U našoj misiji ima dobrih ljudi, to su legionari Blažene Djevice Marije ili karizmatici, članovi molitvenih zajednica. Oni često posjećuju bolesnike i mole se s njima. Nose im i svetu pričest nedjeljom. Ali bolesnici žele svećenika, da se mogu ispovjediti i primiti sakrament bolesničkoga pomazanja. Župnik ne stigne na sve strane pa su mene zamolili da s njima obilazim bolesnike. A meni kao svećeniku, najljepše je obići bolesnika.
Automobilom se ne može svagdje doći, pa idemo pješke. Dvoje-troje ljudi dođe po mene ujutro i požrtvovno me vode do bolesnika koje sam ne bih znao naći. Sve prethodno pripreme, a jedan ide i malo naprijed, da najavi moj dolazak. Ostali me prate uz molitvu. Ljudi se čude kad vide staroga bijelca kako ide pješke. To im je čudno, a i drago. Zovu me da i njih posjetim. Ja im kažem: »Doći ću k vama kad ne mognete vi dolaziti u crkvu. Dok možete, čekam vas tamo, na misi i na ispovijedi!«
Naša je župa raštrkana pa se od jednoga do drugoga bolesnika mora dosta pješačiti. U jedno dopodne možemo obići tri-četiri bolesnika. Kod bolesnika treba malo ostati, da se pomolimo zajedno s ukućanima, da poslušamo riječ Božju, da se bolesnik ispovjedi i po želji primi bolesničko pomazanje. Uzmem malo vremena da upoznam bolesnika i da vidim situaciju u kojoj živi. Svašta doživim. Vidjeti bolesnika kako prikovan ne može iz kreveta, a mlađi je od mene deset i više godina… Zahvaljujem Bogu koji mi daje zdravlje i s mojih već osamdeset, da još mogu hodati i ispunjavati misionarski apostolat.
Nije lako biti star i k tomu bolestan, osobito teško bolestan! Još je gore to doživljavati u velikom siromaštvu, kad se nema što jesti. Uz zdravstveno osiguranje može se nekako dobiti lijekove. Ali piti lijekove a nemati što jesti – to nema koristi, ne može se ozdraviti. U tim trenutcima ja opet svaki put zahvaljujem Bogu da ja, kao stari misionar, imam u Africi dobru braću koja čine sve da imamo ono potrebno za jelo i piće. Čak se pobrinu za me da imam navečer čašu crnoga vina. Dobri ljudi za vrijeme odmora u Domovini dali su mi i pršuta i dobre slanine, čime sam natrpao dva dopuštena kovčega, pa da barem nedjeljom i kojom zgodom, uz domaću hranu graha, pure i riže… malo i omrsimo. Ali kako svima dati, da i ovi starci i bolesnici mogu imati bar najpotrebnije?
Obilazeći bolesnike, u njihovoj neimaštini, često nemam gdje odložiti ni hostiju i bolesničko ulje, pa mi to pridrže pratitelji dok čitam riječ Božju… Pa i nasamo s bolesnikom, katkad nema ni stolice, pa sjednem na taj siromaški krevet, uz njega. Priupitam ih tko se brine za njih. Ako je kći ili sin s njima, ili u blizini – blago njima! Posebno ako ima još koje dijete – unuk ili unučica. Dok su odrasli u potrazi za poslom i hranom, oni su uz njih da im pruže šalicu vode, da im natope osušene usne…
Tu moram zajedno s vama razumno zaključiti: blago onima koji imaju djecu i unučad, a jao onima koji ih nemaju! To je veliko blago ovdje u Ruandi, ali i u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini, gdje moji sunarodnjaci Hrvati žive.
Don Danko Litrić
