UZ »JERONIMOVSKI JUBILEJ« – 1600. GODIŠNJICU NJEGOVE SMRTI Kako je sv. Jeronim prozvan »uzvišenijim od ostalih svetih«

Štrigova, crkva sv. Jeronima i nekadašnja rezidencija (kuća skrbništva), a danas privatna kuća
Tijekom povijesti mnogi su svojatali Jeronima kao svoga iako on nikada nije želio takvo svojatanje. U svojim spisima isticao je svoje duhovno podrijetlo, na koje je bio ponosan. Glede toga on doslovno piše: »Ja sam kršćanin. Rođen sam od kršćanskih roditelja. Nosim na svom čelu zastavu križa.«

Sveti Jeronim – punim imenom Sofronije Euzebije Jeronim – svećenik, eremita, crkveni naučitelj i crkveni otac, bio je tajnik pape Damaza, prevoditelj je Svetoga pisma na latinski jezik (Vulgata); napisao je mnoga djela tumačeći Bibliju. Hrvatski glagoljaši pripisivali su mu autorstvo glagoljice. Potječe iz kršćanske obitelji. Rođen je oko 345. godine u Stridonu »na granici između Dalmacije i Panonije«, gdje je stekao osnovnu naobrazbu; školu je nastavio u Rimu, Antiohiji i Carigradu. U Rimu je bio kršten u dvadeset i petoj godini. Prigrlio je i promicao monaški život te žarko suosjećao s potrebama Crkve. Umro je u Betlehemu 30. rujna, no sporna je godina preminuća; neki tvrde da je umro 419., a drugi 420. godine. Dobro je da smo ga se malo više spomenuli prošle i ove godine i proslavili makar skromno 1600. godišnjicu smrti kršćanskoga i općeljudskoga velikana sv. Jeronima. Bio je teolog, bibličar, plodni pisac, prevoditelj, isposnik koji je kroz stoljeća imao, a i danas ima, velik utjecaj na kršćanstvo, ali i na svjetovnu predaju. Jeronima je svetim proglasio Grgur Veliki 590. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u 13. stoljeću u Rim u baziliku svete Marije Velike. Vjernici ga se posebno spominju na dan njegova preminuća 30. rujna. Nakon Jeronimove smrti njegovo se čašćenje širi diljem svijeta. Zbog njegova zemljopisnoga podrijetla ističemo posebnu povezanost hrvatskoga naroda sa svetcem kojega smatramo i doživljavamo kao svoga, kao našega.

Jeronim i Sveto pismo

Jeronim je među svetima u prvom redu čovjek Biblije. On je Sveto pismo čitao, o njemu razmišljao i po njemu živio te oduševljeno širio Božju riječ među ljudima. Preveo je Bibliju na latinski jezik da bude dostupna i razumljiva običnim ljudima. Kakav odnos čovjek treba imati prema Bibliji ili što ona treba biti u njegovu životu opisao je u Proslovu o proroku Izaiji: »Vraćam što sam dužan, slušajući Kristove zapovijedi kad kaže: Ispituj Pisma i: Tražite i naći ćete, te dodaje da ne bi bili kao Židovi koji su čuli ali i dalje lutaju jer ne poznaju Pisma, ni Božju snagu.« Zatim navodi tumačenje sv. Pavla: »Ako je Krist Božja snaga i Božja mudrost, onda onaj tko ne pozna Pisma ne zna Božju snagu ni njegovu mudrost: nepoznavanje Pisama nepoznavanje je Krista. Pismo sadrži sve Gospodnje tajne.«

Pavao piše Timoteju: »Sve Pismo, Bogom nadahnuto, korisno je za poučavanje, odgajanje u pravednosti da čovjek Božji bude vrstan, za svako dobro djelo podoban.« Na tom temelju II. vatikanski koncil u »Dei Verbum« (br. 21) govori koje mjesto Biblija treba imati u životu Crkve, a koncilski otci zaključuju navodeći Jeronimove riječi: »Ne poznavati Pisma to je ne poznavati Krista.« I Katekizam Katoličke Crkve (1994.) u br. 133 ponavlja iznesenu misao sv. Jeronima.

