UZ PRODUBLJIVANJE JAZA IZMEĐU BOGATIH I SIROMAŠNIH Odgovornost za političku volju

Foto: Shutterstock

Posjednici bogatstva niknuli su bez temelja i sigurno nisu rezultat njihove posebne gospodarske sposobnosti jer bi u tom slučaju i naše ukupno gospodarstvo bilo u boljem položaju. Sumnju na nepoštenost takvoga stjecanja bogatstva potvrđuje činjenica velikoga broja potplaćenih i socijalno ugroženih građana uz stalnu prijetnju ostanka bez posla ili od ovrhe. Socijalnu nesigurnost pojačava i ponašanje države koja u stečajevima poslodavca prvo namiruje svoja potraživanja ne mareći za činjenicu da ne će ostati ništa za isplatu plaća zaposlenicima (primjer »Dalmacijavina«). Očito je da je Država »gladna«. Uz to sve je očitija obijest i bahatost pojedinaca sa željom javnoga pokazivanja vlastitoga bogatstva i namjerom dokazivanja svoje sposobnosti. Svaka čast iznimkama. Nažalost takvo se ponašanje sve više proširuje i na političare. Nestaje strah da će ih netko pitati kako su to stekli. S druge strane prosječni građanin postaje sve usamljeniji, ali i sve više spoznaje da golemo bogatstvo pojedinaca ne može nastati bez velikoga povećanja proizvodnje ili davanja novih kvalitetnih usluga, pa si postavlja pitanje: »Tko je za to odgovoran?«

»Politička volja« vladajućih struktura s parolom ostvarenja »općega dobra« prikriva svoje namjere za stjecanje bogatstva samo za sebe. Takvo ozračje deprimirajuće djeluje na mlade, koji postaju skeptični za svoju budućnost i sigurnost. Mladi se sve teže odlučuju na sklapanje braka i rađanje djece ili se iseljavaju. Natalitet pada, a poslodavci prijete uvozom jeftinije radne snage.

Odgovornost političara kao gospodarstvenika u većini slučajeva nikad nije do kraja procesuirana pa građani imaju pravo sumnjati u vjerodostojnost političara i vladavinu prava. Predizborna obećanja uvažavanja stručnosti i znanja zaboravljaju se odmah čim se dođe na vlast. Još uvijek se imenuje ili zapošljava trgovanjima, uvjetovanim koalicijsko-stranačkim dogovorima. Izmjenjivim politikama najvažnija je samo nova raspodjela funkcija za sljedeće četiri godine, s nastojanjem da se ponovnim obećanjima to produži dalje.

Odgovornost političara kao gospodarstvenika u većini slučajeva nikad nije do kraja procesuirana pa građani imaju pravo sumnjati u vjerodostojnost političara i vladavinu prava.

Za takvo ponašanje i nastalo stanje ne snose odgovornost obični građani jer to nije bila njihova »politička volja«. Građani su sve više bespomoćni promatrači i objekt politike umjesto da su aktivni sudionici. Bezuspješno pokušavaju upozoravati političare na svoje probleme pojedinačnim manifestacijama neposredne demokracije u vidu protesta ili štrajkovima upozorenja. Nažalost, nedosljednost politike prema građanima stalno se ponavlja. Npr. izmjenom zakona o obrtnicima dopušteno je da koriste mirovinu i nastave dalje voditi obrt. Godinu dana kasnije to je pravo ukinuto a da to obrtnicima nije dano do znanja. Onima koji su, ne znajući za tu promjenu, nastavili dalje raditi i primati mirovinu, išlo se na ukidanje prava na mirovinu uz istodobnu naplatu doprinosa. Morali su vraćati mirovine i platiti sve doprinose za vrijeme primanja mirovine. Dakle, uzeto im je po dvije osnove, a nije im ništa dano. Sve se opravdavalo pravnim načelom da »nepoznavanje zakona nikoga ne ispričava«. Brojni su obrtnici imovinski upropašteni, a za neke se još danas vode pljenidbe ili sporovi. S druge strane novopečenim stjecateljima bivših socijalističkih poduzeća u nekoliko su varijanti ponavljano opraštani obvezni doprinosi prema državi. U tim slučajevima državna politika imala je preveliko razumijevanje za nove vlasnike poduzeća, koja su preimenovana u trgovačka društva. Zato takva politika iznimaka i povlastica poslodavcima bez pravne logike, nasuprot neopraštanju obveza prema zaposlenicima, stvara nepovoljnu političku klimu, u kojoj najlošije prolaze zaposlenici koji ne ostvaruju svoja prava iz rada i osiguranja.

