UZ NEDJELJU MUKE GOSPODNJE Krist – uzor predanja

Nedjelja Muke Gospodnje

Snimio: N. Pintarić
Iz 50, 4-7; Fil 2, 6-11; Lk 22, 14 – 23, 56

Starozavjetni odlomak donosi početak Treće pjesme o Sluzi Gospodnjem iz Knjige proroka Izaije, u kojem govori sâm Sluga koji je prikazan kao mudrac koji se pouzdaje u Boga. Sposobnosti što ih taj Sluga mudrac ima, poput vješta jezika i poučljivosti, dar su od Boga. Vješt jezik treba poslužiti Sluzi da znade »riječju krijepiti umorne«, a njegova sposobnost slušanja mora mu pomoći da pred Bogom zauzme stav učenika. Na taj način Sluga priznaje da ništa što on čini nije njemu vlastito, nego sve dolazi od Boga i sve je u funkciji služenja Bogu i njegovim naumima. Njegov je prvotni stav pouzdanje u Boga. 

Bog je taj koji čini

Prva dva retka te pjesme i započinju spominjanjem imena Božjega. Tako je zapravo Bog subjekt u oba retka, on je taj koji čini, koji nešto poduzima i koji ima inicijativu. Ipak, to poslanje ima i svoje posljedice: Sluga nije dobro prihvaćen, njegov nauk izaziva protivljenje, napade i progonstvo. Još i više: udaraju ga, čupaju mu bradu, pljuju ga. Čini se kao da se nalazi u bezizlaznoj situaciji u kojoj mora podnositi uvrjede i poniženja, pa i udarce, želi li ostati vjeran Bogu i njegovoj volji, želi li ostati u stavu slušanja i prenositi ono što je od Boga čuo. No tada još jednom spominje ime Božje: »Gospodin Bog mi pomaže.« Kao da Sluga želi reći: »To je onaj isti Bog koji mi je i dao ovo poslanje, radi kojega i podnosim sve nevolje; upravo on mi pomaže.« Stoga ostaje neustrašiv i ne dopušta da ga nevolje skrenu s pravoga puta. Učinio je »svoj obraz k’o kremen«. To je onaj isti obraz, ono isto lice (hebrejski rabi uvijek istu riječ: paneh) s kojeg je bila čupana brada i koje Sluga nije htio zakloniti od pljuvanja. »Kremen« je osobito tvrd kamen kojemu udarci ne mogu nauditi. Tu tvrdoću i čvrstoću, takvu otpornost, Sluga dobiva od Boga koji mu »pomaže«. Stoga on zna da se »ne će postidjeti«.

Kralj podnosi muku

Evanđelje donosi čitav Lukin izvještaj o Kristovoj muci. No valja uočiti da i Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem podsjeća na njegovo utjelovljenje budući da učenici kliču: »Blagoslovljen kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!«, što izravno podsjeća na anđeosku pjesmu iz Betlehema. Takav dakle Kralj, a u isto vrijeme krhki čovjek, podnosi muku. U samom trenutku Kristova razapinjanja, u ovom Evanđelju nema spomena o Isusovu vapaju: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio«, nego Luka donosi riječi praštanja: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine.« Sličnu molitvu Luka u Djelima apostolskim stavlja na usta prvomučenika Stjepana, pa ona postaje uzor i za kršćane dok su progonjeni. Sličan je slučaj i s povikom: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« jer Stjepan će uzviknuti: »Gospodine Isuse, primi duh moj.« Krist je svojim svjesnim predanjem u Očevu volju postao uzor kršćanima koji moraju zauzeti jednako stajalište. Na kraju žene pripravljaju »miomirise i pomasti«. Samo Luka upotrebljava oba ta izraza, opisujući tako ukop Isusov na isti način kao što je u Drugoj knjizi Ljetopisa opisan i ukop Davidov.

Isus Krist objavljen kao Bog

U poznatom hvalospjevu iz Pavlove Poslanice Filipljanima prikazano je Kristovo poniženje, no Isus Krist je taj koji svjesno odlučuje prihvatiti na sebe »lik sluge«. Kao i u prvom čitanju, i ovdje je riječ o poeziji, a apostol se poigrava izrazom »lik«. Krist je »trajni lik Božji«, no ne koristi se tim svojim svojstvom. Dapače, on ga se svjesno lišava i uzima »lik sluge«. Riječ je o paralelizmu koji osobitom jačinom naglašava različitost između Kristova sjaja i krhkosti koju preuzima. Sljedeći paralelizam između izraza »uzevši lik sluge« i »postavši ljudima sličan« jasno označava da Pavao govori o Kristovu utjelovljenju. Trostruko ponavljanje takve sličnosti (dodaje i treći izraz: »obličjem čovjeku nalik«) samo naglašava važnost i osobitost takve Kristove odluke. Ona je izraz njegova »poniženja«, koje se proteže sve »do smrti«. U ovom trenutku apostol gotovo da narušava poetski sklad hvalospjeva kad dodaje: »smrti na križu«. Narušavanje sklada zapravo i dovodi do toga da taj posljednji izričaj dobije osobiti naglasak, a promatra li se hvalospjev u cjelini, postaje njegovo središte. Doista, nakon toga najdubljega dna Kristova poniženja slijedi njegovo »uzvišenje« koje je Božje djelo. Bog ga ustvari nije samo uzvisio, nego »preuzvisio«. Taj se izraz samo ovdje nalazi u čitavom Novom zavjetu, a u grčkoj verziji Staroga zavjeta Psalam vidi Boga kao »preuzvišenog nad svim bozima«. Na taj način Bog Krista, nakon patnje križa i smrti, uzdiže na položaj ravan sebi. Ime koje mu tom prilikom daruje jest ime »Gospodin«. Ono je »nad svakim imenom« jer zamjenjuje sveto ime Božje koje se nije smjelo izgovarati. Isus Krist tako je objavljen kao Bog. Od »trajnoga lika Božjega«, preko patnje, muke i smrti, ponovno je uzdignut u slavu »Gospodina«, a sada mu se i sve stvorenje klanja. Valja primijetiti da se klanja »na ime Isusovo«, to jest klanja se njegovu čovještvu.

IZVORGlas Koncila br. 15/2019.
Prethodni članakPREDSTAVLJAMO DOKUMENT HRVATSKIH BISKUPA O KATEHEZI I RASTU U VJERI U DANAŠNJIM OKOLNOSTIMA Krajnje je vrijeme za »pothvat nove evangelizacije«
Sljedeći članakUZ SVJETSKI DAN BORBE PROTIV MALARIJE »Sve malarije« misionarke, sestre Vedrane