Bula pape Nikole V. za crkvu sv. Jeronima u Štrigovi

Ovih dana, točnije 10. studenoga, spominjemo se važnoga datuma iz hrvatske povijesti. Naime, 1447. godine – dakle prije 573 godine – papa Nikola V. u Rimu izdao je bulu »Gloriosus Deus in sanctis suis« (Bog slavan u svetima svojim) za crkvu rodnoga mjesta sv. Jeronima »u Štrigovi, Zagrebačka biskupija«. Ona je kod nas malo poznata i još manje vrjednovana, a riječ je o jednoj od najvažnijih isprava za crkvu sv. Jeronima u Štrigovi, za cijelo područje nekadašnje Zagrebačke biskupije, za Hrvatsku, pa i puno šire. Postoji rukopisni uredski, radni primjerak bule – koji smo pronašli u Vatikanskom tajnom arhivu (danas Vatikanski apostolski arhiv) – i malo izmijenjeni prijepis svečanoga primjerka bule koji je tiskao Mihael Bombardi u svom djelu »Topographia Magni Regni Hungariae« iz 1718. Od njega je bulu preuzeo i tiskao Josip Bedeković u djelu »Natale solum magni Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum« (Rodno mjesto velikoga crkvenoga učitelja svetoga Jeronima skriveno pod ruševinama Štrigove) iz 1752. Nije poznato gdje se svečani primjerak bule danas nalazi i je li uopće sačuvan. Na temelju spomenute bule Štrigova je jedino mjesto u svijetu koje ima potvrdu najviše crkvene vlasti, pape, da se upravo u njoj rodio Jeronim.

»Proslavio svetu majku Crkvu«

Bula počinje riječima: »Nikola biskup, sluga slugu Božjih…« Iz tih riječi je jasno da je autor toga svečanoga pisma rimski prvosvećenik Nikola V. On je bio veliki dobrotvor hrvatskoga naroda: dao je 1447. bulu za crkvu sv. Jeronima u Štrigovi, darovao je 1453. godine Hrvatima crkvicu sv. Marine u Rimu i prostor na kojem mogu izgraditi gostinjac i bolnicu za hrvatske hodočasnike. Danas se na tom prostoru nalazi hrvatska crkva sv. Jeronima i Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima. Uz to Nikola V. je bio upoznat s nevoljama koje su doživljavali katolici pred najezdom Osmanlija, te ih je novčano pomagao u borbi protiv Turaka. Na kraju redovnici franjevci trećoredci glagoljaši od milja Nikolu V. zovu naš papa zbog svega onoga što je on za njih učinio.

U buli Nikola V. piše da je upućena »svim Kristovim vjernicima«. Papa govori da je Bog slavan u svim svetima te mu je drago da ih se slavi, no naglašava: »Među svetima posebno se ističe ‘vjeroispovjednik sv. Jeronim’«; on je »uzvišeniji od ostalih« jer je »proslavio svetu majku Crkvu« te je poput »goruće svjetiljke postavljen na svijećnjak u domu Gospodnjem«, dodajući da on rastjeruje »tminu zabluda« u Crkvi.

I Marulić je čuo za Štrigovu

Povod da je Nikola V. izdao bulu velika su dobročinstva za crkvu sv. Jeronima, hodočašća u Štrigovu i velika pobožnost prema svetcu kršćanskoga puka, i to ne samo onih iz Štrigove, nego i iz okolnih naroda. Uz to on piše da ga je na podjeljivanje posebnih milosti potaknula velika ljubav »Fridrika, grofa i bana kraljevine Slavonije« koji je izgradio na temeljima stare, premalene, trošne crkve veličanstvenu, novu crkvu te ju je bogato obdario. U novoizgrađenoj crkvi – za razliku od postojeće župne crkve sv. Marije Magdalene koja je određena za župni pastoral – vršit će se posebni pastoral, pobožnosti, štovanje sv. Jeronima. Nova velika crkva posvećena svetcu pridonijet će da rodno mjesto sv. Jeronima postane još veće duhovno središte. Juraj Kocijančić piše da je i Marko Marulić čuo od onih iz blizine Štrigove »da posred štrigovskih ruševina postoji kapelica, posvećena sv. Jeronimu, izgrađena negda od tamošnjih stanovnika na spomen Jeronimova rođenja, pače da tamo postoji i dio zgrada koje su nekoć pripadale Jeronimovim roditeljima«.

Ima puno toga što upućuje da je upravo Štrigova rodno mjesto sv. Jeronima. Naime, o tome izravno govori papa Nikola V., na to upućuju stari kartografi, stari rječnici, potvrđuje i živa, dugovječna narodna predaja, o tome govore brojni pisci, pjesme, legende i priče, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji, Njemačkoj…

Bulom su dane posebne povlastice hodočasnicima koji dolaze u Štrigovu; ondje mogu dobiti oprost »od zadanih im pokora koje će biti obvezne neprekidno u sadašnja i buduća vremena«. To je bio dodatni motiv vjernicima da još više štuju sv. Jeronima. Nakon toga Štrigova postaje hodočasničko mjesto, svetište sv. Jeronima. Njega vjernici štuju od davnina, uz male prekide, a to je bilo kada je Juraj stariji Zrinski luteran otjerao sve katoličke svećenike iz Međimurja, a crkve zatvorio ili srušio, zatim nakon što je car Josip II. ukinuo redovnike pavline i na kraju kada su komunisti nakon II. svjetskoga rata zabranili manifestacije.

