Prema Ustavu Republike Hrvatske svi su građani jednaki pred zakonom. Ipak pojedini zakoni zaobilaze to pravo jednakosti u korist jednih, a na štetu drugih. Tako se zakonima uz blagoslov Ustavnoga suda ili njegovim oklijevanjem zaobilazi božansko načelo »svi smo jednaki pred Bogom«, a potvrđuje poznata izreka iz knjige Georgea Orwella »Životinjska farma« u kojoj se simbolično opisuje izrođena pravda modernoga društva u kojem vrijedi načelo »svi smo jednaki, ali neki su jednakiji«. Takva se praksa provodi i tzv. »cjelovitom reformom mirovinskoga sustava« kojom se dopuštaju određene povlastice u mirovinskim pravima za brojne skupine, a teret tih povlaštenih prava trebali bi snositi svi osiguranici koji plaćaju mirovinske doprinose, ali i svi porezni obveznici. Produžuje im se obvezni radni vijek glede starosti i staža, a korisnike prijevremenih mirovina kažnjava dosmrtnim smanjivanjem mirovine.
Bez potpunoga osvjetljavanja biti i pozadine problema, skreće se pozornost javnosti na sporedne kolosijeke. Na taj se način namjerno prikrivaju načelne nepravde koje u sebi sadrže osnovanu sumnju u moralnost onih koji su na izborima izabrani za graditelje demokratskoga društva i zaštitu temeljnih prava građana. Prikazuju se lažne, ničim argumentirane tobože struče analize glede zastrašujuće budućnosti sadašnjih i budućih umirovljenika ako se ne provedu ideje mirovinskih reformatora. Pritom se poziva na stručnjake i znanstvene autoritete, ali bez navođenja punih imena i prezimena tih autoriteta. Dakle, tih stvarnih autoriteta zapravo nema pa takve ideje reformatora izlaze iz područja pravne države i pravnoga poretka te postaju pitanje opće ljudske pravde, pravičnosti i morala.
Narod, odnosno građani koji su masovno potpisali inicijativu »67 je previše«, osjetili su svu otuđenost zakonodavca, koji im je nametnuo mirovinski Zakon, kao navodno jedini ispravan put za njihovu mirovinsku budućnost. Osvještavanje građana potvrđuju i nedavni rezultati izbora za Europski parlament, kao i očigledan pad popularnosti pojedinih političkih stranaka, koje se sve više urušavaju same od sebe. Očito je da je u tijeku neke vrste proces pročišćavanja. Uočivši gubitak uvjerljivosti, samovoljni reformatori s ciljem izbjegavanja odgovornosti za svoje reformske promašaje usmjeravaju pozornost prema Ustavnomu sudu, koji bi trebao dati svoj pravorijek, kao da je Ustavni sud nepogrješiv te mu pridaju značenje »svete krave«.
Zato valja ponovno podsjetiti na prošlost ponašanja Ustavnoga suda kad se radi o mirovinskim pravima, kako se ta prošlost ne bi ponovila. Naime, poseban Zakon o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru (koji je na sreću ukinut, ali ne odlukom Ustavnoga suda), propisivao je da zastupnik nakon prestanka zastupničkoga mandata ima pravo na zastupničku mirovinu prije ispunjenja općih uvjeta za stjecanje prava na starosnu mirovinu (prije 65. godine muškarac, odnosno prije 60. godine žena) koji su bili propisani za ostale građane. Zato je tim posebnim zakonom za zastupnike propisano da zastupnici koji su barem pola vremena trajanja zastupničkoga mandata dvije godine obavljali zastupničku dužnost, a imaju najmanje 20 godina mirovinskoga staža, mogu ostvariti zastupničku mirovinu već s navršenih 55 godina muškarci, odnosno s navršenih 50 godina žene. To je bila klasična staleška povlastica.
Dakle, zastupnici su za sebe mislili da se »mnogo više troše« u svojem napornom poslu zastupanja interesa ostalih građana pa su za sebe propisali 10 godina blaže starosne uvjete. Istodobno su već onda predlagali za ostale građane povećanje starosnih granica na 67 godina. U općoj euforiji ostvarenja vlastite države nitko se nije pitao je li to pravedno, ni političari ni mediji.
Ako zastupnici ne mogu raditi neki drugi posao nakon isteka mandata s navršenih 50, odnosno 55 godina, kako će moći raditi do 67. godine fizički radnici, konobari, kuhari, tekstilci, građevinski radnici i drugi. Jasno je da većinu nabrojenih zanimanja nije moguće obavljati u tim godinama i da će oni ostajati bez posla ili ostvarivati eventualno umanjene invalidske mirovine zbog tzv. »profesionalne nesposobnosti« s postavljenim pravom odnosno mogućnošću da se snađu sami na slobodnom tržištu radne snage ako se mogu prodati kao roba ili će ostvarivati pravo na trajno umanjene prijevremene mirovine. U protivnom bit će im ostavljeno čekanje bez prihoda dok ne dožive starost za mirovinu, ako je mnogi i dožive.
Na pokrenuti postupak o ustavnosti posebnoga prava na zastupničke i dužnosničke mirovine Ustavni je sud potvrdio pravo zastupnika na posebnu iznimnu visoku mirovinu! Dakle nije prihvatio načelo da zastupnici i dužnosnici barem djelomice participiraju u skromnosti s prosječnim građaninom kojega navodno zastupaju. Treba vjerovati da Ustavni sud ne će ponoviti takvu pogrješku povodom ocjene o ustavnoj dopuštenosti inicijative »67 je previše«.
U protivnom trebalo bi se upitati što se može očekivati u našem pravnom sustavu ubuduće. Ako političari ne odgovaraju nikada i nikomu, a misle samo na svoje osobne interese, dok Ustavni sud postaje isključivo politički sud u interesu političkih struktura, komu će narod vjerovati? Prijeko je potrebno moralno i duhovno osvještavanje i pročišćavanje svih građana, a posebice institucija vlasti, sudstva i političara.
