O HRVATSKOM BLAŽENIKU I SUVREMENIM OBLICIMA MUČENIŠTVA GOVORE BISKUPI JUBILARCI JOSIP MRZLJAK I VLADO KOŠIĆ Zahtjevnosti Stepinčeva vremena i današnjice razlikuju se, ali od dosljednoga se kršćanina i dalje traži mučeništvo

Četvrt stoljeća svojega biskupstva u sklopu devetnice uoči Stepinčeva u utorak 6. veljače u Krašiću proslavili su varaždinski biskup u miru Josip Mrzljak i sisački biskup Vlado Košić. Budući da je lik hrvatskoga blaženika duboko prožeo svećeničke i biskupske službe obaju jubilaraca, Glas Koncila odlučio je promišljanja dvaju biskupa sjediniti u pomalo neuobičajenoj novinarskoj formi – usporednom intervjuu. Osim o liku bl. Alojzija Stepinca i njegovim nadahnućima u hrvatskom kontekstu, biskupi Mrzljak i Košić govore i o tome kako Crkva danas promiče mučeništvo te na kakve su oblike mučeništva pozvani suvremeni kršćani.

BISKUP JOSIP MRZLJAK

Oče biskupe, još od djetinjstva povezani ste s bl. Alojzijem Stepincem – obiteljski kao njegov nećak, bio Vam je kum na krizmi, a i jedan ste od neposrednih svjedoka njegovih dana u Krašiću. Kako je Stepinčevo mučeništvo oblikovalo Vaše svećeništvo, Vaše biskupstvo?

BISKUP JOSIP MRZLJAK: Svakako da je moj doživljaj Stepinca od 6. prosinca 1951. – jutro nakon što je došao u Krašić iz Lepoglave – drukčiji nego što je danas. Naime, kada je on došao u Krašić, bio sam dijete od sedam godina. Toga Nikolinja, na misi zornici u krašićkoj župnoj crkvi, prvi smo ga put vidjeli nakon zatvora. Crkva je bila puna ljudi. Misu je najprije imao župnik Josip Vraneković jer u to vrijeme još nije bilo koncelebracije. Nakon Vranekovića misu je slavio nadbiskup Stepinac. Odrasli su sve znali, no za nas djecu to je ipak bilo veliko iznenađenje. Nije nam bilo jasno – kako je on sada došao u Krašić, a ostao »zatvoren«? Činilo nam se kao da je došao na slobodu. Išao je kuda smo i mi mogli ići, iako ga je pratila milicija. Pa i ti milicionari s puškama – bilo nam je to prvi put da susrećemo takve ljude. Stepinac je svaki dan imao mise. Ja sam se u to vrijeme učio biti ministrant, a u to je vrijeme to tražilo i poznavanje latinskih odgovora. I bilo je tu svakakvih anegdota, događalo se da smo mi ministranti mumljali latinske fraze, na što je nadbiskup ponekad reagirao i smiješkom. No brzo je počeo suživot zajedno s njim u Krašiću. Privikli smo se da ga susrećemo u šetnji, ispred župnoga stana, na misi. On nas je i ispovijedao prije prve pričesti. Kao dječak sam čak i nosio neka njegova pisma koja su išla u Zagreb, primjerice isusovačkomu provincijalu u Palmotićevu ulicu.

A što se tiče svećeničkoga poziva i Stepinčeva primjera, pamtim vrijeme kada sam pošao u sjemenište, 1959. godine ujesen. On nikada nije nagovarao nekoga na svećeništvo. No kad bi kod nekoga primijetio interes za poziv, rekao bi da onaj tko želi biti svećenik mora biti dobar u svojoj službi te da kao svećenik može puno koristiti ne samo Crkvi, nego i svojemu hrvatskomu narodu. Tu sam misao jako dobro zapamtio i to me na neki način pratilo kroz školovanje, a tek kako sam odrastao postajali su mi jasniji pravi razlozi i kontekst njegova boravka u Krašiću. No možda u vrijeme komunizma nismo ni mogli u cijelosti biti svjesni kroz kakve je sve on torture zapravo prolazio.

