U prvom čitanju Prve nedjelje došašća prorok Izaija jasno kaže: »Ti si, Gospodine, otac naš, ‘Otkupitelj naš’ – ime ti je oduvijek. Zašto, Gospodine, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova?« Zaista, dopušta li Bog, koji je Otkupitelj, lutanje onih koji su mu povjerovali, onih koji su njegovi? Je li prorok Izaija ispustio nekakav jezivi krik u zazivu »zašto«? Uvodni redci prvoga čitanja prolamaju različita pitanja nad kojima čovjek zastaje. Dok Crkva započinje vrijeme adventa, pogotovo mogu dotaknuti to vrijeme iščekivanja Nade koja čovjeka ne ostavlja ravnodušnim.
Prorok Izaija odlučno zaziva Boga izravnim obraćanjem: »Ti si, Gospodine, otac naš!« Silna je to snaga povjerenja na početku čitanja kao i na početku adventskoga vremena. Gospodin Bog je otac naš. Ne nekakav strani daleki Bog koji bi se skrivao iza svojega božanstva, nego Bog koji je Otac, koji je blizak svakomu čovjeku, pa tako i proroku Izaiji. I spremno ga naziva Otcem svoje zajednice, Otcem ljudi s kojima dijeli dobre i loše trenutke. No prorok nije zastao na otčinstvu, nego spremno nastavlja časteći otčinstvo otkupiteljskom ulogom. Bog je Otkupitelj, ne samo Otac, ne samo onaj koji pokazuje svoju brigu za malene, nego i onaj koji je spreman preuzeti na sebe brigu odgovornosti u otkupljenju. Sve se to čini odviše idiličnim proroku Izaiji pa čim izgovara otčinske pojmove, iz njega izlazi samo jedno pitanje, jedan veliki »zašto«.
Nad velikim oduševljenjem za Božje otčinstvo nadvila se tiha krivnja zbog činjenja grijeha. Zaista, čovjek griješi. Izaija nastavlja: »Mi smo uvijek griješili, protiv tebe se bunili.« Nema teže stvarnosti nego kada čovjek ujutro ustane i zna da polazi na posao koji više ne voli. Ako zna da odlazi na mjesto gdje se mora pretvarati ili skakati preko drugih ili glumiti da je sretan ili bezočno lagati kako bi više utržio za poslodavca, Izaijin upitni zaziv »zašto lutamo daleko od Božjega puta« postaje sve prodorniji krik. Uznemirujuća je stvarnost biti svjestan vlastitoga grijeha te se istodobno u vremenu došašća uputiti na misu zornicu. Ali kamo sreće, jer lutanje daleko od Božjega puta osobito u jutarnjim satima postaje razlog vraćanja. Jutarnji susret s Bogom koji je Otkupitelj postaje prvi početak promjene. Dokle god je vjernik svjestan svoje grješnosti, u crkvi, u jutarnjem plodonosnom okupljanju može doživjeti Božju otkupiteljsku otčinsku milost koja dovodi do korekcije ponašanja. Lakše je odlučiti činiti dobro nakon jutarnjega susreta s Onim koji neizmjernu dobrotu posjeduje i želi je podijeliti.
Reći će Ivan Zlatousti u djelu posvećenom palom Teodoru: »Ako đavao ima sposobnost zbaciti te s uzvišene vrline na tako velike granice zla, koliko je veća Božja sposobnost da ti vrati prijašnje pouzdanje? Ne bi te Bog vratio na ono što si nekada bio, nego na puno bolje stanje!« Crkva je stoga mjesto gdje se susreće Bog koji je Otkupitelj. U njoj je prilika za odgovor na Izaijin krik »zašto«.
Pitanje »zašto« pitanje je i razloga zbog kojih Bog dopušta odvajanje od svojega puta. Dok se u jutarnjim satima vjernik odriče ugode sna kako bi proveo vrijeme s Bogom, kao da sam Bog počinje davati otkupiteljski adventski odgovor: »Dopuštam tvoje lutanje jer ćeš upoznati narav mojega otkupiteljskoga djela! Tek kada si odlutao, vidjet ćeš moju otčinsku ljubav! Moja riječ nije prazno obećanje, nego Riječ koja postaje Tijelom!« Ohrabrujuće je zato u došašću, u tim jutarnjim satima, iskusiti milost buđenja Nade otkupljenja. Bog otkupljuje, ali ne tako da skida teškoću grijeha, kao da bi lišio svake mučne težine grješne stvarnosti! Priznavanje grijeha nije razlog za nastavak istoga lošega puta u početku novoga dana. Bog je Otac koji je Otkupitelj jer je njegova brižljivost stvarna u slanju vlastitoga Sina, onoga najmilijega čovjeku kako bi mu otvorio nadu prema vječnosti. Stoga u susretu s Bogom u crkvi čovjek može pronaći tračak nade, pronalazi put za odgovor na Izaijin »zašto«. Umiruje to što se nebeski Otac susreće s čovjekom darujući mu ono najbolje što ima, svojega Sina. I tada, jedino čovjeku preostaje molitva kao što je i Izaija na kraju današnjega čitanja zamolio nebeskoga Otca: »Ti si, Gospodine, naš lončar, a mi smo glina!«
Gospodine, dopuštaš nam vrludanja u vremenu došašća. Ti, koji si naš Otac, naš jedini Otkupitelj, unatoč našim padovima, ne skrivaš se od grješnika. Uvijek nas očekuješ kod oltara, na tom jedinom mjestu gdje tvoj Sin postaje stvarnost koju blagujemo. Podaj neka vrijeme došašća bude vrijeme nade koja će odgovoriti na svako naše zašto. Od jutra te želimo imati u svojem srcu, svojem životu, u činjenju dobra jer ti jedini vladaš u vijeke vjekova. Amen.