»Između rijeka Mure i Drave«

Brojne pokrajine, gradovi i mjesta svojataju čast zavičajne pripadnosti sv. Jeronima. Neki mjesto njegova rođenja smještaju na području današnjega Splita, Trogira, Kijeva, Grahova, Duvna, Šuice, Knina, Skradina, Lovreća, Otoka kod Sinja, Trsata, Kopra, Trsta, Akvileje. Jeronim o sebi piše u »De viris illustribus« (O slavnim, uvaženim ljudima) da mu je otac bio Euzebije, da je rođen u gradu, trgovištu Stridonu, da su njegovo mjesto razorili Goti i da se ono nalazi na granici, na razmeđi, gdje se dodiruju kao kod kakvoga čvorišta (confinium) Dalmacija i Panonija. On nije definirao granice, niti govori o svojoj pokrajinskoj ili kojoj drugoj pripadnosti.

Komentator Jeronimova teksta kaže da postoje razna mišljenja o mjestu gdje se nalazio Stridon, no za njega se najvjerojatnije mjesto rođenja sv. Jeronima nalazi »između rijeka Mure i Drave«. Jeronim nije posebno isticao svoje stridonsko podrijetlo i sebe nije svrstavao u neku pokrajinu. Lijepi usklik: »Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!« koji mnogi spominju i pripisuju sv. Jeronimu, kao njegovo kajanje i pripadnost pokrajini, nije on izgovorio ili barem za to nema dokaza. O »nekom, nekakvom Dalmatincu« pogrdno piše Paladije koji o Jeronimu govori sve najgore; tek u srednjem vijeku njegovi poštovatelji govore o njegovu dalmatinskom podrijetlu. Priče, legende, vijesti o pronađenim pa izgubljenim pločama i kamenima s natpisima da je upravo u tom mjestu ili pokrajini rođen Jeronim nastaju kasnije i bile su popularne u istočnim i zapadnim kršćanskim književnostima i predajama; one smještaju Stridon u razne gradove, pokrajine ili države ovisno o tome tko ih zastupa.

Gdje se dodiruju Dalmacija i Panonija
Crtež crkve sv. Jeronima i čudotvornoga izvora u Štrigovi iz 1644.

Ima puno toga što upućuje da je upravo Štrigova rodno mjesto sv. Jeronim. Naime, o tome izravno govori papa Nikola V., na to upućuju stari kartografi, stari rječnici, potvrđuje i živa, dugovječna narodna predaja, o tome govore brojni pisci, pjesme, legende i priče, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i u Austriji, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji, Njemačkoj… O tome govori i pobožnost prema svetcu u njemu od davnina posvećenoj crkvi, kao i brojna hodočašća iz raznih krajeva. O tome svjedoče sakralni objekti građeni uvijek na istom mjestu. Graditelji i pisci ističu da su oni gradili crkvu na mjestu gdje je bio Jeronimov »očinski dom u kojem je bio othranjen i odgojen i gdje se nalazi čudotvorni Jeronimov izvor«. Na to upućuju i danas vidljivi ostatci devastirane nekadašnje rimske utvrde Stridon – danas nazivan Štrigovčak i nedaleko od nje rimska promatračnica koju narod naziva Rimščak. Na kraju i sam Jeronim kad govori o svojem rodnom mjestu ističe da se rodio na granici (confinium), gdje se dodiruju Dalmacija i Panonija, a u njegovo vrijeme to je, na temelju svega navedenoga, bila najvjerojatnije Štrigova u današnjoj Hrvatskoj.

Tijekom povijesti mnogi su svojatali Jeronima kao svoga iako on nikada nije želio takvo svojatanje. U svojim spisima isticao je svoje duhovno podrijetlo, na koje je bio ponosan. Glede toga on doslovno piše: »Ja sam kršćanin. Rođen sam od kršćanskih roditelja. Nosim na svom čelu zastavu križa.«

Raduje što i drugi tvrde da je Jeronim njihov i da su njegovi štovatelji. Njega svojataju mnogi jer je bio sjajan, učen, otvoren, svet. Istina je da je zapravo Jeronim svačiji. No ipak u Hrvatskoj je opravdan ponos što je sv. Jeronim – taj velik čovjek, kršćanin, svećenik, svetac – izdanak njezina podneblja.

Matija Berljak

IZVORGlas Koncila br. 45/2020.
Prethodni članakBIBLIJSKE MOLITVE Zahvaljujmo Bogu Davidovim riječima
Sljedeći članakMIJENJA SE POLITIČKA PARADIGMA Zajedništvo napokon prioritet?