osobno ne ću ništa izgovoriti iz mržnje protiv druge strane. Ako počnemo mrziti, razaramo sami sebe. Pravi kršćanin ne može mrziti.