BISKUP JOSIP MRZLJAK: Mučeništvo uvijek ima svoj poseban izričaj u određenom vremenu. Kroz povijest su postojali mučenici koji su doslovce prolijevali krv, a Stepinčevo mučeništvo ipak nije bilo takvo, iako je i on morao prolijevati krv, ali zbog zdravstvenih razloga. No znalo se što znači provesti u Lepoglavi pet godina.

Zato sam i kao biskup u više navrata nastojao ići u zatvor u Lepoglavi, u ćeliju u kojoj je on boravio, i tamo na poseban način doživjeti što je značilo biti u zatvoru. Možda se mučeništvo sada, u suvremenom svijetu, događa na drugačiji način, no ostaje nam i dalje držati se puta koji nam je Stepinac zacrtao. Slijediti pravac koji nam je on dao nije bilo lako ni u njegovo vrijeme, a nije ni danas. Želimo li biti dosljedni do kraja, zasigurno i danas moramo biti mučenici – ne možda na način na koji je to bio Stepinac, ali zasigurno i odricanjima od mnogih stvari da bi se ostalo na pravom putu.

BISKUP JOSIP MRZLJAK: Vidimo da u svijetu danas postoji još uvijek i krvno mučeništvo. Sigurno da ostati dosljedan u ovom našem vremenu jest svojevrsno mučeništvo. Svako vrijeme nosi svoje teškoće i svoje zahtjeve i u svakom vremenu zasigurno nije jednostavno ostati dosljedan. U našoj zapadnoj civilizaciji često nam i nije jasno u kojem to pravcu idemo. Kada čitamo neke Stepinčeve propovijedi, ponekad se i kod tih riječi možemo začuditi, kakav je to bio govor u njegovo vrijeme – on je strog, zahtjevan. Mi danas govorimo više o Božjem milosrđu, a Stepinac je propovijedao da je biti kršćanin zahtjevno. Posebno je volio propovijedati o Božjim zapovijedima, osobno mi je to ostalo duboko u svijesti. Sve te propovijedi on je pisao, no zapravo ih je znao napamet, eventualno bi poneki citat iz Biblije pročitao. Zahtjevnosti Stepinčeva vremena i današnjice možda jesu drukčije, ali ako hoćemo biti vjerni svojemu pozivu, kao biskupi, svećenici, ali i kao kršćani općenito – bit ostaje ista.

BISKUP JOSIP MRZLJAK: Drago mi je da spominjete biskupa Milu Bogovića jer sam s njim gajio dobre odnose upravo i iz razloga što smo imali slične životne sudbine. Ja sam ostao bez oca u Drugom svjetskom ratu, njemu se isto dogodilo, no on je imao četiri-pet godina pa je svojega oca upoznao i sjeća ga se. Stepinčevo proglašenje svetim ostaje kao pitanje u zraku. Mislim da samo proglašenje i nije toliko važno kao što je važno koliko mi danas idemo njegovim putom svetosti. Stepinac za nas jest svet i u tome nema problema. Nažalost, sve se to ponekad i previše politizira. Stepinca trebamo gledati kao osobu koja je za života išla putom svetosti i kao takav on nam može zasigurno pomoći i danas u našim životima. Siguran sam da Stepinac zagovara i sve one koji su danas protiv njega. U svoje vrijeme on je bio prijatelj i Srba i Židova – svih ljudi. On nije pravio razlike među ljudima. Često se Stepincu spočitava i taj »zločin prekrštavanja« pravoslavnih u vrijeme rata – a on je sam tvrdio da nema nikakva »prekrštavanja« jer onaj koji je kršten, kršten je. Takvi se termini danas rabe samo da bi se potaknula mržnja prema njemu i stvorila slika da je činio nešto nedopušteno.

