UZ PREMINUĆE PJEVAČA OLIVERA DRAGOJEVIĆA (1947. – 2018.) Milost dosljednosti

Foto: Shutterstock | Oliver Dragojević

Umro je zvuk Dalmacije, Oliver Dragojević. I bez prezimena, fetivoga velolučkoga, punina Oliverova imena podsjeti na djetinjstvo, odrastanje uz Splitski festival, još dok se riječ poštivala, a pjevači(ce) pjevali odjeveni. Život Olivera Dragojevića, započet u Splitu 7. prosinca 1947., bila je pjesma, čak i kada život nije samo pjesma. Privatno sin Marka i Kate, kasnije suprug i otac trojice sinova, profesionalno interpretator priča o malim ljudima i njihovim ljubavima, ukotvljenih u tekstove Zdenka Runjića, Jakše Fiamenga, Krste Jurasa, Zlatana Stipišića, Harija Rončevića i drugih pjesnika.

Dalmacija je uz Olivera doista izgledala kao zemlja s »kartulina«, stereotipnih radosnih sjećanja i srdačnih pozdrava, ali s originalnim glasom. Njegovim glasom. Ostat će pjesme, od prvoga festivalskoga »Picaferaja« do »Vjeruj u ljubav«, posljednje na posljednjem koncertu u listopadu 2017. u splitskom HNK-u.

Oliver Dragojević bio je jednostavan i ponizan čovjek, velik u ljudskosti, s nebrojenim nastupima na humanitarnim koncertima. Imao je i jasan domoljubni stav da nikada nakon Domovinskoga rata ne nastupi u glavnom gradu velikosrpske agresije Beogradu.

Oliver je svakoga čovjeka svojom izvedbom pjesme (glasom, ali i klavirom) znao taknuti u dušu, a djelić svoje otkrio je u razgovoru na Hrvatskom katoličkom radiju, u razgovoru o kompilacijskom albumu »Tvoje ljubavi sam žedan«, objavljenom za zakladu »Josip Lang«, na kojem je izabrao otpjevati glasovitu »Milost«.

»S obzirom da sam u dobi gdje će mi pomoć i milost trebati, a treba već sada, to je korisno i dobro. Jedan sam od ljudi koji vole i inače pomagati, pa mi je bilo lako napraviti pjesmu… Svaka interpretacija pjesme ‘Milost’ je nečija osobnost. I s mojim pjevanjem ‘Milosti’ nisam izgubio ništa od svoje osobnosti. Slušao sam razne verzije te pjesme, pomalo mi je i neugodno pjevati s obzirom na sve koji su je izvodili«, kazao je skromno i proročanski Oliver daleke 2004. na HKR-u. Među izvedbama sakralnih pjesama ostala je upečatljiva i »Kako da te ne volim« koju je snimio u duetu s fra Stipicom Grgatom.

Ljepše zvuči svaka, baš svaka riječ uz Oliverov glas, i ostaje žal što nije, poput Johnnyja Casha, snimio još više sakralnih pjesama uz spomenutu:

»Jer znam da ti zoveš me na gozbu,
spremaš život novi, uza me si uvijek, voliš me do krvi.
Kako da te ne volim, kako da ti ne pjevam, moj Isuse, moj Isuse.«

Oliver Dragojević bio je jednostavan i ponizan čovjek, velik u ljudskosti, s nebrojenim nastupima na humanitarnim koncertima, o kojima se izvještavalo u GK-u, osobito u predvečerje i tijekom Domovinskoga rata. Prikupljao je u inozemstvu pomoć za »gladne u domovini«, a nastupio je i u prvom hrvatskom božićnom mjuziklu »Kroz bijelu, tihu noć« 1992. godine. Imao je i jasan domoljubni stav da nakon hrvatskih ratnih rana nikada ne nastupi u glavnom gradu velikosrpske agresije Beogradu. Po dosljednosti, naočalama i glasu Oliver je bio drugačiji od svih. Vjerojatno zato i najbolji. Najbolji, ne samo zbog »Porina« za životno djelo i mora nagrada za »morskoga vuka«. Nikad u masi, klanu, a opet uvijek u društvu, klapi. Nepodnošljivo je lako u jednom tekstu objavljena laž da se uz Oliverove pjesme nije dočekivalo i športaše, ako se zna da je najpoznatija »Galeb i ja« dosanjala Gorana Ivaniševića poslije osvojenoga Wimbledona 2001. A i koja je dalmatinska pučka veselica mogla proći bez hrapave topline Dragojevićevoga baritona. »Ka rašpa«, kako je sam govorio. To što usamljenost noći daje završnu patinu Oliverovoj interpretaciji – drugi je par rukava.

Nakon što se Oliver u nedjelju 29. srpnja A.D. 2018. pridružio svojemu skladatelju Zdenku Runjiću, svoju puninu dobili su i stihovi iz pjesme »Ti me vodi preko voda« koju je napisao taj najpoznatiji slavonski Dalmatinac:

»Ti me vodi, makar pao,
Ti što imaš prava druga,
jer si malo do sad dao,
vodi mene kraju kruga.«

Dvojica »Poeta« sada su zajedno u pjesmi, zajedno u vječnosti. S one strane voda i zvukova, na sigurnom.

IZVORGlas Koncila br. 31/2018.
Prethodni članakKAKO JE NASTAO I MIJENJA LI SE KRIŽNI PUT Zašto u crkvama nema 15. postaje križnoga puta?
Sljedeći članakZNANSTVENICI: ŠTETNE SU POSLJEDICE DJELOVANJA »WI-FI« ZRAČENJA Mobiteli i sposobnost pamćenja