Centar za poslovnu etiku Fakulteta filozofije i religijskih znanosti u petak 28. veljače održao je simpozij o migracijama, ekonomiji i poslovnoj etici, na kojem se pristupilo pitanjima koja neizbježno donose migracije, na koja su dani filozofski, ekonomski, pravni i teološki odgovori. Simpozij je održan u vrijeme najava novoga migrantskoga vala izbjeglih s područja Idliba i Turske gonjeni sukobima sirijskih i turskih snaga. Traže se s tim u vezi hitni odgovori od zemalja članica Europske unije, što je iznimno važno Hrvatskoj kao predvorju schengenskoga sustava. Koja je zemlja odgovorna i za koja pitanja izbjeglica i tražitelja azila, na čemu počivaju obveze zemalja članica Europske unije i kako će se konačno prema tomu pitanju postaviti Europa, a kako će postupiti Hrvatska – sve su to legitimna pitanja. No najprije je važno istaknuti koje su formalne obveze Hrvatske u migrantskoj krizi.
Ženevskom Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine propisane su prvi put u povijesti okolnosti u kojima država ugovornica mora osigurati izbjeglički status onima koji to zatraže, kao i sva prava i obveze tih osoba. Članak 33. st. 1. Konvencije glasi: »1. Ni jedna država ugovornica ne će protjerati ili vratiti (refouler) izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasnih, vjerskih, nacionalnih razloga, kao i zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkoga mišljenja.«
Ured visokoga povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice Zaključcima o međunarodnoj zaštiti izbjeglica usvojenima 13. rujna 2001. definirao je načelo »non-refoulement« kao »temeljno načelo zaštite zajamčeno Konvencijom koje ne podliježe odstupanjima«. Navedeno načelo smatra se međunarodnim običajnim pravom obvezujućim za sve države ugovornice i podrazumijeva apsolutnu zabranu mučenja i drugoga okrutnoga, neljudskoga ili ponižavajućega postupanja ili kažnjavanja. Zaštita od refoulementa u odnosu na izbjeglice obvezujuća je prema tražiteljima azila, a označava dužnost država ugovornica da poduzmu sve mjere da bi spriječile protjerivanje i vraćanje tražitelja azila ili izbjeglica na granice teritorija gdje bi njihovi životi ili sloboda bili ugroženi ili gdje bi bili podvrgnuti kaznenomu progonu. Načelo non-refoulement uključuje i zabranu odbijanja na granici, presretanja i neizravnoga postupka refoulementa bilo prema pojedincu koji traži azil ili prema masivnomu izbjegličkomu priljevu.
Temeljna ljudska prava zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda proizlaze iz ustavnih tradicija koje su zajedničke državama ugovornicama te kao takva čine opća načela europskoga prava.
Poveljom o temeljnim pravima Europske unije te Ugovorom o funkcioniranju Europske unije izmijenjenim Lisabonskim sporazumom koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009. utvrđeno je da je Europska unija područje slobode, sigurnosti i pravde s poštovanjem temeljnih prava i različitih pravnih sustava i tradicija država članica, da osigurava zajedničku politiku azila, useljavanja i kontrole vanjskih granica koja se temelji na solidarnosti među državama članicama i koja je pravedna prema državljanima trećih zemalja, dok razvija zajedničku politiku azila, supsidijarne zaštite i privremene zaštite čiji je cilj svakomu državljaninu treće zemlje kojemu je potrebna međunarodna zaštita ponuditi odgovarajući status i osigurati poštovanje načela zabrane prisilnoga udaljenja ili vraćanja imigranta. Zakonodavna tijela Unije bila su obvezna usvojiti mjere koje obuhvaćaju jedinstveni status azila i supsidijarne zaštite, kao i kriterije i mehanizme kojima se određuje koja je država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil, a navedeni se zahtjev temelji na izričitoj odredbi istoga članka koja glasi: »Zajamčeno je pravo na azil uz poštovanje pravila iz Ženevske konvencije od 28. srpnja 1951. i Protokola od 31. siječnja 1967. o statusu izbjeglica i u skladu s Ustavom Europske unije.«
Države članice Europske unije prema objektivnoj hijerarhiji kriterija određuju između sebe koja je država članica odgovorna za postupanje po pojedinom zahtjevu za azil podnesenom na njezinu teritoriju, kako bi se spriječilo višestruko podnošenje zahtjeva za azil od jedne osobe te o kojem će zahtjevu razmatrati i odlučiti jedna od država članica. Objektivni hijererhijski kriteriji definirani su »Dublinskom uredbom« koja zajedno s direktivama utvrđuje kriterije i mehanizme za utvrđivanje države članice odgovorne za postupanje na temelju zahtjeva za azil podnesenoga u nekoj državi članici od državljana trećih zemalja, obvezuje države članice na osiguranje određenih materijalnih uvjeta prihvata, zaštitu jedinstva obitelji, medicinsku i psihološku skrb, dostupnost obrazovanja za maloljetnike i po potrebi provedbu jezične nastave radi osposobljavanja za praćenje redovitoga školovanja, jamče pravičan postupak prilikom traženja i odobravanja azila, sadrži kriterije za priznanje izbjegličkoga statusa i priznanje prava na supsidijarnu zaštitu te prava povezana s dodjelom tih statusa, a uvodi usklađeni sustav privremene zaštite za osobe kojima je potrebna međunarodna zaštita, koje nisu obuhvaćene Ženevskom konvencijom. Dublinska se uredba primjenjuje na sve države članice Europske unije, kao i na Norvešku, Island i Švicarsku.
Države članice u skladu s Uredbom moraju prema objektivnoj hijerarhiji kriterija odrediti koja je država članica odgovorna za postupanje po pojedinom zahtjevu za azil podnesenom na njezinu teritoriju, a s ciljem sprječavanja višestrukoga podnošenja zahtjeva za azil od jedne osobe, o kojem će zahtjevu razmatrati i odlučiti jedna od država članica. Država na čiji je teritorij osoba prešla odgovorna je za postupanje po zahtjevu za azil.
Sadašnje stanje s mnogobrojnim izbjeglicama i potencijalnim tražiteljima azila koji polako ali sigurno kreću put Hrvatske i zapadne Europe nesumnjivo će pred zemlje članice donijeti nove izazove, ne samo formalnopravnoga, nego i etičkoga karaktera.
