Ne tako davno javnost je doznala da je Ministarstvo pravosuđa raspisalo natječaj za nabavu »centraliziranoga sustava selekcije i normativnoga okvira« za prijam u državne službe, tj. odgovarajućega softvera kojim bi se digitalizirao proces zapošljavanja u državnim službama. »Cilj je projekta uspostava objektivnijega i transparentnijega zapošljavanja, temeljenoga na stvarnim potrebama i osiguranim financijskim sredstvima, koji će osigurati zapošljavanje najboljih, odnosno najkompetentnijih kandidata te time pridonijeti unaprjeđenju učinkovitosti javne uprave i povećanju usmjerenosti javne uprave potrebama korisnika«, citirali su mediji iz natječajne dokumentacije. Medijski su naslovi bili puno plastičniji i bliži takozvanomu »običnomu« čovjeku i njegovoj percepciji. O dobivanju posla odlučivat će robot, nema više zapošljavanja »po babi i stričevima«, »preko veze«, pa ni sa stranačkom članskom iskaznicom, moglo se o budućoj novoj akviziciji doznati iz medijskih naslova.
Kritičkih promišljanja, makar prigovora da će o ljudskim sudbinama odlučivati stroj, jedva se moglo naći. A pitanja koja nameće spomenuti javni natječaj, bez obzira na to kako projekt na kraju završio, uistinu su mnoga. Jer umjetna je inteligencija i bez njega postala sastavnim dijelom čovjekova okruženja. Prvo pitanje općenite je naravi i glasilo bi: Zašto ljudi postavljaju tako malo pitanja o stvarima koje će im sutra bitno određivati život? »Ne iznenađuje me nedostatak interesa javnosti za dublju raspravu o takvim temama jer se stječe dojam da je ljudima lakše i komotnije prijeći preko nekih političkih poteza. Najviše zbog osjećaja nemoći, zatim zbog činjenice da su bili više puta prevareni pa su stoga upali u zamku ravnodušnosti ili se pak na neke inovacije gleda s prevelikim optimizmom jer živimo u tehnološkom, odnosno tehnokratskom društvu u kojem očekujemo rješenje svih ljudskih problema pomoću tehnologije«, odgovara dr. Odilon Singbo, beninski svećenik na službi u Zagrebačkoj nadbiskupiji, moralist i bioetičar, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, kojemu su slična pitanja uža specijalnost.
Problem, kaže sugovornik, nije u samoj tehnici, nego u načinu i nakani s kojom čovjek upotrebljava tehniku. Ako je upotrebljava kao pomoć, ako od nje ne očekuje ono što ona ne može dati, ona mu koristi, olakšava život. Konkretnije, »pomoću takvih programa možemo puno toga uspjeti u državnim ili privatnim sustavima«, kaže dr. Singbo. No granica zdravoga lako se prekorači.
Prvo se postavlja pitanje bi li digitalno rješenje samo po sebi donijelo obećanu transparentnost. »U ovoj fazi razvoja raznih tehnologija, osobito umjetne inteligencije, čovjek i dalje stoji iza konačnih ishoda. Bez obzira na najavljenu transparentnost, javnost nikako nema pristup konačnim ishodima, nego oni koji su postavili sustav. Tako da će transparentnosti biti, ali opet po mjeri i namjeri upravljača sustavom. Nadalje, kad bi upravljač i bio neutralan, po pitanju zapošljavanja nikada nije sve crno-bijelo, a priloženi papiri i diplome ne govore uvijek sve o kvaliteti kandidata. Prema tome, ljudski kontakt, ako nije zaražen korupcijom, vrlo je važan za realnu prosudbu kandidata. Onkraj svega toga, valja reći da bez etičnosti i odgoja za etično i odgovorno ponašanje ni jedan tehnološki sustav ne će riješiti pitanje koruptivnih radnja u društvu«, kaže sugovornik.
