UZ IZVOĐENJE NASTAVE NA DALJINU Kako su u svemu prošli učitelji?

Snimio: I. Tašev | Ana Tuškan, glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja

Posljednja tri mjeseca školski sustav, kao i mnoga druga područja života, djelovao je u izvanrednim uvjetima zbog koronavirusa – a posljedice nastave na daljinu osjetili su ne samo učenici i njihovi roditelji, nego i učitelji i nastavnici koji su se u kratkom vremenu trebali prilagoditi novonastaloj situaciji, što je uvelike utjecalo na njihove obveze i rad. O njihovim problemima i načinu rada nije se moglo toliko čuti pa smo o iskustvima učitelja i nastavnika u nastavi na daljinu pokušali više doznati u Sindikatu hrvatskih učitelja koji okuplja oko 26 tisuća članova u sustavu školstva. Njihova glavna tajnica Ana Tuškan za Glas Koncila je govorila o tome kakva je bila suradnja s resornim ministarstvom, koje su sve zadaće morali obavljati učitelji te jesu li za taj posao bili dovoljno honorirani…

Dom pretvorili u učionice

»Učitelji su u tom teškom razdoblju imali veliku odgovornost, bili su i motivatori i prijatelji i edukatori. Njihovi mobiteli i računala radili su 24 sata dnevno, učitelji su bili na raspolaganju roditeljima, kojima su individualno dodatno pojašnjavali sve nejasnoće, a njihov su rad pratili svi ukućani. Mora se imati u vidu da su mnogi učitelji dnevno u prosjeku komunicirali sa stotinu učenika, a od svakoga su nastojali dobiti povratnu informaciju o tom danu. Bilo je potrebno mnogo truda i vremena da se učenici i učitelji snađu u svim alatima predviđenima za uspješno svladavanje svakodnevnih zadaća u četiri zida. Također, neki učenici žive na područjima koja nisu pokrivena internetskom vezom, a čak je i telefonska veza upitna, neki nemaju miran kutak, neki su imali teške obiteljske situacije i sve je to učitelj uzimao u obzir te je svoj dom pretvorio u učionicu na daljinu otvorenu 24 sata.«

»Učitelji su u tom teškom razdoblju imali veliku odgovornost, bili su i motivatori i prijatelji i edukatori. Njihovi mobiteli i računala radili su 24 sata dnevno, učitelji su bili na raspolaganju roditeljima, kojima su individualno dodatno pojašnjavali sve nejasnoće, a njihov su rad pratili svi ukućani.«

Učitelji su bili i u ulozi tragača za ravnotežom između motivacije učenika za usvajanje znanja i vještina te pronalaženja strategije načina vrjednovanja učeničkih postignuća, uzimajući u obzir sve izvanredne okolnosti. To je glavna tajnica sindikata prokomentirala riječima: »Praćenje napredovanja učenika na daljinu bilo je vrlo zahtjevno jer učitelj nije mogao vidjeti osmijeh, tugu ili nelagodu u očima svojih učenika. Neposredna je komunikacija nezamjenjiva i neprocjenjiva, a način rada u kojem se ne može zagrliti učenika ili mu pomoći u nekoj radnji doista uvelike mijenja čitav koncept odgoja i obrazovanja. I upravo zato rad s učenicima nije posao, nego je poziv, a ova je situacija još jednom pokazala koliko su učitelji bitni i koliko je rad ‘uživo’ svima nedostajao, kako roditeljima tako i učenicima i učiteljima.«

Sami plaćali internet

Nastava se u proteklim tjednima zbivala na daljinu, preko televizije i interneta. Odjednom je ta tehnološka dimenzija postala važna za nastavnički posao, a uz sama znanja – mnogi su internetsku vezu i dodatni promet plaćali iz vlastitoga džepa… Takve su informacije dolazile i do tajnice Tuškan, koja kaže da su bili veći računi i za mobitele jer je dosta komunikacije išlo upravo tim kanalom. »Učenici su bili uključeni u grupe, razgovaralo se s roditeljima, svakomu je trebalo zasebno pojašnjavati, odgovarati na pitanja, davati povratne informacije, a poruke su stizale, kao i zadaće, u svako doba dana i noći. No to da učitelji sami financiraju izvođenje nastave, na žalost, nije ništa novo jer su zaposlenici u škole često donosili materijale koje su sami kupovali, poput papira za kopiranje, toaletnoga papira, selotejpa, markera i mnogih drugih materijala. Tako je trošenje vlastitih resursa za rad s učenicima češće pravilo nego iznimka. Uz sve navedeno, učitelji su morali preuzeti ulogu informiranja roditelja – koji nisu dobivali jasne informacije od ministarstva – pa su, uz sve zadaće, morali i objašnjavati neobjašnjivo.«