BISKUP JOSIP MRZLJAK: Važno je otkrivati istinu o Stepincu – i istine se nikada ne treba bojati. Imali smo nedavno i primjer školskoga udžbenika – znakovitoga naslova »Zašto je povijesti važna?« – koji je dijelom i zbog neistina o Stepincu zabranjen. I doista dolazimo do pitanja što je zapravo istina? Kako doći do istine o povijesnim zbivanjima nakon što smo desetljećima živjeli indoktrinaciju, u kojoj se učila samo jedna povijesti? Kako tu istinu danas svjedočiti? Uzimam zato kao primjer i propovijedi kardinala Franje Kuharića o Stepincu u zagrebačkoj katedrali u vrijeme komunizma. To su bili govori kojih se dijelom i osobno sjećam. Zapravo, za to su vrijeme to bili važni događaji. Naime, čekala se tada o Stepinčevu kardinalova riječ u katedrali i reakcija komunističkih vlasti na sve to. Ali iz godine u godinu, korak po korak, istina se probijala.

1 od 1

BISKUP VLADO KOŠIĆ

U svojim homilijama i drugim pastirskim istupima nerijetko govorite o bl. Alojziju. Vaša je stepinčevska orijentacija neosporna i zasigurno ne dolazite bez razloga upravo u Krašić proslaviti četvrt stoljeća svojega biskupstva. Kako je bl. Stepinac oblikovao Vaše svećeništvo, Vaše biskupstvo?

BISKUP VLADO KOŠIĆ: Biskup Josip Mrzljak i ja doista smo izabrali Krašić da u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva prikažemo misu zahvalnicu na 25. godišnjicu našega biskupskoga ređenja. Rekli smo da to slavlje ne će biti ni u Sisku ni u Varaždinu, nego baš u Krašiću, iz poštovanja prema našemu svetomu blaženiku. Za mene je bl. Alojzije Stepinac svet i privlačan jer je uvijek govorio istinu i zalagao se za najpotrebitije, bez obzira tko oni bili. Mrzio je nepravdu, a ljubio pravdu te se u ljubavi prema hrvatskomu narodu nije dao ni od koga natkriliti. Ja sam upoznao lik blaženika još kao sjemeništarac na Šalati u Zagrebu, kada mi je duhovnik o. Drago Majić dao čitati knjigu Alekse Benigara »Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal«, koja je bila pod ključem i mogao sam ju čitati samo u određeno vrijeme jer je to bilo opasno. Da je znao, režim bi to sankcionirao. U takvu sam vremenu stasao i upoznao njegovu svetost koja je bila svjetlo u mraku komunističkih progona Crkve, ali i snaga da izdržimo sve teškoće života vjerujući u pobjedu evanđeoskih ideala. Također kao bogoslov dolazio sam često na grob bl. Alojzija jer je katedrala uz Bogosloviju te sam se tu utjecao Kardinalu za pomoć, a posebno me se dojmilo to što nije bilo dana da bi njegov grob bio prazan jer su uvijek dolazili mnogi koji su palili svijeće ili donosili cvijeće, a najviše oni koji su ostajali u tihoj molitvi pred njegovim grobom.

BISKUP VLADO KOŠIĆ: Kardinal Franjo Kuharić ponavljao je često te Stepinčeve riječi da nam predoči ozbiljnost u kojoj su se nalazili svećenici, ali i čitava Crkva u to poslijeratno vrijeme. Trebalo je imati hrabrosti poći u neizvjesnost. Pa i u naše doba – a ja sam zaređen za svećenika 1985. – još je ta protucrkvena ideologija bila na vlasti i znali smo da možemo zbog toga imati problema. Ipak, pred sobom smo imali lik našega svetoga blaženika koji se opirao tomu zlu i uz cijenu žrtve vlastita života ustrajao u naviještanju vjere i svjedočenju Isusa Krista. Tako i kada je započeo Domovinski rat, u kojem sam bio župnik upravo na ratom zahvaćenu području, i ja sam doživio tu prijetnju. Jer mogli bismo reći da je ta agresija, taj rat bio posljedica upravo ateizacije i te bezbožne ideologije koja je vladala, zatirući ne samo ljudska i vjerska prava, nego i istinu, namećući svoje »istine«.

BISKUP VLADO KOŠIĆ: Smatram da je to imperativ svakoga istinoljubivoga čovjeka u Hrvatskoj, a napose vjernika. Ne odstupati od istine, boriti se za pravo pobijenih i progonjenih, to je i moja zadaća. Recimo u mojoj Sisačkoj biskupiji gajimo spomen na 25 ubijenih svećenika što tijekom, što nakon Drugoga svjetskoga rata. Od toga broja dvojicu su ubili četnici, dvojicu ustaše, a 21 partizani. Iz samo toga se podatka vidi kako je bila protiv Crkve nastrojena komunistička vlast.

