Iako je za vas makovce dvadeset godina »prošlost dulja od vašega vijeka trajanja«, o tom čovjeku morate ponešto znati, i to ne samo zato što je bio urednik našega mjesečnika u njegovo zlatno doba…
Zapravo, don Luka nikad nije ni »priznao« da je novinar, iako je bio, i to takav da je bio u pratnji sv. Ivana Pavla II. kad je dolazio u Hrvatsku! Kad su ga kolege pitali zašto se ne učlanjuje u novinarska društva, kratko je odgovarao: »Ja nisam novinar!« Zato što je bio svećenik. Pa mu je sve drugo, uključujući »novinarenje«, bilo u službi svećeništva. Divno je to nakon don Lukine smrti sažeo kardinal Franjo Kuharić, danas sluga Božji, rekavši za njega: »On nije bio svećenik koji bi o tome raspravljao i mudrovao, on je bio svećenik koji je živio svoje svećeništvo, širio radost i vedrinu!«
Don Luka Depolo rodio se 27. siječnja 1942. g. u Korčuli, u obitelji oca Špire i majke Franciske, te je imao još sestru Mariju. Bio je, i cijeloga života ostao, dobar i poslušan sin, nježan i iskren. Baš kao kad je u djetinjstvu, čuvši mamu kako plače, došao i utješio ju riječima: »Ne plači, mama, jer ja ću biti svećenik!« Dječje su riječi postale zbilja 1966. godine, a iako je kao odrasli svećenik ostao živjeti u Zagrebu, daleko od doma, svoje je roditelje redovito posjećivao. A u njihovim starijim danima, zimi – da ih skloni od oštre bure – nerijetko i dovodio k sebi na stan, točnije »u podstanarstvo« jer don Luka je cijeli život proveo u samostanu sestara milosrdnica u Frankopanskoj, koje je također zadužio svojom dobrotom i misama za djecu, koje se pamte i danas, jer je on doista znao razgovarati s djecom!
Na mjestu glavnoga urednika »Maka« don Luka Depolo proveo je pune 24 godine, i sve to vrijeme bio je pun zanosa i ljubavi prema onome što radi, a još više prema onima – djeci i vjeroučiteljima – za koje je radio. Smišljao je i vodio vjeronaučna natjecanja i nagradna putovanja, pisao i uređivao knjige, osobno pohodio i na stranice »Maka« dovodio misionare (i sv. Majku Tereziju i slugu Božjega o. Antu Gabrića), neumorno tražio i nalazio nove suradnike za raznolike »Makove« rubrike i nove akcije, od mjuzikala do čokoladica sa sličicama svetaca…
Možda još gorljiviji bio je u odnosu prema bolesnicima, koji su bili njegovo »slobodno vrijeme« jer nije bilo dana a da on nije obilazio bolnice, tješeći i pomažući onima u bolesti. Zauzimao se za njih i kod liječnika, za obavljanje pregleda i operacija, no još više – pružao im je »lijek« jači od svih lijekova: razgovor, topli stisak ruke, dolazak kad su ih svi drugi zaboravili… Nosio im je sa sobom uvijek i Isusa, kako u euharistiji tako i u vlastitoj vedrini i optimizmu. Bolesnicima je posvetio i svoju nezaboravnu rubriku »Braća naša zaboravljena«, pisanu za »Glas Koncila«.
I onda, u ljeto 1998. – nakon još jedne završene »Makove godine« i »Tribusova« izleta – don Luku je, na njegovoj rodnoj Korčuli, nenadano zahvatila visoka temperatura koja nije popuštala, sve dok dragi i dobri svećenik nije preminuo… Njegovi su se roditelji (koji su, od tuge za sinom, oboje umrli ni pet godina nakon njega) na prvu obljetnicu don Lukine smrti sjetili jedne njegove propovijedi o sv. Vinku Paulskom, kad je govorio kako je toga svetca od silne dobrote i molitve »zahvaćala temperatura, ognjica Isusa Krista«. Pa su i sami, u spomen na svojega sina, napisali: »Vjerujemo i nadamo se da je Lukina temperatura od 25. srpnja do njegova usnuća 10. kolovoza, u kojoj je stvarno izgorio, bila znak njegove zaljubljenosti u Isusa Krista i znak čista predanja u Očevu volju.« Danas, nakon 20 godina, svi koji smo ga poznavali, sigurni smo u to! (-c)