Razgovor je brzo doveo do općenitijega problema. »Teško je općenito govoriti o tehnologiji kao neutralnoj zbilji. Mnogi su mislioci to jasno istaknuli. Spomenimo samo protestantskoga filozofa Jacquesa Ellula i papu Benedikta XVI. koji smatraju da tehnika nije samo tehnika. U njoj je upisana već određena namjera koja može biti dobra ili loša. Takvo razmišljanje vrijedi i za razne programe pomoću kojih mislimo stati nakraj nečemu – u ovom slučaju korupciji – što nije prije svega tehnički ili tehnološki problem, nego antropološki, odnosno moralni problem ili pitanje kakvoće naše naravi. Svesti rješenje problema korupcije isključivo na tehnički problem promašen je potez. To je odricanje od nastojanja da budemo moralno odgovorni građani. U tom smislu papa Franjo jasno govori o tehnokratskoj paradigmi i mentalitetu kojim želimo riješiti sve probleme – pa i moralne – ljudskoga društva. A to je nemoguće.«
Odnosu sofisticiranih tehnika i moralnih pitanja dr. Singbo je posvetio dodatno razmišljanje. »Moralna pitanja tiču se, oduvijek, ljudske dubine i krajnjega smisla ljudskoga života. Međutim, tehnokratsko društvo uvijek nosi čežnju za pronalaženjem tehničkih rješenja za sve probleme, pa i one koji se tiču smisla ljudskoga života. Svaki čovjek, bez obzira na njegov svjetonazor i ‘zastave’ kojima maše u javnosti, u skrovitosti svoje duše zna da je stvoren za nešto više, nešto dublje. Dovoljno je ustanoviti da silna upotreba raznih tehničkih sredstava mnoge i dalje ostavlja nezadovoljnima. Ta činjenica nameće vrlo jednostavan zaključak: nemoguće je po djelima ljudskih ruku dati odgovor na moralna pitanja, nemoguće je pružiti krajnje zadovoljenje ljudskih čežnja. Taj odgovor, to zadovoljstvo valja tražiti u Bogu, izvoru svih odgovora i smisla života«, kaže sugovornik.
Još na nešto upozorava dr. Singbo, a to je opasnost da čovjek zaboravi na vlastitu ranjivost u odnosu na zlo. »Ne treba zanemariti čovjekovu sklonost prema zlu, osobito kada se nalazi pred moći vlastitih izuma. Posljedično, čovjek u vrtlogu i primamljivosti tehnologije lako tehnici prepušta uloga ključnoga činitelja antropološke, moralne i društvene preobrazbe. Jedna od karakteristika virtualno-tehnološkoga svijeta upravo je obećanje nečega što bi bilo više nego ‘ljudski čovjek’. Jasno, nameće se pitanje humanosti i moralne naravi takvoga bića. Tu već vidimo staru logiku iz edenskoga vrta, napast ‘bit ćete kao bogovi’. Stoga čovjeka treba neprestano upozoravati na opasnost idolatrizacije tehnologije i desakralizacije vlastitoga bića – jer čovjek je slika Božja, stoga moralni rast uvijek mora imati prednost pred tehnološkim razvojem«, kaže sugovornik.
Kao banalan primjer za činjenicu da u svakodnevnom životu tehnika lako preuzme kormilo nad čovjekovim životom sugovornik navodi sustav reCAPTCHA, koji dopušta pristup nekim sadržajima na internetu tek nakon što korisnik klikne na tvrdnju »Ja nisam robot«. To se opravdava sigurnošću. »No paradoks toga načina uspostave sigurnosti nalazi se u tome da čovjek pred strojem opravda vlastiti identitet, zapravo se na neki način robotizira«, kaže dr. Singbo. Sugovornik nadalje primjećuje da su »ljudi nekoć bili slobodniji dok je telefon bio na žicama«. »Od trenutka kada smo odrezali žice (mobitel) gotovo nitko nije slobodan i raste sklonost prema laži, nedosljednosti u obećanjima, zadana riječ gubi na konzistentnosti jer mogu u svakom trenutku otkazati dogovore«, kaže sugovornik.
Zaključak koji donosi svakako bi trebao biti ozbiljan poticaj na razmišljanje. »Samo ova dva navedena primjera upotrebe ‘pametnih’ uređaja svjedoče o činjenici da smo ne samo upali u digitalno sužanjstvo, nego se uz pomoć pametnih telefona zapravo – raspamećujemo. Dakako da ne treba sotonizirati svijet umjetne inteligencije, međutim samo dodavanje riječi ‘umjetno’ govori o tome da te tehnologije nikako ne mogu biti nadomjestak za ljudsku inteligenciju. Jesmo li slobodniji, sretniji, više ljudi? Zasigurno ne. Da nam tehnologije puno toga olakšavaju, o tome nema dileme. No da nas također čine površnim ‘surferima’, a ne ‘roniocima’ u stvarnost – to je također činjenica«, kaže dr. Singbo.