I sigurno, ako su i dalje jake snage i među političarima i među znanstvenicima i među medijima koje su baštinile ideologiju koja je vladala poslije Drugoga svjetskoga rata do Domovinskoga rata, teško je zastupati istinu koja nije draga takvima u hrvatskom društvu i svojevrsno je mučeništvo ustrajati u razotkrivanju laži. Nije to na žalost samo pitanje odnosa prema našoj prošlosti, nego je to i te kako pitanje koje duboko prožima i našu sadašnjost.

BISKUP VLADO KOŠIĆ: Dakako da vidim. Ukrajina je doživjela sličnu sudbinu kao i Hrvatska. U njoj je dio populacije ruski narod koji je Moskva iskoristila za pobunu i povod za agresiju, kao što je to kod nas učinio Beograd podižući na pobunu pravoslavni vlaški narod u Hrvatskoj koji se oružano pobunio protiv legitimne vlasti u Hrvatskoj. Ipak, postoje i velike razlike između Hrvatske 1991. i Ukrajine 2022. Dok mi nismo još bili priznati kao samostalna država, Ukrajina je napadnuta kao priznata država, članica UN-a. I dok Ukrajinu naoružava EU i SAD, Hrvatskoj je bio nametnut embargo na naoružavanje te se morala snalaziti kako da dođe do sredstava za obranu. Ipak i jedan i drugi sukob jednako je krvav i dugotrajan. Budući da je Ukrajina puno brojnija država nego Hrvatska i napada ju još brojnija država Rusija, taj rat odnosi brojnije žrtve i veća razaranja. Svi trebamo pomoći da se sukob zaustavi, da dođe do primirja. Naš je pokojni predsjednik Franjo Tuđman mudro zaustavio srpsku agresiju dovevši mirovne snage UN-a, tako da se u relativnom primirju Hrvatska mogla pripremiti za konačno oslobađanje okupiranih područja, a u Ukrajini taj rat već dvije godine neprestano traje i, što je najgore, odnosi brojne ne samo vojne, nego još više i civilne žrtve. Papa Franjo čini velike stvari što humanitarno preko kardinala Konrada Krajewskoga, što diplomatski preko kardinala Mattea Zuppija, a sve da rat stane. Mi se neprestano molimo za mir u Ukrajini.

BISKUP VLADO KOŠIĆ: Kažu da je papa Pio XII. u jednoj audijenciji pitao prisutne bogoslove koje su oznake Crkve. Oni su točno odgovorili da je Crkva jedna, sveta, katolička i apostolska. A papa je dodao: i mučenička. Doista, čini se da nije moguće u ovakvu svijetu u kojem živimo ne doživljavati progonstvo, a to znači da je Crkva i danas mučenička. Danas ju napadaju razne nove ideologije koje žele rastočiti obitelj, koje udaraju na sam izvor života – majku i oca, ljudsko začeće i prirodnu smrt – koje proglašavaju slobodu u spolnom i rodnom identitetu te unose velik nered u živote ljudi, osobito mladih. Kaos koji sije moderna globalistička agenda promicanja takvih tzv. sloboda i ljudskih prava zapravo je pobuna protiv Boga i čovjekove naravi kakvu je stvorio Bog. Taj pokret sigurno ne će na kraju postići pobjedu, ali može mnogim pojedincima, pa i čitavim narodima, nanijeti mnogo zla. Mi kršćani vjerujemo u pobjedu Kristova križa, u uskrsnuće koje dolazi nakon patnje i smrti. Krist to i nama jamči, ali doći do te pobjede nije i nikad ne će biti lako. Po primjeru svetih mučenika koji su nasljedovali Krista patnika i pobijedili, poput našega blaženoga Alojzija, i mi smo danas ohrabreni da se borimo za vrijednosti istine i pravednosti, života i obitelji te branimo slobodu vjere u suvremenom društvu.