Nastavnici su, prema riječima naše sugovornice, radili više i napornije nego inače, a posebno su mnogo vremena trošili na komunikaciju. »U komunikaciju su bili uključeni ne samo roditelji, nego i svi ukućani. Sve je to trebalo kontrolirati, davati povratne informacije, slati pojašnjenja i vrjednovati. Jasno da to iziskuje velik angažman, mnogo odricanja, truda i ljubavi. Učitelji su se trudili prihvaćati sve zahtjevne situacije u kojima se učenici nalaze, a svi ti problemi bili su mnogo izraženiji svih ovih mjeseci.«

Bez učitelja nema škole

No taj dodatni angažman učitelja nije pratilo financijsko nagrađivanje, što je u mnogih izazvalo osjećaj razočaranja, tvrdi sugovornica i nastavlja: »Glavni je problem generalni odnos resorne ministrice prema zaposlenicima i njihovu angažmanu. Dakle, bez učitelja nema ni škole ni reforme, bez učitelja nema motivacije, oni su preko noći morali u potpunosti promijeniti svoj način rada i prijeći iz neposredne komunikacije u komunikaciju isključivo posredovanjem suvremene tehnologije. Učitelj je imao zadaću motiviranja na daljinu, morao je staviti vlastite strahove na stranu kako bi učeniku pružio najbolje što može, komunicirati s roditeljima odnosno obavljati rad koji je izravno povezan s cjelodnevnim upitima i kritikama, biti dostupan za individualna pojašnjenja na daljinu, davanja povratnih informacija te vrjednovanja.«

No to, tvrdi sugovornica, kao da nije prepoznato, prevladava stajalište da je »školu na daljinu vodio ‘netko treći’ i da je količina njihova rada mnogo manja nego što je realno bila«. Navodi i konkretan primjer omalovažavanja struke u ovim danima, a riječ je o odluci o popravnim rokovima: uvedena su tri popravna roka na koje učenici mogu izići s četiri negativne ocjene. »Ministrica očito nije shvatila da učenici ne dobivaju jedinice zato što su njihovi domovi stradali u potresu, zato što su učitelji ‘zli’ ili zato što se jedinice dijele neutemeljeno, a još manje shvaća da, prije svakoga popravnoga, učenik mora odraditi 10 do 25 sati dopunske nastave, što je gotovo nemoguće ostvariti u rokovima koji su zadani. Pozivajući se na to da je takvu odluku donijela za dobrobit učenika, ministrica je još jednom ponizila učitelje koji itekako znaju kako i temeljem čega vrjednovati. Dakle, sve je to opravdan razlog nezadovoljstva, a financijska nagrada samo je nepostojeći šlag na nejestivu kolaču koji nam je poslužila ministrica.«

(Ne)rješavanje problema

Zbog svega toga, nastavlja sindikalistica Tuškan, učitelji su prije svega zaslužili da im se oda priznanje za sav trud, pripremu materijala, davanje povratnih informacija, informiranje roditelja, kreativnost, snalažljivost, dostupnost, odgovornost i profesionalnost. No nije se mogla ne osvrnuti na nedovoljnu potporu i podršku koju su učitelji i ravnatelji imali od ministarstva. »Od početka resorno ministarstvo nije dovoljno često i dovoljno jasno komuniciralo sa strukom. Ipak su u nečemu bili vrlo uspješni, a to je prebacivanje odgovornosti za funkcioniranje školstva na ostale dionike u sustavu. Jasno da smo se svi u ožujku našli u novoj situaciji i da nitko nije očekivao ‘instantne’ odgovore na sva pitanja, no upravo zato tražili smo od resornoga ministarstva redovito javno obraćanje preko kojega bi predstavnici MZO-a mogli neposredno odgovarati na pitanja učenika, roditelja i struke. Resorno se ministarstvo očitovalo da se svi odgovori mogu naći na stranicama MZO-a, ne shvaćajući da je u tim trenutcima neizvjesnosti i uvođenja potpuno novoga oblika komunikacije s učenicima bilo potrebno, prije svega, uputiti toplu riječ, poslati poruku zajedništva i snažnu poruku potpore svim zaposlenicima u školama te učenicima, roditeljima, bakama i djedovima. Sve probleme na terenu morali su rješavati, i još rješavaju, i ravnatelji i struka, što je vrlo teško s obzirom na nejasne i dvosmislene poruke i informacije koje su dolazile i još uvijek dolaze od nadležne ministrice.«

IZVORGlas Koncila br. 25/2020.
Prethodni članakNOVI POTRESI, STARI PROBLEMI Umijeće otežavanja provedbe dobrih projekata
Sljedeći članakPOUČAK POŠTANSKE ŠTEDIONICE U BEOGRADU Zašto isplate mirovina preko banaka, a ne pošte?