Naknadno nuđenje socijalnih programa nužno je zlo, koje treba biti samo privremeno rješenje, a zapravo je bacanje prašine u oči. Slično je bilo i s oslobađanjem od poreza na mirovine iz inozemstva. Kad su se masovnije vratili naši »gastarbajteri« s relativno višim mirovinama od domaćih, država ih je zaskočila porezom. Pritom je zanemarila svoje deklaracije o iseljeništvu i zakonske propise o stimuliranju povratka iseljenika. I u tom je slučaju opravdanje traženo u tobožnjem poštivanju pravnoga načela »da poreze trebaju plaćati svi koji ostvaruju dohodak preko određene visine«. Dakle i u tom slučaju povratnici se osjećaju prevarenima pa se neki vraćaju u inozemstvo, ali sa sobom nose negativne poruke drugima da se ne vraćaju.

Država zanemaruje činjenicu da je stvarno rješavanje problema ne samo u oživljavanju gospodarstva i stvaranju šansi za posao svakomu pojedincu uz sigurnu zaradu, primjerenu njegovu radu, nego i u dosljednosti i stabilnosti politike opterećivanja građana obvezama poreza i doprinosa. Zato politička mudrost upozorava na obvezu da se pišu dobri i pravedni zakoni, jasni i provedivi, koji imaju materijalnu podlogu u proračunu ili drugim izvorima, a ne da se po potrebama pojedinoga slučaja stalno mijenjaju ili dopunjuju. Svaka zakonom dana prava ili uvedena obveza koja se brzopleto mijenja ili dano političko obećanje koje se ne ostvari ugrožava pojedinca, koji planira s takvim zakonom ili političkim obećanjem. Štetne posljedice takvih nedosljednih i nepredvidivih politika su višestruke. Pojedine skupine građana su uplašene ili razočarane i vraćaju se u inozemstvo. Druge skupine žele tomu doskočiti nastojanjem za povlaštenim izuzimanjem i izglasavanjem nekih zakona samo za sebe, koji bi imali Ustavom zajamčenu sigurnost. Treće, ponajprije mlađe skupine traže izlaz u privremenom odlasku u inozemstvo, što se nažalost protekom godina pretvara u stalno iseljeništvo. Sve to pokazuje da građani ne doživljavaju Hrvatsku kao državu potpune pravne sigurnosti i vladavine prava.

Zato je potrebna realnost i oprez kod davanja političkih obećanja. Istodobno vlast nema hrabrosti upozoriti na nove nepravde i pokazati na ona mjesta gdje treba uzeti. Tako npr. posljednje osuđivanje previsokih nagrada savjetnika u postupku spašavanja »Agrokora« i odbijanje utvrđivanja sukoba interesa, označavajući sve to »nemoralnim«, zapravo je amnestiranje grijeha struktura, jer usmjeravanje na nemoralnost pokušaj je izbjegavanja kaznene odgovornosti. Stoga posljedica ne će biti prema narodnoj »vuk sit – koza cijela«, nego »vuk i dalje gladan, a koza pojedena«.

IZVORGlas Koncila br. 9/2018.
Prethodni članakVOĆINSKI ŽUPNIK MLADEN ŠTIVIN Svećenik koji svira dvanaest starih instrumenata
Sljedeći članakŠTO RODITELJI NAJLAKŠE ZABORAVLJAJU? Jedini primjer iz kojega se uči